Interseksualnost

Interseksualna osoba je osoba čiji se spol razvija van tipičnog razvoja spola kao izričito muškog ili ženskog. Interseksualnost uključuje atipičan razvoj unutar hromozoma, gonada, hormona i spolnih organa. Interseksualna osoba može imati XX kromozome, ali i organ koji je poput falusa ili XY kromozome i vaginu. Interseksualne osobe mogu imati i genitalije koje su dvoznačne. Prema podacima Interseksualne zajednice Sjeverne Amerike (ISNA), danas se svaka 2000. beba rađa kao interseksualna. Interseksualne osobe imaju pravo da same odlučuju o svom tijelu i spolnom/ rodnomidentitetu, naročito u slučaju kada medicinska intervencija nije neophodna. Identitet interseksualnih osoba može, ali i ne mora, da se uklapa u binarni koncept muškarca i žene.

Interseksualnost se u medicini prvi put spominje u 19. vijeku, iako je kao pojava prisutna od davnih vremena. O interseksualnosti se govori kao o abnormaliji i spolu novorođenčadi. Termin koji se tada koristio, a danas se smatra arhaičnim i pogrdnim, je hermafroditizam i pseudohermatofroditizam. U tom periodu, interseksualnost nije podrazumijevala medicinske procedure normalizacije spola, poput hirurških zahvata i hormonalne terapije, koje je inicirala moderna medicina. U većini slučajeva medicinski zahvati nisu neophodni, već se pravdaju psihološkim problemima koje može izazvati miješanje spolnih kategorija na društveno neprihvatljive načine (Kessler, 2002, str. 26).

Tim ugledne bolnice Johns Hopkins u Baltimoreu, predvođen kliničkim psihologom John Moneyom, je 50-ih godina prošloga vijeka zagovarao rane medicinske intervencije, uključujući genitalnu hirurgiju i hormonalne terapije, na djeci sa interseksualnim karakteristikama, smatrajući ih neophodnim i efikasnim. Money je zagovarao određivanje roda prije 18 mjeseci starosti, međutim, primjeri iz prakse su pokazali da nametanje roda može imati kobne posljedice.[i]

Dječaci rođeni sa penisom koje su doktori smatrali nedovoljno dugim, postajali su djevojčice, dok su djevojčice čiji je klitoris procijenjen kao prevelik, postajali dječaci. Zbog uvjerenja da je teže hiruruški kreirati dječaka nego djevojčicu, većini interseksualne djece je nametnut ženski spol i rod, te su bila podvrgnuta dugogodišnjim hirurškim, endokrinološkim i psihoterapeutskim intervencijama. Cilj je bio kreirati stabilnu i normalnu osobu, usklađenog spola, roda i heteroseksualne orijentacije.

Danas se o rodu djeteta odlučuje na osnovu medicinskih testova. Ukoliko dijete ima Y hromozome i penis koji je adekvatan ili ga je moguće rekonstruirati, djetetu će biti dodijeljen muški rod. Pri tome, dužina penisa novorođenčeta mora biti veća od 2,5 cm da bi mu se dodijelio muški rod. Ukoliko dijete ima Y hromozome i penis koji je neadekvatan ili ga je nemoguće rekonstruirati, dodjeljuje mu se ženski rod, koji se zatim i hirurški konstruira. Ukoliko dijete nema Y hromozome, dodijelit će mu se ženski rod. Genitalije će pri tome biti hirurški izmijenjene kako bi više ličile ženskim genitalijama. To može uključivati operaciju smanjenja klitorisa i konstruiranje vagine.

Hopkinsov model optimalnog roda je kasnije postao opšteprivaćen, te je i danas glavni fokus na normalizaciji abnormalnih genitalija u što ranijoj dobi. Mnogi_e liječnici_e interseksualnost smatraju patološkim stanjem koje zahtijeva medicinski tretman jer u protivnom može rezultirati depresijom i suicidalnim tendencijama. Ovaj model je izričito seksistički jer zagovara različite kriterije prilikom tretiranja djeteta koje se smatra djevojčicom i djeteta koje se smatra dječakom. U ovom pristupu, primarni interes liječnika_ce je kako kod djeteta koje se smatra djevojčicom očuvati plodnost, a ne seksualni osjet, dok je kod djeteta koje se smatra dječakom, najznačajnija veličina i funkcija falusa. Model brige fokusiran na medicinsku intervenciju problematičan je i zato što nameće stigmu i osjećaj stida osobama čije se atipične genitalije percipiraju kao neprihvatljive.

