Dramski tekst Adnana Lugonića Kad bi naglas govorili nastao je između ostalog zbog toga što smo zaboravili/e da je iskrenost najbezbolnija i počeli/e taktizirati u svakoj vrsti komunikacije, ne želeći da vidimo kako je pravljenje kompromisa sa sobom i životom jedan od lošijih izbora. U prvoj autorskoj cjelovečernjoj predstavi sa kojom je diplomirao na odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu i koja je postavljena u Kamernom teatru 55, ovaj talentovani autor portretira i junake u istospolnoj vezi, od kojih je jedan u formalno skladnom braku a drugi nesretan zbog ljubavi na ograničeno vrijeme. Zapravo nesretni su obojica, kao što su nesretni/e svi/e oni/e koji/e će vlastite potrebe potisnuti zarad društva. O tome, između ostalog, Adnan Lugonić govori u intervjuu za naš portal.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Almin Zrno
LGBT.ba: Istospolni odnos u balkanskim ostvarenjima najčešće je prikazan kroz seksističku i patrijarhalnu vizuru, a junaci i junakinje svedeni/e su na poziciju žrtve. Jeste li svoje likove gradili na temelju grešaka drugih tokom umjetničkog postupka, ili nezavisno od bilo čega, prateći vlastitu viziju takvog odnosa?
ADNAN LUGONIĆ: Naravno da sam, prije svega, slijedio svoju viziju odnosa, ali istovremeno se ne može ignorisati ta tendencija prikazivanja istospolnih odnosa u pojedinim kako našim, tako i tzv. regionalnim ostvarenjima, gdje se istospolne veze ili karikiraju, ili predstavljaju kao bolest, što dodatno doprinosi tabuizaciji. Autori često, nadam se iz dobre namjere, upadnu u zamku da gay odnose promatraju kao nešto posebno, drugačije, krenu da objašnjavaju kako je došlo do toga da on ili ona postanu gay, što je greška u startu, jer to nije nešto što se bira, što se dešava zarad ovog ili onog, nego je prosto tako. Mislim da je put da priče o homoseksualnim odnosima krenemo tretirati kao priče o heteroseksulanim odnosima, podrazumijevajući da tu nije specifično ništa osim karaktera o kojima se govori. Znam da grozno zvuči ova vrsta paralele, ali, nažalost, mi kao društvo jedino heteroseksualne odnose uzimamo kao normalne i trudimo se da ih tumačimo što kompleksnije, a homoseksualne držimo nenormalnim i zadržavamo se na površini gubeći vrijeme na dokazivanje da je to normalno (mislim na autore koji se time bave). Pri tome, ne mislim da treba zanemariti društveni kontekst koji te odnose osuđuje, ali osnovna postavka odnosa između likova ne smije biti opterećena predrasudom da se tu radi o nečemu neprirodnom. Kao i svaka ljubavno-seksualna veza, i ta zahtijeva dubinsku analizu problema koji se dešava između dvije individue koje žele da se što bolje upoznaju i kroz taj određeni odnos se realiziraju. Sve ovo što govorim bi se trebalo podrazumijevati, ali, nažalost, nije tako.
Ako govorimo o konkretnom djelu koje je uticalo na moje pisanje, onda je to film Brokeback Mountain u režiji Ang Leea. Zanimala me je drama u likovima, njihova nespremnost da se suoče sa svojom prirodom i prihvate vlastitu seksualnost (u slučaju jednog lika) zbog straha da će biti odbačeni, žigosani, a patrijarhalni društveni model je samo dodatno opterećenje, budući da takve odnose odbacuje bez mogućnosti da se o njima razgovara, a šta više, osuđuje ih bez razmišljanja, i smatra bolešću koju treba iskorijeniti. Kroz ljubavni trougao, koji ste pomenuli, htio sam da prikažem kako društvo (prije svega porodica i prijatelji) tjera individuu da zadovolji njihove zahtjeve ne pitajući ga ko je, šta osjeća i šta želi. I kada se ta individua nađe u relaciji sa drugom individuom, koja nema tu vrstu balasta, onda se prvopomenuta individua suočava sa problemom na dva nivoa i mora birati – da li da bude ono što društvo hoće od nje ili da bude ono što ona jeste. Trenutno razgovaramo o seksualnosti, a sutra o ko zna čemu. Pitanje je samo trenutka kada će neko nešto proglasiti nenormalnim i tjerati nas da budemo normalni.
LGBT.ba: Stereotipni pogled na LGBT osobe podrazumijeva svođenje njihovih zanimanja na neke umjetničke, aktivističke i slične poslove, kao da LGBT osobu nećemo naći među vozačima autobusa, bankarskim službenicima ili u kuhinji studentske menze. Jedan od dvojice ljudi u istospolnoj vezi u predstavi Kad bi naglas govorili tipični je predstavnik tranzicijskog malog biznismena, pretpostavljam kao svjestan izbor da bi se odmakli/e od pomenutih stereotipa.
