Izvor: Dani
Razgovarala: Lejla Huremović
Direktor programa za lobiranje prava LGBT osoba u Human Rights Watchu, Boris Dittrich, i prvi autirani gej političar u parlamentu u Holandiji, protekle sedmice je u Sarajevu održao predavanje o stanju prava LGBT osoba u svijetu, te na koji način HRW radi na njihovom poboljšanju.
Na početku razgovora Boris Dittrich, direktor programa za lobiranje prava LGBT osoba u Human Rights Watchu, kaže da se fokusira na države u kojima je homoseksualnost kriminalizovana, ali i na države gdje su društveni pritisci teški i gdje vlade ne podržavaju ovu populaciju.
DANI: Kako sarađujete sa državnim institucijama?
DITTRICH: Ono od čega krenem jeste da pokrećem razgovore. Pričamo o ovim problemima, poredimo principe kojih se ta država pridržava s međunarodnim pravnim principima, međunarodnim poveljama, dijelimo informacije o drugim državama i na taj način im pomažemo i podržavamo ih. I to je u jednoj državi, s jednom vladom, jako direktna suradnja. Nekada, kada je teško imati ovakve sastanke, koristim međunarodna tijela, npr. Vijeće ministara, Ujedinjene nacije, Vijeće ljudskih prava, da bi vršili pritisak na takve vlade.
DANI: Kad se radi o zemljama Balkana, na koji način radite na unapređenju prava LGBT osoba?
DITTRICH: Prije sedam godina, kad sam počeo raditi, HRW nije uopšte radio na Balkanu na pravima LGBT osoba, tako da je jedan od mojih zadataka bio da uspostavim saradnju na svim nivoima. Tako da trenutno radim na povezivanju s aktivistima/kinjama u ovim državama. Često ih upoznajem na konferencijama i onda razmijenimo informacije, pa napravim posjetu. Bio sam u Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, sada sam ovdje, i planiram ove godine otići i na Kosovo.
Uglavnom, ono što mi je prvi korak jeste da čujem aktiviste/kinje na čemu rade, koji su im problemi, zašto ne mogu postići rezultate – da li zbog političara, institucija u toj državi, i sl. i da vidimo da li im HRW može pomoći i kako. Znamo da mnoge vlade ne vole miješanje HRW-a jer se osjećaju kao da su pod mikroskopom, ali to je upravo naša svrha. Jer, treba da znaju da ako zanemaruju jednu temu, ako samo pričaju, ali ne djeluju, neko to primijeti i prozove ih zbog toga u različitim izvještajima ili nekom drugom obliku, dajući intervjue i ističući da je istinski razočaravajuće što Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice još nije učinilo LGBT osobe jednom od svojih fokus grupa.
DANI: Koja su Vaša iskustva u ovom regionu?
DITTRICH: U pogledu dobre prakse, najbolji primjer je Albanija. Tokom posjete sam imao sastanak s tadašnjim premijerom Albanije. Dok smo pričali, iznio sam neke zahtjeve i on se jednostavno složio s njima. To mi je bilo jako interesantno. Onda je organizovao pres-konferenciju i medijima rekao da je on za istospolni brak, nešto o čemu uopšte nismo ni razgovarali, iako smo razgovarali o pravnom prepoznavanju veza. Tokom druge posjete smo napravili nacrt zakona o zabrani diskriminacije, uključujući i seksualnu orijentaciju i rodni identitet, i zakon je usvojen u parlamentu. Međutim, imati zakon je jedna stvar, implementacija je drugo. I inače se pažnja političara smanji nakon usvajanja, jer pređu na druge stvari i ne prate kako se zakon koristi u državi, dok je to bitno za nevladine organizacije. Ali u Albaniji, pored uspona i padova, može se reći da zakon funkcioniše.
Također, moramo imati na umu da su političari, i ja sam bio političar pa znam kako to funkcioniše, nekada ljudi koji lijepo govore, žele da budu dobri prema EU delegaciji, ili prema meni, ili nekome drugom, potvrde nešto, a kada odete nastave po starom. Uvijek prije nego razgovaram s vladom, razgovaram sa LGBT aktivistima/kinjama. Jer, kada odeš u vladu, oni mogu imate divne priče o svom teškom radu na tim problemima, ali je meni draže da prvo čujem priču LGBT aktiviste/kinje i da ih onda suočim s nedostatkom sarađivanja.
DANI: HRW je u BiH sada na početku, pokušavate da utvrdite kakva je situacija. Šta ste do sada saznali?
DITTRICH: Ovo je moja prva posjeta, tako da sam pod raznim utiscima. BiH je jako komplikovano organizovana, što se tiče birokratije, teško je, pogotovo je teško pričati o temi kao što su LGBT prava jer to nije popularna tema, ima homofobije. Očito ima dosta toga što treba da se uradi, ali ono čemu se divim je hrabrosti LGBT aktivista/kinja u Sarajevskom otvorenom centru, jer se bave ovom problematikom u tako teškom okruženju.
Ono što sam vidio je da su vladine organizacije, kao Ured ombudsmena, jako slabe. Oni bi trebalo da štite LGBT osobe i budu proaktivni, da budu lideri u društvenoj diskusiji o njihovim potrebama i pravima, a to ne čine. Postoje višeslojne prepreke u društvu i zato mi je drago da sam tu i da svemu svjedočim. Za mene to znači povratak i razgovor s kolegama, jer imamo i druge ogranke koji se bave BiH, kroz Vijeće Evrope i OSCE postoje međunarodne mogućnosti da se izvrši pritisak na vladu.