Nakon što je južnoafrička trkačica Caster Semenya sa 18 godina osvojila zlato u utrci na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Berlinu, nadmašivši vlastiti rekord za sedam sekundi, njen uspjeh je doveden u pitanje pod optužbom da je previše brza i mišičava da bi bila žena. Međunarodna atletska federacija (IAAF) je 2009. godine poslala Semenyu na invazivno spolno testiranje koje je trajalo 11 mjeseci, a panel sačinjen od ginekologa, endokrinologa, psihologa, interniste i stručnjaka za probleme spola i međuspola odlučivao je o njenom spolu. Iako su rezultati testiranja trebali ostati tajni, u medijima se špekuliralo da je riječ o interseksualnoj osobi, odnosno da Semenya nema matericu ni jajnike, te da je njena razina testosterona tri puta veća od standardne. Ipak, u julu, 2010. godine, dopušteno joj je da se takmiči u ženskoj kategoriji, te je na Olimpijskim igrama u Londonu ponijela zastavu Južnoafričke republike i osvojila srebrenu medalju. Ponižavajući tretman i polemiziranje o spolu atletičarke izazvalo je kritike brojnih sportaša_ica, političara_ki i aktivista_kinja. Kontroverzno testiranje je nazvano napadom na privatnost i ljudska prava.

Od velikog je značaja senzibilizirati i educirati zdravstveno osoblje o pitanju interseksualnosti kako bi ponudili stručnu podršku i adekvatne informacije roditeljima/starateljima, kao i djetetu. Iako medicinska intervencija, uglavnom, nije potrebna, vrši se s ciljem uklanjanja društvene stigme i uklapanja u binarni koncept muškog ili ženskog. Interseksualna zajednica Sjeverne Amerike se zalaže za model brige usmjeren na pacijenta koji interseksualnost definira kao realativno uobičajenu anatomsku varijaciju u odnosu na standardne muške i ženske tipove, a ne kao medicinsku ili socijalnu patologiju.

U većini zemalja, interseksualnost se tretira kao tabu ili poremećaj koji se rješava u tajnosti. Odluke o vlastitom tjelesnom integritetu često ne donosi sama osoba, već roditelji/staratelji, odnosno medicinsko osoblje, što predstavlja kršenje ljudskih prava. Uobičajena je medicinska praksa da se odmah nakon rođenja interseksualnoj osobi dodijeli muški ili ženski spol i da se na njoj tokom ranog djetinjstva i adolescencije vrše medicinski zahvati. Interseksualna zajednica Sjeverne Amerike ovu praksu naziva genitalnim sakaćenjem, protiveći se operacijama na djeci koja nisu dovoljno zrela da razumiju situaciju i daju pristanak.

Pravo na sopstveni tjelesni integritet, rodni/spolni/seksualni identitet i izražavanje interseksualnih osoba, treba biti izričito zagarantovano i zaštićeno. Samo je u Kolumbiji donešena odluka da roditelji/staratelji i medicinsko osoblje ne mogu donositi odluku u ime djeteta o operacijama kojima se normalizira djetetov spolni identitet. Jedino ukoliko su informirani i svjesni rizika i alternativnih tretmana, roditelji/staratelji mogu donijeti odluku o operaciji, osim u slučaju kada je dijete starije od pet godina i razvijen mu je spolni identitet. Operacije izvršene na interseksualnoj djeci predstavljaju kršenje autonomije i tjelesnog integriteta, a često su motivirane nemogućnošću nošenja roditelja/ staratelja sa atipičnošću vlastitog djeteta.

