Historija, djela i priče o životu LGBTIQ+ osoba, naročito u Bosni i Hercegovini, vrlo često ostaju neispričane, dopuštajući tako vremenu da prekrije trag njihovog postojanja. Upravo zbog toga, tim osoba okupljenih u udruženju Okvir, 2016. godine, pokrenuo je inicijativu Kvir arhiv, sa namjerom da skine taj plašt zaborava sa naše zajedničke prošlosti, da priče LGBTIQ+ osoba ponovo učini vidljivim, te da osigura njihovu dugotrajnu zaštitu i očuvanje u sjećanju.
Razgovarala: Aida K.
Ilustracija: Kvir arhiv
Azra (Azar) Čaušević, ispred inicijative Kvir arhiv, za naš portal govori o tome kako je nastala ideja za pokretanjem inicijative, njenim ciljevima, izazovima sa kojima se susreću od pokretanja inicijative do danas, o odnosu bh. društva prema očuvanju historije i djela LGBTIQ+ osoba, podršci koju su dobili/e, ali i o nekim drugim temama vezanim za rad i razvoj Kvir arhiva.
LGBTI.ba: Kada je nastala i šta je inspirisalo ideju za pokretanjem inicijative za izgradnju arhiva LGBT*IQA historije u BiH i regiji?
Azra (Azar) Čaušević: Sjećam se jednog razgovora kad smo bilei tek počelei da radimo na arhivu kad je neko od nas pitao: “Ko je moj narod? Ko su moji ljudi? Jeste, imali smo Antifašistički front žena u SFRJ, ali gdje su bile kvir osobe, lezbejke, trans osobe? Moramo saznati gdje su bilie, šta su radilie za vrijeme ovog rata što se mi sjećamo.” Toliko sila je prošlo Bosnom i Hercegovinom kroz historiju, toliko ratova se vodilo i imamo itekakvo antifašističko naslijeđe. Ali, eto, nas nekoliko je bilo tu, u toj kuhinji, sa stikerima po zidu sa pitanjima vezano za arhiv, pušimo cigare i pričamo: još jedan rat se desio i opet nas nema. Kao da nas nikako nema! To pitanje, ko su moji ljudi? nas je proganjalo. Ta potreba da popunimo tu prazninu je označavala hitnost. Jer nam je i cijela politička pozicija dislocirana kroz historiju, kroz tu slijepu mrlju kolektivnog sjećanja u okviru vremenske linije širih historijskih događaja. Tako je arhiv i počeo. Dakle, najjednostavnije kako mogu odgovoriti na vaše pitanje: arhiv je nastao iz bolne tačke gubitka i magle u našim ličnim historijama, i iz potrebe da razvežemo taj čvor da bismo jasnije sagledali gdje se nalazimo i kako dalje. Krajem 2016. godine smo pokrenulei inicijativu Kvir arhiv.
Otkako smo počelei da radimo na arhivu, paralelno je rastao osjećaj poštovanja prema svemu što su napravile razne osobe i inicijative u prošlosti. Ogroman rad je napravljen kroz historiju da bismo mi moglei danas da navigiramo lična preispitivanja, autovanja, djelovanje i sa ponosom da kažemo ko je bio u prvim redovima protiv rata, ko je radio sa ženama žrtvama rata, ko je pisao pisma, ko je radio sa dezerterima, ko je među prvima izašao javno u BiH, da se naglas pitamo odakle identitet lezbejke i šta znači, zašto kvir, šta znače stensili i grafiti u javnom prostoru, gdje je transfobija u feminizmu, šta znači rasizam, ksenofobija, kolonizacija u kontekstu BiH i slično. Prostori za ova posljednja pitanja se, naravno, još uvijek grade. Ali makar imate osjećaj da su razne osobe, bez obzira da li bile aut ili ne, jednako davale koliko su mogle da doprinesu takvim prostorima, da su to gromade od osoba koje su u jednom kolektivnom ludilu i psihozi ratovanja i nasilja pa i poslije-ratnog rasula djelovale nesebično, solidarno i sa jasnim stavom i etikom, da su bilei kreativnei, da su stvaralei i da stvaraju sadržaj koji je značajan i inspirativan i van granica svojih država. Pa zar to nije ogromna stvar za sve nas?
LGBTI.ba: Šta je prvenstveni cilj Kvir arhiva i na koji način se on ostvaruje?
