Interspolne osobe su nevidljive kako u našem društvu, tako i u cijelom svijetu. Iako se i dalje prilikom rođenja interspolnim osobama „nasilno“ pripisuje pol ili se vrši njegova korekcija, interspolne osobe su sve glasnije u zagovaranju svojih prava. Tako su pojedine države uvele opciju „drugo“ u ličnim dokumentima ali je i dalje potrebna edukacija o problemima osoba koje su rođene kao interspolne te prestanak dosadašnje prakse pripisivanja određenog pola pri rođenju.
Piše: N. Tomić
Andrea Libič je interspolna osoba rođena u Bosni i Hercegovini koja trenutno živi između Slovenije i Belgije. Njoj je prilikom rođenja pripisan muški pol, iako je doktor upozorio njenu majku da beba nema tipične muške reproduktivne organe jer se u poprilično zaostaloj sredini, očekivalo da prvo dijete bude muško.
Rođena je u maloj i konzervativnoj sredini gdje se o ovakvim stanjima ništa nije znalo i gdje je tabu bio otići doktoru. Od nje se i tada očekivalo da se ponaša u skladu sa polom koji joj je pripisan na rođenju.
„Ja sam se, kako sam odrastala, igrala sa lutkicama, družila se sa djevojčicama i radila sam sve stvari koje rade djevojčice. Nisam mogla da se zamislim da se igram sa kamionima i autima. Sa nekih šest ili sedam godina, kada dijete već počinje saznavati neke stvari, vidjela sam da moj spol zapravo u odnosu na neko drugo dijete nije baš isti. Ja sam tako živjela i oblačila se kao muškarac i šišala se kao muškarac. Nisam baš imala pravo izbora a i nisam nešto baš znala oko toga“, govori ona.
Primijetila je i drugačiji izgled u odnosu na druge dječake pa je u tom periodu mislila da je homoseksualac, a u pubertetu su počeli i bolovi u stomaku.
„Ipak homoseksualci mene nisu nikada privlačili i ja sam osjećala da to nije to. To su bile neke promjene koje su nagovještavale stvari koje će se desiti u budućnosti, ali ja to tada ništa nisam znala. U tinejdžerskim godinama su mi počeli i jaki bolovi u stomaku. Ja sam to rekli svojima ali to niko nije shvatio ozbiljno. Tokom srednje škole su kružile glasine da sam gej. U tom periodu sam saznala za LGBTI pojmove pa i za transrodnost. Ja sam samu sebe okvalificirala kao transrodnu osobu jer drugog objašnjenja za sebe nisam imala“, prisjeća se.
Ti bolovi u stomaku su se nastavili a javile su se mučnine i slabosti koji su ignorisani. Tada su počeli i porodični problemi pa je Andrea bila prisiljena da se osamostali i odseli. Govori i da je njen otac pravio razliku između nje koja nije izgledala onako kako je muško po standardima njenog oca trebalo da izgleda i njenog dvije godine mlađeg brata.
Nakon što se osamostalila, krenula je na liječenje kako bi riješila probleme bolova u stomaku koji su i dalje postojali. Govori i da je dvije godine potrošila na razne terapije i lijekove koji joj nisu pomagali.
„Doktor je rekao da ne zna kako bi me liječio. U međuvremenu su mi se desile i neke tjelesne promjene jer sam smršala 10 kilograma iako sam jela. Ja sam tada pobijedila taj strah i rekla da mislim da imam problema sa spolom i hormonima. Skupila sam hrabrost i objasnila svoju situaciju nakon čega me je poslao na analizu hormona“, priča Andrea.
Ubrzo je otišla i na svoj prvi ultrazvuk, na ginekologiju. Govori da se među ženama tada osjećala jako neugodno.
„Tada mi je bilo 23 godine i taj doktor koji je radio ultrazvuk se uozbiljio i tada mi je rekao da ti bolovi nisu umišljeni i da imam specifičan slučaj. Tada mi je rekao da sam ja zapravo interspolna osoba. Rekao mi je da je krvarenje ustvari menstrualni ciklus jer sam iznutra imala ženski reproduktivni sistem i da su bolove izazivali neuravnoteženi hormoni“, objašnjava Andrea.
