Nasilje, obespravljenost i dehumanizacija u ženskim zatvorima na primjeru serije Narandžasta je nova crna

11. 03. 2021
Tematski složenu, sadržajno obimnu i značenjima ispunjenu seriju Narandžasta je nova crna, posve je nemoguće u cjelosti i potpuno obuhvatiti, propitati i proučiti. Izvjesno je da će se se neko od važnih mjesta propustiti. Upravo zbog toga ovaj tekst pred sebe stavlja jasan cilj: da govori o onim aspektima serije koji najbolje komuniciraju sa savremenim društvenim, socijalnim i ekonomskim problemima, te veoma značajnim pitanjima identiteta koji se pokreću i razvijaju u seriji i, na koncu, nizom ženskih, feminsitičkih i LGBTIQ tema kojima je, uostalom, serija značajno ispunjena.
Piše: Nikolina Todorović

Naime, ispostavilo se da su nam događaji iz serije Narandžasta je nova crna, bliži nego što smo mislili/e. Na našim prostorima itekako dobro znamo šta na vlastitoj koži znači osjetiti zakonske propuste. Zakon je jednako kao i zatvor – od postanka u rukama patrijarhata i od postanka zasnovan na hijerarhijskoj dominaciji. Dakle, ukoliko su zakon, pravosudni sistem i zatvori uveliko patrijarhalni, onda je jasno zašto se upravo ovdje kod nas i upravo u ovom trenutku dešava degradirajuće i ponižavajuće hapšenje žene, aktivistiknje i novinarke koja obavlja svoj posao. Video-snimak hapšenja Nidžare Ahmetašević, na kojem se prepoznaje otimanje dostojanstva verbalnim ponižavanjem, kao i ispoljavanje fizičke dominacije, zaprepastio nas je, ali i pokazao da je u našem društvu ipak nešto trulo.

U tome je najveći značaj serije Narandžasta je nova crna: jer podiže svijest o tome da su, u ovom trenutku, hiljade i hiljade žena, iza rešetaka, širom svijeta, žrtve disfunkcionalnog, korumpiranog i kriminalnog pravnog sistema.

U posljednih nekoliko godina mnogo se govori o tome da su upravo žene najbrža rastuća populacija u zatvorima. Prenapučeni zatvori – jedna je od tema koju ova serija problematizira. No, šta zapravo znači ta prenapučenost? Između ostalog, ona znači da država i državne institucije ne rade svoj posao.

Piper Kerman, autorica bestselera po kojem je rađen scenarij za seriju, odnosno bivša zatvorenica jednog od američkih zatvora, u nekoliko intervjua naglašava da je najveći problem američkog pravosudnog sistema taj što smatra da će zatvor i zatvaranje riješiti problem. Slijedom toga, umjesto da ljudima koji su zaglavili u strašnom životu ovisnika, pomognu da prebrode i prevaziđu svoju ovisnost, oni ih zatvaraju. Isto tako, umjesto da institucionalno i savjesno pomognu osobama sa mentalnim i psihičkim poteškoćama, oni ih sasvim nesavjesno zatvaraju iza rešetaka. Jasno je, naravno, da oduzimanje slobode na ovakve ljude utječe kontraproduktivno i razarajuće.

Serija Narandžasta je nova crna u velikoj mjeri progovara upravo o tim problemima, koje i jako dobro ilustruje bogatom galerijom raznovrsnih likova.

Klasni, ekonomski, socijalni i seksualni identiteti

Ko su glavne protagonistice serije? Odgovor je:

Stare, mlade, srednovječne, bjelkinje, Afroamaerikanke, Latinoamerikanke, Ruskinje, Portorikanke, Kubanke, Njemice, Amiškinje, Jevrejke, muslimanke, hrišćanke, paganke, lezbejke, heteroseksualke, transrodne, plave, crne, crvene, smeđe, ćelave, bolesne, krezube, debele, mršave, imigrantice, bogate, siromašne, nijeme, glasne…

Riječju – žene.

