Izaći na izbore? Za koga glasati? Da li LGBTIQ+ osobe uopće imaju povjerenja u izborni proces? Ili ono najvažnije: za koga glasati? Postoje li političke opcije i stranke koje zastupaju prava LGBTIQ+ osoba? Iako većina njih u svome nazivu nosi epitet „demokratski“, rijetko ko istinski zastupa demokratske principe i vrijednosti.
PIŠE: Matej Vrebac
Populizam kao modus operandi
U bosanskohercegovačkoj političkoj stvarnosti odveć je poznato da LGBTIQ+ osobe političkim moćnicima služe kao žrtveni jarčevi za razne nakaradne političke ciljeve i zamisli. U svojim populističkim istupima političari često koriste huškačku retoriku pa čak i govor mržnje prema LGBTIQ+ osobama, a u desno orijentisanim strankama takvih primjera je bezbroj. Tako je ove godine donesena historijska, prvostepena presuda za diskriminaciju nad LGBTIQ+ osobama koja se odnosi na članicu SDA i nekadašnju kantonalnu zastupnicu Samru Ćosović-Hajdarević. Radikalni stavovi i pozivi na linč koji dolaze iz redova SDA svoju (t/r)užnu tradiciju imaju već od 2008. tijekom održavanja prvog Sarajevo Queer Festivala, a i mlađe generacije ove stranke svoj imidž grade na homofobnim ispadima. Umjereniji, možda zbog svog kraćeg postojanja, ali jednako konzervativni su predstavnici Naroda i pravde, što je i logično s obzirom na historiju njihovog nastanak i razvitka. Najrecentniji primjer iz homofobije iz redova NiP je dijeljenje privatnih (izrazito homofobnih) stavova i netačnih mišljenja ministra Adnana Delića na zvaničnoj Facebook stranici Ministarstva privrede Kantona Sarajevo.
Član predsjedništva BiH te predsjednik SNSD Milorad Dodik je prošle godine po prvi puta do sada u svojoj karijeri iznosio homofobne stavove na desničarskom samitu u Budimpešti, „evidentno s ciljem stvaranja političkih saveznika među populistima, desnim strankama i konzervativcima“. Njegov opozicionar iz PDP-a Draško Stanivuković nije ništa bolji, on smatra da povorci ponosa nije mjesto na banjalučkim ulicama jer kako kaže „to nije u duhu naroda kojem pripada“. I tako dok Dodik uveliko koketira s europskim konzervativistima, od HDZ-a kao stranke „nositelja europskih vrijednosti“ bilo bi očekivano da podrže sve građane i građanke BiH pri ostvarivanju jednakih prava. Ili je pak populizam modus operandi svih desno orijentisanih bh. političkih stranaka?
Nedosljednost i licemjernost desnice
Natpisi na portalima povodom usvajanja Akcionog plana za unaprjeđenje prava LGBTIQ+ osoba na razini Vijeća ministara BiH ukazuju na „licemjernost bh. desnice i samo verbalno protivljenje“ budući da su odluku podržali ministrice i ministri iz redova SDA, HDZ, SNSD i DF. Emina Bošnjak, direktorica Sarajevskog otvorenog centra, ne isključuje da desne političke stranke automatski usvajaju određene javne politike i najavljuju izmjene i usvajanje zakona jer je to “nešto što zahtijeva Evropska unija”.
„Koliko god da je tačno i ponekad vrlo efektivno – a jeste jer je Evropska unija je za BiH zaista jedini put i k ekonomskom i društvenom prosperitetu, taj pristup skoro u potpunosti minimizira autentične potrebe ovdašnjih građana/ki ili jezikom desnih stranaka – pripadnika/ca ovdašnjih naroda koji su dio LGBTI+ zajednice. Ove godine smo svjedočili/e kako istovremeno i oportuno žrtvuju sigurnost i položaj LGBTI+ osoba u političkoj kampanji. Stoga je meni vrlo zanimljiv ugao čak i nedostatka dosljednog nacionalizma tih stranaka jer zanemaraju čak i svoje sunarodnjake/inje, samo zato što su drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Očigledno bilo kakva drugačijost unutar nacionalnog/etničkog tijela nije poželjna i/ili lako može biti instrumentalizirana. Usvajanje Akcionog plana je hvale vrijedan potez, no vjerodostojnost te odluke će se tek pokazati kroz posvećenost implementaciji pojedinačnih mjera iz samog Akcionog plana.“, smatra Emina Bošnjak.