Ubrzo je počela koristiti blokatore hormona koji su izazvali razne promjene u izgledu. Po terapiju je išla u Srbiju a ističe i da, za sada, ne planira uraditi rekonstrukciju pola.
„Sjećam se da mi je bilo jako neugodno kad sam išla kupiti svoj prvi grudnjak. Bilo je jako teško jer treba puno vremena da ti shvatiš šta si, jer je BiH neinformirana i needucirana država i treba tu još mnogo znanja i truda da bi se o tome moglo razgovarati“, ističe.
Andrea je udata i trenutno živi na relaciji Slovenija – Belgija. Govori i da joj se, kada dođe u Bosnu, momci, koji su ju prije izbjegavali javljaju i govore da im se sviđa. Govori i da su medicinske usluge u Sloveniji a pogotovo u Belgiji mnogo bolje i da se ono što se u Bosni čeka mjesecima u ovim državama odradi za dan. Pored toga, niko ju nikada nije pitao za njenu seksualnu orijentaciju ili pol što su prva pitanja koja obično dobije u Bosni.
„Ne postavlja se pitanje jesi li homoseksualac, pitaju kako želiš da te oslovljavaju. U Bosni sam se osjećala kao stranac i to je žalosno a ovamo sam se osjećam kao kod kuće. Mene niko nikada nije upitao kako sam se zvala prije. Razlika između Bosne i bilo koje druge države u Evropskoj uniji je ta što te ljudi, kada izađeš na ulicu ne gledaju sa strane i ne odmjeravaju šta nosiš, kako si obučen, ne pitaju te kuda ideš“, tvrdi.
Nevidljivi i diskriminisani
Procjene su da je oko 1.7% ljudi u svijetu interspolno. Ovaj podatak se odnosi samo na djecu kojima je interspolnost utvrđena pri rođenju, ne i osobe koje u odraslom dobu otkriju da su interspolne. Prema definiciji interspolnost je „krovni termin za sve varijacije u spolnim karakteristikama koji obuhvata iskustva osoba čija se tijela prema medicinskim normama ne mogu klasificirati u tipična muška i ženska tijela u odnosu na njihov hromozomski, gonadni ili anatomski pol“.
Odluka o polu djeteta koje je rođeno kao interspolno se donosi na osnovu medicinskog testa. Ako dijete ima Y hromozom i muški polni organ veličine najmanje 2,5 centimetra ili polni organ koji je, po mišljenju doktora moguće „rekonstruisati“, djetetu se pripisuje muški pol. S druge strane, ako dijete ima Y hromozom i neprikladan muški polni organ ili onaj koji po mišljenju doktora nije moguće „rekonstruirati“, djetetu se pripisuje ženski pol.
Ukoliko dijete nema Y hromozom, pripisuje mu se ženski pol. Genitalije se „mijenjaju“ hirurškim putem, kako bi više ličile na ženske genitalije. Ovo uključuje operaciju smanjenja klitorisa i konstruisanje „vagine“.
Bitno je naglasiti i da se određene karakteristike interspolnosti ne utvrde pri rođenju već u kasnijem životu – tokom puberteta ili kada osoba pokuša dobiti djecu, a nekada tek tokom obdukcije. Iako se interspolnost često povezuje sa transrodnošću, ova dva pojma nisu povezana. Interspolne osobe mogu ali i ne moraju da promijene svoj rodni identitet.
Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra ističe da su interspolne osobe nevidljive u društvu. Iako je Bosna i Hercegovina preslika generalnog stanja, u svijetu je njihova vidljivost ipak malo veća.