ADNAN LUGONIĆ: Bojim se da pripisivanje seksualne slobode samo umjetnicima/umjetnicama i prikazivanje borbe za prava na seksualnost kroz likove aktivista/aktivistkinja čini da se osobe iz drugih sfera zanimanja osjećaju inferiorno. Nažalost, naša stvarnost je takva da je i dosta onih koji čine umjetničku scenu dio vladajućeg mišljenja, te ovako ili onako rade na njegovoj promociji. Meni je cilj bio da prikažem muškarca koji pokušava da ispuni očekivanja društva, ali i u svemu tome nađe i prostor za realizaciju svojih osjećanja i nagona, što je nemoguće, jer se prije ili kasnije u toj neiskrenosti izgubite, društvo je to koje pobijedi. Često mislimo kako pravimo kompromis sa društvom, a ustvari pravimo kompromis sa samim sobom, jer društvo, u toj situaciji, nikada nije na gubitku – ono je to koje ne pravi kompromis, nego tjera nas da mu se u određenom dijelu prilagodimo. To se najčešće odražava tako što prećutno odobravamo stvari koje nam smetaju, nebitno da li nas se tiču direktno ili imamo potrebu da o tome progovorimo javno kao bića koja misle i imaju svoj stav.
Lik biznismena, kojeg sam ispisao, je neko ko zauzima društveno važnu poziciju i oličenje je nečega što smatramo uspjehom. On, kao muškarac, je ispunjenje svih postulata patrijarhalnog modela – mlad je, ima svoj biznis, ima ženu i djecu, i, što je najvažnije danas, ima novac. Iza te idealne slike balkanski realiziranog muškarca krije se neko ko sputava svoju prirodu, ko ne dozvoljava sebi da živi onako kako bi želio – ne vodi se zahtjevima prirode, nego zahtjevima odgoja. Ono što je porazno je da taj odgoj, u većini slučajeva, na kraju pobijedi. Kao i u mnoštvu drugih stvari, i u odgoju smo zaboravili da tražimo nove modele, vodimo se onim najgorim mogućim, a to je filozofija sadržana u rečenici koju često možemo čuti: “Ni moji roditelji nisu bili bolji prema meni, šta mi fali?” A ako uzmemo da je porodica osnovna ćelija društva, kako većina definicija kaže, onda je ona prva institucija tog društva s kojom se susrećemo. I ako se bojimo suočenja i borbe s njom, onda ćemo se bojati suočenja i borbe sa ostalim. Samim tim, ako se uspijemo izboriti sa porodicom da nas prihavati kao individuu koja nije ono što su oni zamišljali, i još dobijemo podršku, onda se lakše izboriti sa svim drugim. Želim da vjerujem da bi lik iz moje drame, kojeg ste spomenuli, puno lakše ušao u borbu s društvom da je našao snagu u sebi da se suoči sa onima koji su mu najbliži.
LGBT.ba: Od činjenice da se uopšte bavite LGBT temama još je važnija da se dotičete onoga o čemu se ne progovara, a riječ je o formalnim brakovima kao ”paravanima” za vlastitu seksualnu orijentaciju. Je li krivo samo društvo ili i individualno njegovanje konformističkih pozicija?
ADNAN LUGONIĆ: Jako je teško razlučiti ko je krivac. S jedne strane, uvijek je najlakše naći krivca u drugom, jer mi generalno živimo u uvjerenju da nam je u svemu neko drugi kriv, ne želimo preuzeti odgovornost za svoje izbore. Ovdje namjerno kažem “izbore”, jer ako već osvijestite svoju seksualnost, koju ne birate, vaš je izbor kako ćete se prema njoj odnositi – hoćete li je potiskivati ili pokušati realizirati. Ako izaberete realizaciju, dolazite do novog izbora – da li je to javno ili tajno, želite li da svi znaju, počevši od najbližih pa dalje, ili ćete to kriti, počevši od najbližih pa dalje. I tu nikoga ne možemo i ne smijemo osuđivati, jer je to pitanje karaktera, snage ličnosti.
S druge strane, kada imate društvo koje vas osuđuje, pitanje je šta je tu područje konformizma. Ne vjerujem da se iko ko potiskuje svoje potrebe zarad društva osjeća komforno. Možda ima komfornu poziciju u društvu, ali nema sa samim sobom. I tu je onda društvo glavni krivac, ne dozvoljava individui, koja je njegov dio, da bude ono što jeste.
Ako treba da biram krivca, onda je to društvo.
LGBT: Koliko umjetnost danas može biti društveni korektiv i koliko konkretno na primjeru LGBT tema može pomoći u senzibiliziranju publike?
ADNAN LUGONIĆ: Da ne vjerujem da umjetnost može biti korektiv, ne bih se bavio njome, tj. teatrom. Mislim da mi, ljudi iz različitih grana umjetnosti, moramo shvatiti da imamo puno veću moć, ali i odgovornost, nego što mislimo. Zato se nekim problemima, kao što je LGBT zajednica, moramo temeljito i kompleksno posvetiti, vodeći računa kako o pripadnicima/pripadnicama te zajednice, tako i o publici koja većinom tu zajednicu osuđuje, ili blago rečeno, ne prihvata. Mi moramo biti spona razumijevanja, prostor gdje se uspostavlja dijalog, ne truditi se da šokiramo i dodatno ih udaljimo, već približimo. Kao i u svemu, mislim da sve strane moraju raditi na tome, a mi, teatarski umjetnici/e, moramo se zadovoljiti time da smo spona, u pravom smislu te riječi. Može i ovo zvučati kao kompromis, ali mislim da u ovom kompromisu umjetnost može biti ta koja postepenim koracima, suptilno, ipak dobija male pobjede nad društvom. Sve u životu je proces. I čim prije to shvatimo, počet ćemo doživljavati male pomake kao samo dijelove velike promjene. Možda mi to nećemo doživjeti, ali neka generacija će seksualnu slobodu, istospolne brakove i mogućnost usvajanja djece od strane istih slaviti kao svoju veliku pobjedu. To što će zaboraviti naša male pobjede, manje je bitno.