I sve te različite žene, koje pripadaju različitim klasnim, ekonomskim, seksualnim identitetima, postaju jedno – tako što im se obuku iste narandžaste uniforme, iste cipele, oduzmu sva individualna obilježja. Sve one u tom trenutku imaju jednog zajedničkog neprijatelja: čuvara –koji svakodnevno zlostavljanje zatvorenica, dehumaniziranje i iživljavanje – smatra dijelom svog posla; obavezom koju treba ispuniti da bi se dobila plata.

Jedno od najpotresnijih mjesta u seriji jeste to kada upravitelj zatvora naređuje čuvarima da zatvorenice ne smije zvati imenima: Zovite ih zatovrenice. Tako će misliti da su sve iste. Da nisu ljudi. To su ovce. Ovce koje mi hranimo.

Učiniti da se zatvorenice ne osjećaju kao ljudi, to i jeste glavna politika hijerarhijski nadmoćnih; poniziti žene do te mjere da više ne osjećaju da je njihov život vrijedan življenja.

Mnogo je strateški udruženih elemenata osmišljeno baš u tu svrhu: premlaćivanje, uniformiranost, loša ishrana, loša higijena, nedostatak privatnosti, nemogućnost svrsishodnog rada, verbalno ponižavanje i, kao najbrutalnije kažnjavanje, samnica. Zaista, jedan od najvećih problema američkog zatvorskog sistema jeste samnica. Kako bi je opisala, jedna od protagonistica u seriji kaže: To je kutija betona i ljudi koji vrište. A kako bi dočarali njene strahote, redateljska i scenaristička ekipa serije dosjetila se da nam prikaže žene koje su izašle iz samnice na jedan vrlo snažan i uvjerljiv način – slomljene, u potpunoj tišini, bez želje da razgovaraju i sa kim, i sa dugim, jako dugim procesom adaptacije na uobičajeni život u zatvoru. Svi ljudi koji su proživljeli samnicu, svjedoče da ih je ona u potpunosti promijenila, utjecala je na njihove socijalne vještine, san, zdravlje i volju za životom. Zbog toga je depresija kod zatvorenica koje izađu iz samnice jedan izuzetno snažan i dobro probran redateljski postupak.

Ono što seriju Narandžasta je nova crna čini kompleksnom, hrabrom i iskrenom jeste to što je uspjela najprije osvijestiti, potom problematizirati a zatim i ironizirati najveće nedostatke i probleme savremenog trenutka. Ovo je, između ostalog, i serija u kojoj se na vrlo orginalan i bolan način progovara o najvećim mrljama američkog društva: rasizam, klasna neravnopravnost, problematiziranje seksualnog i rodnog identiteta, položaj ilegalnih migranata, marginalizovanje Latinoamerikanaca, problemi sa meksičkom granicom, zanemarivanje mentalno oboljelih, pa sve do korumpiranosti, nasilja u zatvoru, MeToo pokreta, beskućništva i različih oblika zlostavljanja.

Ova serija ne samo da započinje diskusiju o manjkavostima sistema i svakodnevnoj borbi žena u tom sistemu koji su stvorili muškarci, već čini i nešto mnogo više: upoznaje nas sa svim tim manjkavostima i anomalijama tako što nam predočava individualne životne priče. To je, etički gledano, jedini ispravan put kada se hoće govoriti o ovako kompleksnim problemima. Konačno, dakle, pred nama je surova zatvorska stvarnost, žene iz najrazličitijih svjetova, žene svih tipova tijela, žene različitih životnih priča, najrazličitiji oblici queer žena, različiti seksualni identiteti i psihološki profili. Stoga smo, konačno, mi žene pozvane u neku seriju u kojoj smo većina, u kojoj se tematiziraju naši životi i svakodnevne borbe. Iako se na prvu može pomisliti – šta to iko ima da nauči od zatvorenica, u ovoj seriji se ipak može naučiti ili ponoviti lekcija o tome da je patrijarhat okrutan prema ženama i svim drugim slabijim i ranjivim skupinama.