„Interspolnost u zdravstvenim okvirima je nedovoljno istražena kod nas. SOC je 2020. godine radio istraživanje na vodećim zdravstvenim ustanovama u BiH, kojim smo pokušali dobiti odgovore na pitanja o broju rođenih interspolnih beba, o načinima postupanja sa interspolnim bebama/djecom, smjernicama kojima se vode i sl., ali su podaci koje smo dobili bili vrlo ograničeni i nepotpuni“, govori Delila Hasanbegović.
Interspolnost inače obuhvata dvadesetak različitih stanja. U određenim slučajevima ljekari, odmah po rođenju vrše rekonstrukciju pola kod djece što se smatra ozbiljnim kršenjem ljudskih prava te može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema koji uključuju ožiljke, bolove, gubitak seksualnog osjećaja, neplodnost, depresiju, osjećaj srama, izolovanosti, povećan rizik za samoubistvom pa u određenim slučajevima i pol koji ne odgovara identitetu.
„Najveći problem je neadekvatan medicinski tretman nakon rođenja i tokom života, tj. pretjerana medikalizacija interspolnosti – podvrgavanje medicinskim intervencijama (hirurškim zahvatima i/ili hormonskoj terapiji) bez prethodne saglasnosti osobe. Još jedan problem jeste izostanak pružanja adekvatnih informacija roditeljima koji treba da donesu informisanu odluku u najboljem interesu djeteta“, govori Delila.
Ona dodaje i da operacije služe samo kozmetičkoj svrsi i da nisu neophodne ali da ih doktori preporučuju kako bi se dijete lakše uklopilo u društvene norme i binarne kategorije muškog i ženskog pola.
„Interseks zajednica smatra da to jeste kršenje ljudskih prava usljed nekonsenzualne medikalizacije (pravo na život; zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja; pravo na poštivanje privatnog života; pravo na zdravlje), jer osoba nije u mogućnosti sama odlučiti o tome da li želi operaciju/tretman i kada. Takve operacije mogu narušiti i zdravlje osobe. S druge strane, postoji ograničen broj situacija u kojima su operacije nužne ako interseks stanje može prouzrokovati rizik za zdravlje ili život osobe. U svim drugim slučajevima, treba sačekati da osoba kaže šta želi“, ističe.
U Bosni i Hercegovini ne postoje podaci o broju djece koja su rođena kao interspolna, a interspolnost se utvrđuje prenatalnom i postnatalnom dijagnostikom. Interspolne osobe se susreću i sa problemima promjene oznake pola u dokumentima i dodatno su izložene diskriminaciji. U pojedinim državama u ličnim dokumentima je moguće odabrati pored muške ili ženske oznake, oznaku „drugo“. Ipak, ne i u Bosni i Hercegovini. Kada bi se ovo omogućilo, interspolne osobe bi bile i pravno prepoznate.
„Kako sada stvari stoje, još smo daleko od tog pravnog rješenja, od toga da o vlastitoj sudbini odlučuju isključivo interspolne osobe, a ne neko drugi za njih, te da ih pravni i zdravstveni sistem tretiraju ravnopravno svojim fleksibilnim i pragmatičnim rješenjima. Svakako da imamo dobru osnovu u Zakonu o zabrani diskriminacije BiH, u kojem su spolne karakteristike definirane kao jedna od zabranjenih osnova diskriminacije“, govori Delila Hasanbegović.
Naša sagovornica ističe da je neophodno ostvariti saradnju sa medicinskim ustanovama i edukovati medicinske radnike o problemima interspolnih osoba. Takođe je neophodno raditi i na uspostavljanju adekvatnog terminološkog određenja, smanjenju medikalizacije interspolnih stanja te staviti fokus na ljudska prava.
„Ono na čemu ćemo mi u SOC-u nastaviti raditi jeste stručno usavršavanje zdravstvenih radnika/ca u skladu sa najvišim svjetskim standardima u području zdravlja trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba. I dalje ćemo insistirati na pružanju interspolnim osobama/djeci i njihovim porodicama interdisciplinarnog savjetovanja, s posebnim naglaskom na psihološku podršku“, govori Delila Hasanbegović za kraj.