Azra (Azar) Čaušević: Kvir arhiv je inicijativa koju je nekoliko osoba iz udruženja Okvir i nezavisnih kreativnih radnika i radnica pokrenulo krajem 2016. godine tražeći odgovore na pitanja o seksualnosti, rodu, sigurnosti, o aktivizmu i otporu ratu vezano za našu kvir historiju. Cilj inicijative je da istražuje, dokumentira i čini vidljivim lične priče, historiju i djela LGBTIQ+ osoba u BiH. Ovu ideju realiziramo kroz seriju intervjua, fotografija, audio i video zapisa, te lansiranje digitalne baze – Kvir arhiva, kao multimedijalne online platforme.
Toliko je sjajnih osoba koje su davale mnogo i utjecale na kontekste u kojima su djelovale, ali čiji rad nekako nije zabilježen i prepoznat. Neki od tih ljudi su otišli iz BiH, neki su se povukli skroz iz aktivizma, neki još uvijek djeluju na druge načine, neki stvaraju još uvijek: pišu, crtaju, snimaju, rade na raznim mjestima. Promjena nije jedino na ulici i u javnom prostoru jer ljudi žive, stvaraju, djeluju i pregovaraju sa najbližom okolinom svaki dan. Smatram da treba da zabilježimo napore svih LGBTIQ+ osoba. To je minimalno što možemo uraditi da bismo moglei sagledati šta se radilo i kako, pa da možemo i učiti iz toga. Uzmite samo za primjer udruženje Q koje je svojim radom i kvalitetom rada doprinijelo stotinama osoba u BiH da se osjećaju viđeno, podržano… Ili praznine na Wikipediji na BHS jezicima koje bi mogle biti popunjene biografijama sjajnih osoba iz BiH i regije poput Agate / Milana Đurića, Jay Poštića, Zoe Gudović, Štefi Markunove-Ivljev, Gorana Zorića, inicijativama poput Queer Beograd kolektiva, organizacijama poput Arkadije, LORI ili neformalnog aktivizma poput LibertaMo, Le Zbor, TANKA, SESTRE, SOS konsultacije za lezbejke, pa Bh. povorka ponosa, LABRIS, Ženergija, itd. Lista je zaista ogromna i ovo su samo neka od veoma bitnih imena i naziva vezano samo za Srbiju, BiH i Hrvatsku, a gdje su tek ostale zemlje iz regije! Historije borbe i kreativnog stvaranja i otpora itekako ima! Dakle, ne radi se o zadovoljstvu količinom materijala kojih imamo i skupljamo, nego o tome da otkako radimo tako i uviđamo više praznina ali i materijala koji bi se mogao uvezati, a odnosi se na LGBTIQ+ historiju – i to ne samo u BiH, nego i u regiji – da se to objedini, da se udružimo, slušamo i učimo. Mi se fokusiramo na BiH, ali je neminovno da uviđamo šta fali i šta se može povezati u širem kontekstu. Sjećam se da nam je bilo veoma inspirativno kako u Sloveniji bilježe i dokumentuju LGBTIQ+ historiju, i recimo, iz toga možemo da učimo takođe.
Ja bih da iskoristim ovaj prostor i da pozovem sve osobe koje ovo čitaju: Ako imate neke ideje ili jednostavno želite da učestvujete, ili ako želite da prevodite, editujete ili pišete članke za Wikipediju o bitnim osobama za našu historiju, javite se. Ili snimite svoje lokalne inspiracije, pričajte sa drugovima i drugaricama šta je bitno da ostane. Dovoljan je mobitel ili papir i olovka da se zabilježi priča i sjećanje. To može biti pismo, slika, pjesma, crtež… Bitno je da naša historija ostane zabilježena i da su životi i kreativni rad LGBTIQ+ osoba kroz historiju BiH vidljivi da sutra opet neko ne bi rekao da nas nema, ili da nas nije nikako ni bilo.
LGBTI.ba: Koji su bili, ili su još uvijek, najveći izazovi i problemi sa kojima ste se susretali/e, i kako ste ih prevazišli/e, odnosno kako ih prevazilazite?
