Svakako nije potrebno napominjati da je prošla godina bila sve osim lagana, a naročito je bila izazovna za LGBTI osobe, što potvrđuje uvid u godišnji izvještaj asocijacije ILGA-Europe. Diskriminisane, u ulozi žrtvene janjadi, dok ih društvo ignorira – čini se da su LGBTI osobe platile cijenu pandemije.
Piše: Matej Vrebac
Izvor: ILGA-Europe
ILGA-Europe (Međunarodna lezbijska, gej, biseksualna, trans i interseks asocijacija Europe) je sredinom februara deseti put po redu objavila Godišnji pregled stanja lezbejki, gej, biseksualnih, trans i interspolnih osoba u Europi i Srednjoj Aziji. Izvještaj nam omogućava pregled na ono što se desilo između januara i decembra 2020. Vijesti iz 54 države nisu baš najbolje: umjesto da se koračalo stazom potpune jednakosti i ljudskih prava, čini se da je putanja krenula u nazadnom smjeru. Pandemija COVID-19 je pokazala neproporcionalni učinak na već ranjive LGBTI zajednice i jasno otisnula posljedice na živote: skoro u svim zemljama je zabilježen značajan porast zlostavljanja i govora mržnje prema LGBTI osobama. Mnoge od njih su se morale vratiti u nelagodne atmosfere primarnih obitelji, neke su ostale bez domova, poslova i osnovne egzistencije. Homofobija je više nego inače navirala iz političkih okvira, a pojedini vjerski lideri su čak optuživali LGBTI zajednicu kao razlog pandemije.
10 ključnih zaključaka Godišnjeg pregleda
- Značajan porast govora mržnje s kojim su se LGBTI osobe morale susretati, dodatno izložene ranjivosti zbog povratka u neprijateljski raspoložene porodice i okruženja.
- Mnoge LGBTI organizacije su obavljale posao države. To se posebno odnosi pružanje osnovnih potreba poput hrane i skloništa jer dobar dio država nije ciljao LGBTI osobe unutar svojih paketa pomoći.
- Zabilježen značajan porast mržnje prema trans osobama. U skoro 19 europskih zemalja je prisutna regresija i stagnacija u pravima trans osoba, pod izlikom da bi se zakonskom zaštitom trans osoba naštetilo pravima žena i maloljetnika.
- LGBTI osobe se koriste kao žrtvena janjad. Osim što su autoritarni režimi dodatno izolorali LGBTI osobe, koriste ih kao žrtvenu janjad za svoje nakane.
- Svjedočimo slomu demokracije i civilnog društva. Dovoljno je vidjeti samo ono sa čime su se suočavali aktivisti/ice u Poljskoj, Mašarskoj, Turskoj i Azarbejdžanu te širom Srednje Azije.
- Napadi na slobodu okupljanja i dalje nastavljaju biti sve veći trend. COVID-19 je svakako uzrokovao otkazivanje velikog broja povorki ponosa, ali napadi na slobodu okupljanja rastu kao jedan od vidova represije. Da ovaj „trend“ ne zaobilazi i naš kontekst, dovoljno je prisjetiti se izjave Draška Stanivukovića da u Banjoj Luci neće biti povorke ponosa dok je on gradonačelnik.
- Porodična prava se pomiču. Dokaz za to nam je susjedna Crna Gora koje je prva na Zapadnom Balkanu usvojila zakon o životnom partnerstvu, dok je Srbija krenula tim putem početkom ove godine u razmatranja slične odluke. Ipak mnoge države stagniraju po ovom pitanju.
- Način na koji definiramo napredak se mijenja. Postignut je zakonodavni napredak u mnogim zemljama, ali na dosta mjesta se čeka da se ti zakoni pretvore u stvarnu promjenu iskustva LGBTI osoba. Jednako tako sve više ljudi se obraća sudovima i drugim institucijama radi priznavanja i zaštite njihovih ljudskih prava.
- Intersekcionalost nije dovoljno prijavljena. Iako se on njoj priča, malo je onih grupa koji je artikuliraju u javnoj sferi.
- Svijest raste na institucionalnoj razini naročito zbog usvajanja Strategije za LGBTIQ jednakost 2020.-2025. Europske unije.
Stanje u Bosni i Hercegovini
Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, govor mržnje potvrđuje uvriježenu homofobiju u našem društvu. Izvještaj tako navodi prisutnost govora mržnje u javnoj sferi, navodeći detalje pojedinačnih slučajeva. U ovom segmentu su se istakle februarska homofobna „čestitka“ glavnog sekretara KK Mladi Krajišnik, Brane Čovičkovića, na koju je reagiralo Ministarstvo sporta RS, a navedeno je isticanje neonacističkih i desničarskih natpisa u Prijedoru. Također je zabilježeno reagovanje na govor mržnje Adne Pandžić, kandidatkinije za načelnicu općine Novo Sarajevo te novčano kažnjavanje koje je potom bilo poništeno. Upravo zadnji primjer nam pokazuje korištenje LGBTI osoba kao žrtvene janjadi za populističke ciljeve političkih instanci. Veliki problem predstavlja obiteljsko nasilje jer čak pet od 14 slučajeva uznemiravanja i zločina iz mržnje prijavljenih Sarajevskom otvorenom centru jeste u domeni obiteljskog nasilja.
Naravno, tokom prethodne godine su zabilježene i pozitivne tendencije, ako uzmemo u obzir rad neformalne skupine u izradi draft verzije LGBTI akcionog plana te organiziranja prve Interesorne radne grupe FBiH za regulaciju istospolnih zajednica. Nažalost stagniramo, pandemijske okolnosti su se negativno odrazile na daljnje djelovanje, kao i na slobodu okupljanja. Iako Povorka ponosa prošle godine nije održana u klasičnom smislu, jeste kroz online formu i povorku automobila. Ne izostaje ni institucionalne podrške, mada moramo priznati da je i ona djelomična. Tako je u februaru prošle godine Kanton Sarajevo usvojio Gender akcioni plan, inkluzivan za LGBTI osobe. Ostaje još uvijek finalna potvrda Vijeća ministara da se 8. sepembar, datum održavanja prve Povorke ponosa, institucionalno obilježi. Nitko nije ni slutio da će se nakon Merlinke u februaru 2020. svijet drastično promijeniti. Ostaje nam čekati maj i duginu mapu te izvještaj koji također objavjuje ILGA-Europe kako bismo vidjeli pomak/odmak BiH i Europe u odnosu na prethodne godine.