Od izuzetnog značaja za interseksualne osobe je korištenje terminologije koja nije uvredljiva ni diskriminirajuća. Milton Diamond (1997), jedan od najistaknutijih stručnjaka za pitanja interseksualnosti, tvrdi:

Zalažemo se za korištenje termina tipičan, uobičajen ili najčešći umjesto uobičajenog normalan. Gdje god je to moguće, izbjegavajte izraze poput malformacija ili nerazvijenost, greška u razvoju, defektne genitalije, abnormalno ili pogreška prirode. Naglasite da su sva ta stanja biološki razumljiva, iako su statistički rijetka.[ii]

U Bosni i Hercegovini ne postoje podaci o broju interseksualnih osoba, niti standardizirana pravila i zakoni koji se odnose na ovo pitanje. Interseksualne osobe u BiH su stigmatizirane i diskriminirane, te je nužno obezbijediti njihovu adekvatnu pravnu, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i podršku. Iako broj djece rođene sa interseksualnim karakteristikama javnosti nije poznat, o medicinskim intervencijama na njima svjedoči jedini primjer interseksualnosti o kojem su izvijestili mediji, a odnosi se na slučaj dvogodišnjeg djeteta iz Bihaća, napuštenog od strane roditelja i smještenog u Dom za djecu bez roditeljskog staranja. Povod za pisanje teksta bila je hospitalizacija djeteta koje se naziva hermafroditom i dvospolcem, a navodi se i podatak da će odluku o spolu donijeti pedijatri, dječiji hirurzi, socijalni radnici, psiholozi, zajedno sa Etičkim povjerenstvom, nakon čega će dijete biti podvrgnuto operacijama. O nepoznavanju modela brige usmjerenog na pacijenta i zanemarivanju posljedica koje rane intervencije mogu imati, svjedoči stav osoblja Kliničkog centra u Sarajevu: Ženski spolni organ lakše se i uspješnije rekonstruira. Eventualna hormonska podrška u vrijeme puberteta, te kasnije u životu, kako bi se razvile vanjske spolne oznake, te osposobilo za rađanje, uspješnije je za ženske osobe. (Napuštena dvospolna beba iz Bihaća, 2009)

Pravna zaštita interseksualnih osoba je neophodna kako bi se mogli zakonski regulirati slučajevi diskriminacije u oblasti zdravstva, obrazovanja, zaposlenja, itd. Kako bi se u potpunosti ispoštovala ljudska prava interseksualnih osoba, potrebno je i u Zakon o ravnopravnosti spolova i u Zakon o zabrani diskriminacije uvrstiti interseksualne karakteristike kao mogući osnov diskriminacije. Država treba poduzeti pozitivne korake u omogućavanju zdravstvene i psihološke pomoći i zaštite interseksualnim osobama. Operacije normalizacije genitalija bi se smjele sprovoditi tek kada osoba dovoljno sazrije kako bi mogla donositi odluke u svoje ime. Pri tome je interseksualnim osobama potrebno omogućiti pristup svim informacijama, kao i priliku da odaberu liječnika_cu koji_a zastupa model brige usmjeren na pacijenta. Također je potrebno obezbijediti kvalitetan pristup informacijama i psihološku podršku roditeljima/starateljima čija su djeca interseksualna.

O interseksualnosti se u posljednjih dvadesetak godina dosta pisalo, iz perspektive raznih oblasti – socijalne, filozofske, historijske, pravne.

Ovdje preporučujemo nekoliko knjiga koje pružaju neophodne društvene, medicinske i ostale informacije:

Consortium on the Management of Disorders of Sex Development, 2006; Park, Rohnert. Handbook for Parents. Dostupno na: http://www.accordalliance.org/dsdguidelines/parents.pdf. Diamond, Milton i Sigmundson, Keith. Management of intersexuality: Guidelines for dealing with individuals with ambiguous genitalia, Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine, 1997;

Đurković, Svetlana. 1 + 1 = 0: Analiza srednjoškolskih udžbenika o LGBTIQ pojmovima u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, Udruženje Q za promicanje i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba, 2010; Eugenides, Jeffrey. Middlesex. UK: Picador i Intersex Society of North America, 2007. Dostupno na: http://www.isna.org. Kessler, Suzanne. Lessons from the Intersexed. New Brunswick, New Jersey, Rutgers University Press, 2002.

Također, preporučujemo i zanimljiv 45- minutni film Grant Lahooda iz 2012. godine Intersexion. Više o filmu na stranicama: http://filmshop.co.nz/products-page/sociology/intersexion/ i http://www.imdb.com/title/tt2157302/.

Piše: Ivana Dračo