Razgovarao: Predrag Azdejković
Izvor: Optimist
Foto: Amir Bajrić
U njedelju 24. maja, beogradska publika će imati priliku da uživa u koncertu bosanske grupe Halka u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine i božanstvenom glasu Bože Vreće. Sarajevska muzička atrakcija Halka spaja sevdah i moderni džez i osnovana je u aprilu 2013. godine. Prvi album izdali su za izdavačku kuću Gramofon i čini ga 14 pjesama koje su producirane s idejom da budu vjerne onome što je najbolje u istoriji sevdaha. Drugi album “O ljubavi” objavljen je u januaru 2015. godine. Božo Vrećo privukao je pažnju domaćih medija izjavom da ne želi da bude muškarac dok pjeva ženske pesme, da hoće da svaka žena osjeti ženu u njemu i da vjeruje da smo svi i jedno i drugo, te da mu sevdah daje slobodu da bude žena i nosi bajkovite haljine u kojima može da se vrti. Mi smo imali čast da porazgovaramo s njim i najavimo koncert u Beogradu.
OPTIMIST: Šta očekujete od nastupa u Beogradu u maju, a šta beogradska publika može očekivati od vas?
Očekujem najprije jednu divnu noć ispunjenu sevdahom, onako kako je ja i dečki vidimo, kroz naš zajednički projekt zvani Halka. Posve je to druga sfera izražaja i znatno se razlikuje od mojih solo, a capella nastupa, što repertoarski, što tematikom. No, sigurno je da i jedno i drugo ne ostavlja ravnodušnim, dapače, broj ljudi koji podržavaju moj rad sa bendom i van njega svakim danom sve više raste i to me najviše raduje. Ja nisam samo puki interpretator sevdalinki, ja stvaram nove tekstove i muziku i time dajem do znanja da je ona neodvojiv dio mene, saživjeli smo se i zato to i ima toliku emotivnost, ljepotu i vrijednost na koncu svega. Ovo je prvi put u Beogradu i ovim koncertom, siguran sam da se otvaraju mnoga vrata ovog divnog grada za mene i dečke.
OPTIMIST: Kako vidite odnos BiH i Srbije?
Posmatrano kroz sferu muzike, jer je to ono što me interesuje, mislim da ne postoje granice i barijere, samo dobra volja, malo sreće i predanost tome što želite reći. Kulturna i umjetnička razmjena itekako pospješuje i pomaže u odnosima naših zemalja. A ako se dotičemo sevdaha, u obje zemlje on je toliko korjenit i prisutan vijekovima, muzički žanr koji se slušao, sluša se i slušaće se još dugo. Mi imamo tradiciju slušanja i voljenja svega onog što sadrži sevdah u sebi. To nas povezuje, inspiriše, nadahnjuje…
OPTIMIST: Muzičari Vaših godina okretali su se pop muzici, roku, narodnoj, a Vi sevdahu. Zašto?
Zato što sam se zaljubio u sevdah, preživio ljubavne patnje, odbolovao boli, isplakao pogrešne osobe u mom životu, preživio razne životne patnje i u sevdahu pronašao spas. Da, to je moja misija, ta pjesma me spasila.
OPTIMIST: Sevdah se bavi emocijom tuge i melanholije. Da li je i koliko je emotivno iscrpljujuće pjevati sevdah?
Znate kako, ja sam uvijek akter u toj pjesmi koju ispjevavam, nekad žena, nekad muškarac i ako ne osjetim tu patnju njihove razdvojenosti, tu bol i nostalgiju kao svoju, onda je to nepotpuno i nije sevdah, zato ja svaki put ponirem unutra i prepuštam se emociji da me nosi. Zato se uzdahne, zaplače na sceni i bude lakše, teško je to breme, ali za mene ne postoji ništa posebnije od toga i zato i jesam tu gdje jesam. U pjesmama.
OPTIMIST: Originalnost Vašeg nastupa ogleda se i u igranju sa rodnim ulogama. Kako to objašnjavate?
Nema objašnjenja tome. To je samo sloboda i hrabrost biti to što jeste, i muškarac i žena. Ne mogu lagati ni sebe ni druge i ne da mi se lažno interpretirati sevdah. Zato onog trena kad pjevam žensku sevdalinku hoću da budem upravo ta žena koja čeka svog muškarca, sanja ga i vene za njim, ali sve tu, na sceni, na korak od vas. Tek tada je to sevdah i iskreno. Naravno i da je jako bitno što s mojim interpretacijama dolazi i do oslobođenja žene kroz, ne samo vokalnu, već i plesnu formu, što je uvijek na oduševljenje svih koji dođu na naše koncerte.
OPTIMIST: Iako kao muškarac pejvate sevdalinku koja je prije svega ženska interpretacija, nema negativnih komentara javnosti. Da li Vas to iznenađuje?
Ne, jer ljudi osjete moju emociju i iskrenost, uživaju u mom glasu i sve drugo je nebitno u odnosu na to.
OPTIMIST: Umjetnici često koriste svoju umjetnosti ili poznatost da mijenjaju društvo ili da doprinose mijenjanju društva. Da li vidite sebe u toj ulozi i kakvoj?
Ja indirektno mijenjam svakim svojim gestom, koga nekad nisam niti svjestan. Moje djelovanje, izražaj i stvaranje na sceni i van nje, je nekome prevažna poruka i sredstvo kako promijeniti mnoge stvari, i to me raduje. Ja sam itekako primjer da biti drugačiji, ako posjedujete istrajnost, hrabrost da izdržite pritiske, volju da uspijete i talent, uz mrvičak sreće, san se ostvari, i vi ste “na konju”. Što bi rekao naš zlatni narod. Ista je uzrečica i lijevo i desno od Drine, zar ne?
OPTIMIST: Koji su vam dalji planovi kada je muzika u pitanju?
Puno koncerata vani, puno suradnji sa drugim muzičarima koji su mi bliski svojim radom i energijom, stvaranje mojih novih sevdah tekstova i muzike, maštanje i sanjanje, jer bez toga ne bih ništa mogao stvoriti, to me čeliči, ispunjava i čini sretnim.