Azra (Azar) Čaušević: Iskreno, postoji više izazova, ali da poštedim čitaoce i čitateljke, navešću samo dva. Prvi je vezan za sam proces rada a drugi za tehničke aspekte i reakcije na rad. Rad na Kvir arhivu je kombinacija volonterskog i plaćenog rada, gdje je prvi dio bio podržan od strane feminističkih i lezbejskih fondacija. Nakon skoro dvije godine ovakvog rada smo se bilie susrelie sa sagorijevanjem pokušavajući kombinovati druge poslove, aktivizam i arhiv. Te prve dvije godine cijeli radni tim je bio kao u nekoj vrsti manije velikodušnosti i davanja – ne znam kako bih drugačije to opisala, jer odgovori i pitanja koja smo postavili su se činili većim od nas. Ta pitanja su bila prebitna da bismo ih samo površno obradili jer je postojalo toliko perspektiva, odgovora, načina… I nije nam smetalo da putujemo do Ljubljane, Zagreba, Beograda, skakućemo po BiH pa onda ostajemo u maloj kuhinjici kancelarije do 6 ujutro montirajući dokumentarac, postavljajući pitanja, raspravljajući i dogovarajući se koji dio treba poslije čega… Međutim, to je uzelo svoju cijenu. Moralei smo smanjiti tempo, restrukturisati prioritete i odlučilei smo da pravac djelovanja Okvira treba ići u smjeru dalje izgradnje arhiva sa širim timom arhivista i arhivistkinja i te da drugi programski dio treba ostati psihološko savjetovanje za kvir osobe.
Drugi izazov je (bio) vezan za Wikipediju. U jednom momentu kad smo sastavili i proširilei listu bitnih osoba i događaja za LGBTIQ+ zajednicu, odlučilei smo se da pravimo unose i na Wikipediju. Smatralei smo da imena bitnih osoba poput Lepe Mlađenović, Bojana Aleksova, Adele Jušić, Lejle Kalamujić, Svetlane Đurković, Queer Sarajevo Festivala i ostalih bitnih osoba i događaja moraju biti javno dostupna i vidljiva široj online javnosti na platformi javnog znanja poput Wikipedije.
Prema podacima do novembra 2020. godine, Wikipedija je 13. najposjećenija stranica u svijetu. Medjutim, 80% sadržaja Wikipedije uređuje svega 20% svijeta (uređivači su dominantno muškarci iz Sjeverne Amerike i Evrope). Omjer žena koje uređuju Wikipediju u odnosu na muškarce je 1:10. Većina sadržaja je na engleskom jeziku dok su Wikipedije naših zemalja u povojima. Proces pisanja članka na Wikipediji je izuzetno komplikovan: prvo, trebate napraviti istraživanje o osobi; drugo, sve sročiti u tekst a da je objektivan; treće i najproblematičnije je da osobe ili događaji moraju biti “značajni”, te da izvori po standardima Wikipedije takođe trebaju biti “značajni” (npr. Guardian, New York Times, zapadno evropske i američke izdavačke kuće, i slično). I četvrta stvar je infrastruktura Wikipedije, te pitanje ko čuva znanje na Wikipediji i ko su admini. Tekstovi koje smo mi napisalei su se vrlo brzo našli na udaru domaćih Wikipedija, te su nakon dugog rada i odmah nakon objavljivanja bili predloženi za brisanje jer nisu smatrani relevantnim. Jedan od primjera je intervencija istog korisnika (admina) na bosanskoj Wikipediji za unos o Lepoj Mlađenović iz Srbije, koja je feministkinja, lezbejka i anti-ratna aktivistkinja koja je djelovala i u BiH, i unos o Lejli Kalamujić koja je kvir spisateljica iz BiH. Na njihovim unosima kao i na još nekoliko drugih (npr. Alma Selimović) smo se suočili sa komentarima zašto uopšte “prezentiramo nečije seksualne afinitete u enciklopediji”. Iz ovog primjera vidimo da šira zajednica na Wikipediji mora da se uključi u razgovor o članku i “brani” članak da se ne bi izbrisao. To naravno iziskuje vrijeme i rad gdje su solidarnost i udruženi rad ključni.
LGBTI.ba: Da li ste zadovoljni/e načinom na koji se ova inicijativa provodi, kao i količinom prikupljenog materijala?