DANI: Kada ste 1994. predložili bračnu jednakost, kakva je bila situacija u Holandiji?
DITTRICH: Postao sam kandidat za parlament 1993. i prve komentare koje sam dobijao bili su da je to super, ali da ne govorim o svojoj seksualnoj orijentaciji, da država nije spremna za otvorenog gej muškarca. Rekao sam im da ako mi govore da predstavljam te ljude, ali da istovremeno ne mogu da predstavljam sebe, onda nešto nije uredu. Mogu biti ili otvoreno gej član parlamenta ili neću biti član parlamenta. Složili su se, ali su mislili da neću biti izabran, a jesam. Tokom kampanje 1993. bilo je novo da neko priča o seksualnoj orijentaciji.
Kada sam ušao u parlament, još uvijek nismo imali pravno prepoznavanje istospolnih zajednica, tako da sam pomislio da trebamo ciljati na brak, pa možda to dobijemo zakonom. I to sam i predložio 1994. Sjećam se da je bilo hiljadu “ali”. I onda je krenula borba.
Ali moram reći da je u isto vrijeme holandski LGBT pokret, organizacija COC, bila protiv istospolnih brakova. Rekli su da me neće podržati, a ja sam rekao da bi to trebala biti sloboda izbora. Pošto se nisu slagali sa mnom, to su koristili moji protivnici.
Uglavnom, trebalo je dosta vremena, razgovora, strpljenja i strategije. COC i LGBT osobe su mi se poslije pridružile, kao i drugi članovi parlamenta, i onda smo imali većinu u parlamentu, ali vlada još uvijek nije htjela prihvatiti. Da skratim, dugogodišnjim radom postao sam vođa svoje političke stranke i došao do vrha i postao vođa tima za pregovaranje. Druge dvije partije su željele da im se pridružimo u koaliciji, pa su nas pitali šta želimo. Rekao sam im da želimo istospolni brak, da želimo prava na usvajanje za istospolne parove i samce i još neke stvari, i oni su pristali. Stavljeno je to u ugovor koalicije i, uz mukotrpno guranje, zakon o istospolnim brakovima je usvojen 2001. Sve kršćanske stranke u parlamentu su bile protiv, a danas ih je dosta promijenilo mišljenje, jer sada ipak postoje generacije ljudi koji odrastaju sa istospolnim brakovima i ne razumiju da postoji vrijeme kada ih nije bilo. Rekao bih da je 85 do 90 posto ljudi za i to više nije tema u Holandiji.
DANI: Kada ste predložili zakon, jeste li mislili da će biti i usvojen?
DITTRICH: Činjenica da nas je bilo troje iz različitih stranki zaista je napravila razliku. Razvili smo strategije u kojima smo koristili naše strejt saveznike. Oni su izašli u javnost, pojavljivali se na televiziji, glumci, pisci, novinari i drugi ljudi koji su bili za, govorili su o jednakim pravima i ljubavi. Tako da su nam oni puno pomogli. Najveći neprijatelji bili su zapravo ljudi koji su rekli: u pravu ste, ali ovo ne postoji nigdje u svijetu, pa zašto bi mi onda bili jedini. Uvijek sam ponosan kada neka druga zemlja uvede bračnu jednakost, jer tada pomislim kakve sam sve poteškoće i prepreke morao prevazići od 1994. do 2001, a sada niko ne može reći da to nije moguće, jer jeste moguće. I to je divno! Kad sam imao sastanak s ombudsmenom, on nam je govorio kako je teško ovdje, u ovoj zemlji, naročito uz ovakvu organizacijsku strukturu. Kad god mi ljudi kažu da je teško, da žele, ali ne mogu nešto učiniti, ja ne padam na to. Jer, ako zaista vjerujete u nešto, morate u tome istrajati.
DANI: Dosta radite u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Kakva je situacija u tim zemljama?
DITTRICH: Prva stvar je da radimo u zemljama samo kada nas aktivisti/kinje žele tamo, i to je veoma važno, jer kada radimo dokumentovanje kršenja ljudskih prava, radimo putem istraživača koji intervjuišu žrtve, svjedoke, policajce, političare. Oni napišu izvještaj i ja, kao direktor zagovaranja, odem vlastima s tim izvještajem i kažem im šta se dešava, i da moraju nešto učiniti. Kada aktivisti/kinje kažu da ne žele takav izvještaj, onda to i ne učinimo jer nekada može stvoriti negativnu reakciju. Naprimjer, prije sedam godina aktivisti iz Argentine su me pozvali jer su željeli započeti s kampanjom za uvođenje istospolnih brakova, i htjeli su razgovarati o pravima transrodnih osoba. Otišao sam tamo nekoliko puta i dao sam dosta intervjua za televiziju i novine, što je potaklo diskusiju, tj. postalo je dio velike javne rasprave o istospolnim brakovima i, kao što znate, uveli su ih, tako da je Argentina zaista vodeća zemlja u Južnoj Americi po tom pitanju. Donijeli su divan zakon o priznavanju roda za transrodne osobe, i to je najprogresivniji zakon u svijetu.
Neki ljudi kažu: svijet je tako velik i tako neprijateljski nastrojen, ja sam samo jedna LGBT osoba i šta mogu uraditi, preteško je?
Uvijek im pokušam objasniti da treba malo hrabrosti, ali svaka osoba, u svom kapacitetu, može uraditi nešto što će imati domino efekat, i zato se uvijek trudim završiti svoje govore sa izrekom: budućnost nije ispred nas, već u nama. Budućnost je u vama i, ako nešto želite, možete započeti promjene.