Jer ko su zapravo i istinski protagonistice serije? Piper Chapman (Taylor Scilling) kao nositeljica naracije, ali to treba shvatiti vrlo uslovno budući da se njen pogled često raspršava i fokus se seli na mnoge druge žene i životne priče, Alex Vaus (Laura Prepon) djevojka Piper Chapman, sjajna Suzanne Ludooka (Uzo Adubo) koja je za svoju neponovljivo važnu i orginalnu ulogu dobila niz nagrada, Galina Reznikov Crvena (Kate Mulgrew) koja je jedna od najupečatljivijih i mnogima najdražih likova, a u seriji ima ulogu zatvorske majke, neustrašive Ruskinje, Taystee (Danielle Brooks) čija nepravedna osuda na doživotnu kaznu zatvora daje ovoj seriji jedan od najtužnijih tonova, Poussey Washington (Samira Wiley) čije je ubistvo u seriji jedna od najvažnijih strateških odluka redateljskog tima, Nicky Nichols (Natasha Lyonne) koja je za ulogu inteligentne, brbljive i traumatizirane lezbejke pokupila niz oduševljenja i simpatija, te na koncu Sophia Burset (Laverne Cox) transrodna Afroamerikanka koja u seriji glumi transrodnu zatvorenicu.

Već iz ovog površnog navođenja uloga može se naslutiti da je riječ o vrlo bogatoj i kompleksnoj galeriji likova, u kojoj su Afroamerikanke dominantno u većini u odnosu na bjelkinje. I ovo, naravno, ima svoju svrhu i značenje. Naime, time se podcrtalo da su Afroamerikanci i Afroamerikanke u Americi više izloženiji tome da završe u zatvoru, mnogo su više podložniji tome da dobiju dužu kaznu za neka djela, te da su zbog svog teškog getovskog života većina njih, kao i Latinoamerikanaca, iskusili zatvor. Tu poražavajuću istinu, serija podcrtava na primjeru Taystee koja prvobitno biva osuđena za sitnu kaznu, i brzo napušta zatvor. Ali ono što je dočeka izvan zatvora jesu nesređen život, siromaštvo, kriminalno okruženje, nemogućnost pronalaska posla i stana. Kao jedini bijeg iz tog života, Taystee pronalazi u ponovnom vraćanju u zatvor. Što je na kraju i učinila, uz objašnjenje da tu bar ima prijateljice, krevet i večeru.

Dakle, prave nevolje afroamerikanskih zatvorenica počinju kad odsluže kaznu i izađu na slobodu. U njihovom se slučaju sloboda mora shvatiti vrlo uslovno. Tačnije bi bilo reći da se one vraćaju još težem i nesređenijem životu. Ono što ih u pravilu sve dočekuje jeste siromaštvo koje ih ponovo natjera da počine neki protuzakoniti prijestup.

Mnogo se u ovoj seriji govori o životu i problemima poslije zatvora. Time se ponovo oštro kritizira američki pravni i socijalni sistem. Ali kritizira se i skeptično društvo koje bivše zatvornice gleda kao kriminalke, opasne prijestupnice, ubice, narkomanke. Sve su to ujedno i razlozi zbog kojih ove žene ne mogu naći posao nakon zatvora. I naravno, sve to zajedno njih ponovo vraća iza rešetaka.

Osim širokog spektra ekonomskih i socijalnih identiteta, Narandžasta je nova crna karakteristična je po šarolikom korpusu seksualnih i rodnih identiteta. Počevši od nositeljice naracije Piper, visokobrazovane bogatašice, i njene djevojke, pa sve do siromašne djevojke koja je pobjegla od ugovorenog braka iz Egipta, mnogo je različitih zatvorenica orijentirano prema istom spolu. Među njima se možda ponajviše izdvaja Nicki Nickols koja je jedna od najglasnijih lezbejki u seriji.

Nadalje, vrlo zanimljiva i važna protagonistica u seriji jeste Carrie Black, odnosno Big Boo (Lea DeLaria), koja se deklariše kao butch lezbejka, i na taj način mnogo doprinosi vidjivosti i upoznavanju sa butch ženama. Big Boo, naime, sebe vrlo ozbiljno i predano osjeća kao butch lezbejku, pa je u seriji naglašeno i to da se ona cijeli život borila kako bi napokon bila ona sama – butch – ta joj je riječ tetovirana na desnoj ruci.

Potom, veoma osvježavajuće u seriji je bilo vidjeti Ruby Rose u ulozi Stelle Carlin. Naime, njen identitet rodno fluidne osoba koja se ne identifikuje ni kao muškarac ni kao žena, unosi veliki značaj za vidljivost LGBTIQ likova u seriji.