Poslije kiše/izbora dolazi duga
Premda se čini, nije sve toliko crno, ponegdje se ukaže i duga. Dosta političkih stranka se drži u „sivoj zoni“ te smatraju da se prava nikome ne smiju uskraćivati, ali nedostaje njihova otvorena podrška, vjerojatno iz straha za gubitkom simpatizera i glasača. Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora Povorke ponosa, smatra da postoje određeni pomaci i oni su najvećim dijelom vidljivi kod pojedinačnih političara/ki različitih stranaka, a puno manje kroz zvanične političke platforme. Za Lejlu činjenica da se zakonski ništa značajno nije promijenilo u zadnjih pet godina govori dovoljno o nepostojanju političke volje i potrebnoj većoj angažovanosti stranaka i političara/ki da se bave ovom temom.
Otvorena podrška postoji od strane SDP i Naše stranke. Tačnije kazano: pojedini članovi/ice SDP su javno podržali Povorku ponosa šetajući poput Saše Magazinovića te je značajna financijska podrška gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić koja ipak nije šetala sa svojim sugrađanima/kama. Osim pojedinaca iz stranke te Foruma mladih, SDP se nikada zvanično nije preko svojih platformi zalagao za prava LGBTIQ+ osoba.
Emina Bošnjak i Lejla Huremović su saglasne da jedina stvarna i iskrena podrška dolazi iz Naše stranke. Osim financijske podrške za osiguravanje povorke ponosa, članovi/ce su redovno pružali podršku u različitim kampanjama ili šetajući na povorkama poput Edina Forte i Damira Arnauta. Lejla Huremović dodaje još: „Jedina stranka koja otvoreno pruža podršku jeste Naša stranka. Možemo govoriti o desetinama propusta i neslaganja sa njima, ali ipak na kraju dana oni jedini imaju jasan stav i uključenost LGBTIQ+ osoba u svoje programe. To se najviše vidi kroz organizaciju povorke ponosa, kada možemo vidjeti da one, nazovimo ih lijeve stranke, samo utihnu i kao neke kukavice ne smiju pružiti javnu podršku je su im važnije njihove fotelje nego ljudski životi. Naravno, čast na nekoliko izuzetaka. Za mene, sve one stranke koje kalkulišu s podrškom, šute ili bježe iz grada kad je povorka (a bilo je i takvih ove godine), jednake su onim glasnim protivnicima, fašistima koji pokušavaju da zabrane naše živote u BiH.“
Kakva će stvarnost građane/ke i njihove LGBTIQ+ komšije, ostaje za gledati poslije 2. oktobra i nadati se boljem. U državi gdje je izborni zakon takav da je diskriminirajući u početku za mnoge građane/ke koje se ne izjašnjavaju kao konstitutivni narod, teško je ponadati se u bolje, čega je svjesna i Lejla Huremović, koja poručuje na kraju: „No, ipak, valja nam živjeti ovdje, i negdje se nadam da to ipak možemo promijeniti ako u institucijama sjede osobe koje ipak brinu o našim životima, koje se ne libe jasno i glasno pružiti podršku. Zato dobro promislite koje su to osobe ili stranke koje će se boriti za istospolno partnerstvo, za prajd, protiv nasilja i koje će nam obezbijediti slobodu okupljanja, a ne ograničiti je, i izađite 2. oktobra i njima dajte glas.“
Zato krajnji odgovor na pitanje trebaju li LGBTIQ+ osobe izaći na izbore i glasati treba biti, kao i uvijek: IMA IZAĆ’!
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