Azra (Azar) Čaušević: Sami početak arhiva je bio fokusiran na dokumentovanje ličnih priča i sjećanja vezano za rat, rod, seksualnost i sigurnost LGBTIQ+ osoba. Vremenom se to proširilo na lične priče osoba o životu, odnosima i kreativnom radu, te na arhiviranje multimedijalnog materijala (dokumentarci, digitalne priče, itd.) koji je ikad napravljen. Mi smo prvenstveno bilei dobilei finansijsku podršku za snimanje pet video intervjua za dokumentarac i deset ličnih audio priča, izložbu sa fotografijama i web sajt. Međutim, kako smo ušlei u proces klupko je krenuo da se odmotava, te svaka osoba s kojom smo razgovaralei je dala preporuku ko bi još imao informacija. Tako je rasla i lista i količina materijala, ali takođe i naša odgovornost. Taj početni projekat je završio tako što smo snimilei 17 video intervjua u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i BiH, 12 ličnih priča osoba iz BiH koje su pričale o ratu, izbjeglištvu, seksualnosti, prvim poljupcima, dezerterstvu, zajedništvu… Potom smo objavilei i transkripciju priča i prevode, napravilei dokumentarac Crveni vez koji je dostupan na YouTube, pa web stranicu www.kvirarhiv.org i vremensku liniju bitnih događaja u regiji, i izložbu ličnih priča i fotografija… Naposljetku tog prvog perioda smo bilei prikupili 420 GB podataka i skeniranih slika, pisama, dokumenata…
Mapiralei smo unose koji nedostaju na Wikipediji, a koji su značajni za našu historiju, te smo napisalei oko 10 članaka za Wikipediju i prevelei ih na engleski jezik. Onda smo napravilei i dva kratka dokumentarca o procesu prikupljanja građe i bitnosti izgradnje arhiva. Nedavno smo objavilei i pet ličnih priča lezbejki, biseksualnih i kvir osoba iz BiH. Sada smo u procesu montiranja video materijala jer kontinuirano snimamo i video intervjue s osobama koje žele javno da govore. Ono što nam je iznimno bitno je da želimo polako da dokumentujemo rad udruženja Q, te nakon toga i Bh. povorku ponosa.
LGBTI.ba: Koliko bh. društvo, prema vašem mišljenju, pridaje važnost očuvanju historije i djela LGBT*IQA osoba? Da li ste tražili/e (dobili/e) podršku od nekih drugih organizacija, ili državnih institucija?
Azra (Azar) Čaušević: Prva promocija Kvir arhiva se desila u Historijskom muzeju – Muzeju revolucije i to nam je bilo veoma značajno. Do tada smo već u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti bilei izlagalei djela kvir osoba i organizovalei različite događaje. Što se tiče finansijske podrške, arhiv su u zadnje četiri godine parcijalno ili kombinovano finansijski podržale većinom feminističke i lezbejske fondacije, a još se nismo prijavljivalei na državne pozive. Bosansko-hercegovačke vlasti, a do neke tačke i društvo, pridaju važnost selektivnom očuvanju historije, i uopšte nije izuzetak sada LGBTIQ+ historija. Mi ovdje pričamo o glorifikaciji ratnih zločinaca koji se još uvijek slave i čiji murali se slikaju po zgradama, o revizionizmu, o stvaranju mitova koji su historijski iskrivljeni u službi izgradnje nacije, obrta profita i stvaranja “zajednice”. Mi nemamo kontinuitet kvalitetnih javnih razgovora o historiji BiH, a kamoli o historiji neke manje grupe u BiH. Većina posla je spala na leđa muzeja koji se bore za goli opstanak, ili na leđa manjeg broja pojedinaca i pojedinki koji o tome pričaju na različite načine u svojim lokalnim zajednicama, ili na pojedinim fakultetima, ili u okviru različitih inicijativa. Djelovanje i stvaranje na nekom širem polju je fragmentarno i nije uopšte iznenađujuće jer je država razjedinjena aparatima i zakonima. A dijelimo to da se narod sjeća, ali većinom se boji prošlosti. Mi se bojimo da pričamo bez cenzure jer takav proces znači da ne postoji samo jedna strana i jedan narativ i da ništa nije radikalno crno-bijelo. Teško je voditi takve razgovore, ali kada koristimo umjetnost, sliku, pjesmu, crtez, film i pričamo o tome, mi preživimo te razgovore i postanemo malo otvoreniji, a manje rigidniji. Postajemo malo skromniji a više zahvalne i zahvalni.