Ipak, nesumnjivo, najviše interesovanja i pažnje u seriji posvećeno je vrlo zanimljivoj transrodnoj ženi i aktivistkinji za LGBTIQ prava, Laverne Cox, koja u seriji i glumi transrodnu zatvorenicu Sophiu Burset. Time se, naime, naglašava koliko je život transrodnih osoba svakodnevno izložen podsmijehu, nerazumijevanju i neprihvatanju. Sophia je samo dijelom stereotipno prikazana kao žena opsjednuta izgledom i dotjerivanjem, ali redateljski i scenaristički tim zahvatili su i mnogo dublje. Tako je, na primjer, zahvaljujući flešbekovima sjajno prikazan Sophijin život u tijelu muškarca: u muškoj svlačionici, u velikoj grupi muškaraca, ona se, tada kao još uvijek muškarac, zatvara u kabinu i kada počne skidati odjeću na muškom, mišićavom tijelu ukaže se čipkani pink brushalter. Ova, ekranski veoma sugestivna scena, pokazuje jedno – da trans osobe mnogo prije nego što se autuju vrlo dobro znaju ko su zapravo. Sophia je protagonistica čiji je život veoma kompleksan: ona ima suprugu sa kojom je morala proći vrlo traumatičnu fazu otkrivanja i prihvatanja, a uz to ima i sina tinejdžera koji je prema njoj vrlo hladan i distanciran. Sve to zajedno, uz njen sarkazam, humor i dobru glumu, čine njenu ulogu jednom od najznačajnijih momenata u povijesti transrodnog filmskog/serijskog prikazivanja.

God Bless America – imigracioni centri kao savremeni logori

Posljednja, sedma, sezona serije Narandžasta je nova crna posvećena je detektiranju i problematiziranju Trampove politike. To se najbolje vidi po epizodama koje govore o privatizaciji zatvora, mjerama štednje, politizaciji života zatvorenica, komentiranju MeToo pokreta, životu nakon zatvora ali, u prvom redu, to se vidi iz tematiziranja položaja ilegalnih migranata i migrantica.

God Bless America – ironično izgovara jedna od zatvorenica u trenutku kada saznaje da je njena prijateljica nasilno iz zatvora odvedena u privremeni imigrantski centar.

Zaista, jedna od najozbiljnijih tema kojoj se u ovoj seriji posvetilo mnogo pažnje i vremena, te koja se predstavila izuzetno uvjerljivo, jeste tema položaja ilegalnih migranata u društvu i uslovi kojima su izloženi u imigracionim centrima dok čekaju deportaciju.

U svojoj knjizi Homo sacer: Suverena moć i goli život, savremeni filozof Giorgio Agamben mnogo pažnje posvećuje upravo fenomenu imigracionih centara.

Agamben, naime, iznosi radikalnu misao da su improvizirani imigracioni centri, u koje su migranti dovedeni nasilno i u kojima čekaju deportaciju, zapravo savremeni koncentracioni logori.

Ova radikalna teza danas se, na žalost, pokazuje istinitom. Ilegalni migranti u današenjem svijetu imaju status Homo sacera. Dakle, prema Agambenovim riječima, oni su ljudi koje svako može ubiti, oduzeti im život a da zato pravno ne odgovaraju. Pri tome, njihov život se može oduzeti – a taj se čini oduzimanja ne smatra žrtvovanjem. Najjednostavnije govoreći, logori, migracioni centri, mjesta su u kojima se Homo sacer može uništiti, ubiti ali ne i žrtvovati.

Agamben je također u pravu kada kaže da je logor paradigma za razumijevanje današnjice. Osvrnemo li se oko sebe, naići ćemo na mnogo logora. Migranti sa nerješenim pitanjima koji čekaju na aerodromima ili imigracionim centrima, ljudi koji su zbog boje kože ili vjeroispovijesti izmaknuti sa strane na aerodromima i na koje se gleda kao opasnost. Na žalost, ovakva vrsta delokalizirajuće dislokacije tj. prostora koji, prema Agambenovom mišljenju, omogućavaju postojanje logora unutar pravnih i društvenih sistema, nije započela sa strašnim nacističkim logorima, a što je još tužnije – sa njima nije ni završila.

