Piše: Renata G.
Otkako je najavljena prva povorka ponosa u Bosni i Hercegovini za 8. septembar 2019. godine, mediji su uzavreli. Sa različitih strana su dolazile različite poruke – od poruka podrške i ohrabrenja, do poruka koje su nosile govor mržnje i prijetnje nasiljem. Sa druge strane medalje povorke stoji LGBTI zajednica čiji pripadnici/e širom Bosne i Hercegovine dižu glas i hrabro se suprotstavljaju nasilju. Povorke ponosa su jedan od rijetkih događaja u godini kada LGBTI osobe više nisu nevidljive, izolirane i neprepoznatljive.
Razgovarali/e smo sa LGBTI osobama širom Bosne i Hercegovine i pitali/e smo ih za mišljenje o prvoj bosanskohercegovačkoj povorci ponosa.
Povorka je mjesto otpora
Povorka ponosa ne predstavlja samo dan slavlja kako se to često medijski prikazuje. Većina modernih i postmodernih pokreta su počinjali revoltom, pobunom i borbom za ljudska prava. Tako su se i povorke ponosa rodile iz ljudske potrebe LGBTI zajednice za priznavanjem ljudskih prava. Homo/bi/transfobija, patrijarhat, seksizam, neravnopravnost spolova su realni i sveprisutni problemi svakoga društva. Institucije i na tom mjestu zakazuju i potiču nevidljivost LGBTI osoba. Sergej iz Banja Luke nas podsjeća da je prva povorka ponosa počela upravo Stonewallskom pobunom, dizanjem glasa i zahtijevanjem slobodnijeg društva za sve ljude. „Ako imalo shvatamo istorijsku značajnost ovog događaja i opresiju protiv koje se borimo, onda shvatamo i da su opresija i potiskivanje slobode izuzetno kompleksan sistem isprepletenih fašizama. Ako neko nije gej, može da takvim vidom borbe stvori saborce i saborkinje koji će ga/je podržati kada njegova/njena prava i slobode budu ugrožene. Fašizam otpočinje selektivno, ali u konačnici dolazi po sve nas. Vidimo se u septembru!“
Često se zaboravlja da ljudska prava trebaju važiti za sve ljude bez obzira na rasu, klasu, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Povorka ponosa je prije svega mjesto otpora građana i građanki koji/e su umorni/e od skrivanja, kojima je oduzeto pravo na javni prostor i koji/e žele živjeti slobodno.
Lezbejkama, gej, biseksualnim, trans, interspolnim i queer osobama se na povorci ponosa svakako mogu pridružiti i heteroseksualne osobe. Oni/e su zapravo veoma važni/e u cjelokupnoj borbi. Upravo o tome govori Jovana B., art queer aktivistkinja, ističući povorku kao trenutak kada se svi/e možemo zajedno boriti za slobodu življenja svih građana/ki. „Moj lični doživljaj je da i ljudi koji nisu dio LGBTI zajednice trebaju izaći i pridružiti se onima koji to jesu. Tog dana se svi trebamo držati zajedno, jer smo svi na neki način povezani, bez obzira na sve naše različitosti i identitete. Prva povorka ponosa u BiH treba da ponese zajedničku poruku svih koji su protiv nasilja u bilo kojoj razmjeri i prema bilo kome, posebno zbog političkih pritisaka kojima smo izloženi posljednjih godinu dana i nasilju koje se vrši nad građanima. Svojim pojavljivanjem ćemo dati do znanja da treba zaustaviti i iskorijeniti bilo koji oblik nasilja.“
Povorka za nas mlađe, koji/e nisu mislili/e da se mogu boriti
Zbog različitih predrasuda, stereotipa i nerazumijevanja unutar društva, LGBTI osobe su najčešće prinuđene da skrivaju svoje identitete. Skrivanje seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili spolnih karakteristika je posljedica straha od neprihvaćanja, odbacivanja i najčešće straha od nasilja. Za LGBTI osobe je često teško pronaći sigurnost i razumijevanje, čak i u vlastitoj porodici. Povorka ponosa predstavlja trenutak potpune slobode, jasnog i glasnog izražavanja zahtjeva za jednakopravnost i život bez nasilja. Prema riječima blogera omladinskog magazina Karike, Eventuše, povorka je poziv na promjenu društvene svijesti. „Nijedna promjena, ma koliko god minimalna bila, ne može se desiti sama od sebe. Stvari tako ne funkcionišu. Ako su uvjerenja pogrešna, tu nema pomoći. Ono što se može promijeniti je svijest. Ne postoji osoba na ovom svijetu koja zaslužuje da bude maltretirana, diskriminirana ili omalovažavana na osnovu onoga što jeste. Ako želiš da budeš dio promjene, izađi. Ako ne želiš, postoji ono zlatno pravilo šutnje. Šuti, pusti ljude da traže svoju slobodu. Ja želim promjenu. Zbog sebe i zbog svih drugih koji su poput mene.“
Upravo iz želje za promjenom i jednakošću, povorka ponosa, prema riječima Belme iz Banje Luke, je najvažniji oblik queer aktivizma i protesta protiv diskriminacije, predrasuda i mržnje. „Za mene to znači prošetati se ulicom sa mojom djevojkom, ne bojeći se biti ono što jesam, okružena prijateljima i ljudima koje ne poznajem, ali prema kojima osjećam neizmjernu ljubav i povezanost, držeći ju za ruku i tako praviti put novim generacijama koje će moći slobodno šetati ulicom, bez straha i osuđivanja. Na povorku ponosa neću izaći samo za sebe i svoju djevojku, već i za svaku osobu koja se boji izaći i podići svoj glas, svaku osobu koja misli da je sama, svaku osobu koja se boji biti ono što jeste zbog svojih roditelja, prijatelja i okoline. Izaći ću za mlađu sebe koja nikada nije ni zamišljala da će moći.“
Povorka ponosa postoji da skrene pažnju javnosti na činjenicu da LGBTI osobe postoje, da trebaju da imaju ista prava koja se ne razlikuju od prava heteroseksualnih osoba. Ona poziva na mijenjanje svijesti kod ljudi koji još uvijek smatraju da je ono što se suprotstavlja njihovim stavovima i uvjerenjima neprirodno, manje vrijedno i kažnjivo.