U seriji Narandžasta je nova crna, imigracioni centar izuzetno podsjeća na logor i to je scenografijom, kostimografijom i atmosferom snažno potcrtano. Sve djevojke i žene koje se nalaze u tom ženskom imigracionom centru, dovedene su nasilnim putem; tačnije, policajci su ih uhvatili i pokupili sa raznih lokacija (kafića, ulica…). Procjenu koga će uhvatiti vršili su, naravno, na osnovu boje kože i jezika i naglaska kojim govore. Kada su dovedene u prostor imigracionog centra izgubile su sva prava i identitet. One se tada sve etiketiraju kao ilegalne migrantice, i jedna po jedna dobijaju nalog za deportaciju. Treba napomenuti i to da je proces čekanja deportacije predstavljen kao jedna vrsta agonije – migranticama su oduzeti mobiteli i sve lične stvari, nemaju pravo na poziv. Najgore od svega jeste to što su sve zatvorene u istu prostoriju, dijele krevete na sprat (baš kao žene u zatvorima i logorima), obučene su u isto narandžasto odijelo (uniformisane su jednako kao zatvorenice i logorašice). Na koncu, najveća tragedija jeste u tome što su sve ove žene nasinlo i preko noći odvojene od svojih najbližih i nemaju nikakvu mogućnost da im se jave. Mnogo je pažnje posvećeno upravo temi majčinstva u imigracionim centrima, odnosno majkama koje su nasilno odvojene od djece i koje se svim silama, ali uzaludno, bore da se vrate svojoj djeci. Na žalost, paralelno dok su one zatvorene i izolovane od svijeta, njihova djeca su sudski dodijeljena drugim – američkim roditeljima.

Tema majčinstva, nasilnog odvajanja od djece, nemogućnosti fizičkog kontakta sa djecom, naglašeno je prisutna u seriji Narandžasta je nova crna. Nekoliko zatvorenica dolaze trudne na odsluživanje kazne, a odmah nakon poroda rastaju se sa djecom koju, u zavisnosti od slučaja, preuzima ili socijalna služba ili njihova najbliža porodica. Jasno je da se time nanosi mnogo štete, psihičke i emocionalne boli, ne samo majkama nego i djeci. Sistem ovim itekako kažnjava i djecu – jer ih razdvaja kilometrima daleko od njihovih majki.

Pored istaknutih problema, važno je navesti još neke problema sa kojima se žene nose u zatvoru. Dakle, osim mentalnih problema, odvojenosti od porodice i djece, svakodnevnog zlostavljanja, postoje i žene koje se nose sa teškim psihičkim teretom jer su osuđene na doživotnu kaznu, potom postoje žene osvisnice koje se teško bore i čiji životi su svakog dana sve besmisleniji. A uz sve to, postoje i ozbiljno bolesne žene koje u zatvoru čekaju svoju smrt.

Kad fikcija postane stvarnost

Kao što je već naglašeno, jedan od najvažnijih problema koji se u ovoj seriji tematizira otvoreno i sa mnogo savjesti jeste upravo zloupotreba položaja zatvorskih čuvara u ženskim zatvorima.

Ova serija uspjela je pokazati kako svakodnevno zlostavljanje ne samo da je rutina zatvorskih čuvara nego je to nešto što oni shvataju kao sastavni dio svog posla. Na većinu zatvorenica gledaju sa prezirom. Njihove živote ne smatraju vrijednim življenja.

To se najbolje vidi kada čuvari između sebe naprave igricu. U toj igrici žene su igračke. Nakon što su između sebe rasporedili igračke, svaki put kada jedna od njih udari drugu, dobije kaznu, predozira se, napravi neki prekršaj, izazove tuču, povrate, razbole se – oni upisuju sebi poene.

Scene eskplicitnog seksualnog uznemiravanja, silovanja, psihičkog maltretiranja i fizičkih kažnjavanja, pokazuju dominantan položaj čuvara nad potlačenim zatvorenicama.

Važnu prekretnicu u seriji čini trenutak kada jedan čuvar ubija zatvorenicu Poussey Washington – i za to nikad niko nije pravno odgovarao. Na ovom mjestu se mora povući paralela sa jednim od najtužnijih i najbrutalnijih događaja u savremenom američkom društvu. Naime, fikcija je postala stvarnost – Poussey Washington u seriji ubijena je isto kao George Floyd na američkoj ulici. Oboje su Afroamerikanci. I oboje je ugušila, pregazila i usmrtila ruka bijelih američkih policajaca. Oboje su, naime, preminuli od nasilnog gušenja.

Tu je, uprkos svemu, pulsira…

Postoji li išta u tako mračnom i dehumanizirajućem zatvorskom mraku, što zatvorenicama može dati smisao, svrhu i pomoći im da prevaziđu poteškoće? Postoji. To su prijateljstvo i ljubav. Serija Narandžasta je nova crna, i to je važno naglasiti, ne isključuje momente ljubavi, nježnosti i prijateljstva, ali i humora i smijeha.

Svakodnevne sitne radosti daju ovim zatvorenicama smisao i privid normalnog života. Pa tako, kada same uzgoje nekoliko redova paradajza i kukuruza, i dok ga u zanosu jedu i mirišu, jedna drugoj ne mogu objasniti kako se osjećaju. Sve dok jedna od njih ne kaže: Osjećam se… kao osoba.

Dirljive su i scene kada žene koje izlaze iz zatvora ostavljaju svojim cimerkama losione, kreme i šampone (to je jedino što imaju pokloniti), te jedna drugu tješe i hrabre u teškim situacijama.

Ova serija ima svoj potpuni smisao, toplinu i vedru ludost zahvaljujući beskrajno čudnim spojevima i prijateljstvima: Flaka i Mariza kao dvije bliske i šašave drugarice, časna sestra i transrodna Sophia kao dvije žene među kojima ima iznenađujuće mnogo sličnosti, Pouseey i Taystee kao primjer koliko predano i snažno može biti prijateljstvo, Lorna Morelo i Niki ili, još prisnije, Crvena i Niki koje su u zatvoru jedna drugoj kao porodica – majka i kćerka.

Da je ovo serija i priča o tome kako se ljubav i prijateljstvo ne mogu ugušiti nasiljem, i da postoje trenuci sreće i u ekstremnim zatvorskim uslovima, najbolje svjedoči scena kada se u ogradi ukaže velika rupa, i zatvorenice koje su se odmarale u bašti, krenu jedna po jedna trčati izvan ograde. To jeste bila prilika za bijeg. Ali nijedna od njih nije pobjegla. Umjesto toga – otrčale su na jezero. Ta, prilično duga, epizoda u kojoj desetine žene trči prema jezeru, uskaču u vodu, skidaju zatvorske uniforme, prskaju se vodom, smiju, vrište, sunčaju, plutaju, plivaju, igraju, pjevaju, rukama i stopalima dodiruju sitni pijesak – to je epizoda slavljenja života.

Protiv normalizacije zatvora i politizacije života

Čini se da smo kroz vrijeme došli do normalizacije zatvora. Mislimo – neko je zgriješio, počinio zločin, postupio izvan zakona, i zato ga treba zatvoriti. Međutim, često zaboravljamo da između počinjenja djela i kazne, stoji još nešto: pravosudni zakoni i procesi. U našem društvu nerijetko se dešava da mi, građanke i građani, osjećamo da nešto nije u redu sa donesenom presudom, često smo nezadovoljni, osjećamo da je posrijedi neka nepravda. I naša dužnost i jeste da to osjećamo i o tome razmišljamo. Jer zatvor je dehumanizirajuće mjesto, pa smo ga kao pojedinci i pojedinke dužni/e shvatati ozbiljno i sa mnogo savjesti. Paralelno sa savješću građanki i građana, državne institucije su duže obavljati svoj posao, kako bi smanjile prekršaje i hapšenja. Serija Narandžasta je nova crna sa mnogo pažnje i savjesti približila se upravo tim fenomenima: ženama zatvorenicama čiji su životi politizirani i preko čijih se tijela sprovodi tortura patrijarhalnog nedovoljno organiziranog zakona.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!