„Povorka za mene znači da postojimo, da nismo manjina i da nismo stvoreni da ćutimo i volimo u svoja četiri zida. Rušimo naše zidove i zidove svih onih koji su izgradili iste prema nama, a zaboravljaju koliko je lijepo voljeti i da je nekima uskraćeno baš to pravo – pravo na ljubav. Izaći ću i podržati, prije svega svoje prijatelje/ice i sve ostale ljude koji odluče stati uz nas. Taj dan ćemo širiti samo ljubav ulicama Sarajeva, kao i svaki drugi dan, samo mnogo više ljubavi!“, kazala je Dragana iz Banja Luke.
Povorka ponosa predstavlja ideju nenasilja, prihvaćanja, ljubavi i slobode. To je borba za inkluziju, za javni prostor, za slobodu samoodređenja i borbu za život.
„Izlaskom na Povorku ponosa želim pokazati da nismo nevidljivi/e i da imamo glas, da želimo ista prava kao i heteroseksualne osobe. I mi zauzimamo prostor, i mi smo ljudi koji osjećaju i dobro i loše. Želim da se ne plašim nasilja, izrugivanja i da ne moram misliti šta smijem obući i kako se smijem ponašati. Zato ću izaći na povorku ponosa i zato ću se ogrnuti dugom i hrabro prošetati ulicama svoga grada“, rekla je Ajla iz Sarajeva.
Povorka kao izvor snage za sve nas
LGBTI osobe svakodnevno prolaze borbu za slobodno kretanje ulicama vlastitoga grada. Heteroseksualne osobe često zaboravljaju da njima i njihovim partnerima/kama za sȃmo držanje za ruku na ulici neće biti upućene riječi mržnje, osuđivački pogledi i optužbe bluda i nemorala.
„Evo, samo ću postaviti osnovno pitanje: Da li ja mogu da poljubim svog partnera ispred Vječne vatre, a da me neko ne istuče? Ne mogu. Zato planiram da izađem, jer ako ne učinim to, znači da mi je dobro, da prihvatam kalup kakav nam sistem nalaže i da mi je dobro u moja četiri zida. Razumijem da mnogo ljudi zapravo ne može na povorku zbog njihovih pozicija, porodice, okruženja i možda nekih drugih faktora koji utiču na njihov život, ali postoje mnoge druge aktivnosti kojima mogu osnažiti zajednicu“, rekao nam je Siniša iz Istočnog Sarajeva.
Često se životi LGBTIQ osoba svode samo na seksualno ponašanje, čime se zanemaruje cijeli spektar svakodnevnog života. Ira iz Sarajeva navodi da homofobična razmišljanja značajnog broja građana/ki potiču od činjenice da nikad nisu, ili da barem nisu bili svjesni, progovorili sa LGBTIQ osobom i nada se da će ih održavanje povorke potaći na razmišljanje odakle dolaze njihove predrasude. Sa druge strane, dodaje: „Povorka ne treba da bude samo za osvještavanje tih ljudi. To je i prilika za nas da barem na neko vrijeme budemo svoji i slobodni u svom gradu i svojoj državi koja još uvijek odbija da napravi mjesta za nas.“
No, želje i mogućnosti se često razilaze, pogotovo za osobe koje nisu javno autovane.
„Želja je velika, u to nema sumnje, ali prati je još veći strah. Ne samo od direktnog, fizičkog nasilja, nego i od dugoročnih posljedica, posebno za nas koji smo još uvijek ‘u ormaru’, a to su gubitak posla, gubitak porodične podrške i prijatelja. Praviti se da rizik ne postoji je guranje glave u torbu. Ipak, svaka osoba koja bude šetala bit će izvor snage nekome ko nije imao hrabrosti ove godine, da se pridruži iduće, i tako sve dok ne dođemo u neko bolje sutra“, dodaje Ira.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
