Razgovarala: Selma Kešetović
Nađa Sinić je studentica grafičkog dizajna i multimedije na Američkom univerzitetu u Sarajevu, a aktivno se bavi scenografijom i kostimografijom od 2013. godine. Godine 2015. je pobijedila na konkursu “Filming the Other” produkcijske kuce VizArt te tako snimila svoj prvi dokumentarni film I know you are, but what am I? koji je premijerno prikazan 2016. godine na Sarajevo Film Festivalu. Posjetitelji/ce festivala Merlinka u Sarajevu imat će priliku da pogledaju ovaj film u subotu, 28. januara, u 16 sati, u okviru revije kratkih filmova. Nađa svojim filmom priča sasvim intimnu priču jedne transrodne osobe, pa smo je pitale da nam kaže više o tome.
LGBTI.ba: Ideja za film je prvi put predstavljena kroz banjalučki konkurs o ranjivim grupama “Filming the Other”. Osobno si se opredijelila za transrodne osobe. Je li to bila neka duža želja i zašto baš ta tema u fokusu?
NAĐA SINIĆ: Tema koja se trebala predstaviti obuhvatala je ranjive grupe društva u Bosni i Hercegovini. Tada sam smatrala, a i još uvijek smatram, da su transrodne osobe na najvećem udaru. Određene grupacije našeg društva jednostavno ne mogu shvatiti kako i zašto neko može biti transrodna osoba. Kroz film sam to htjela objasniti.
LGBTI.ba: Premijera filma je bila na Sarajevo Film Festivalu. Jesi imala tremu prije projekcije? Kako si zadovoljna reakcijama?
NAĐA SINIĆ: Tek kada sam vidjela svoj film na kino platnu u sali prepunoj ljudi shvatila sam šta se zapravo događa. Feedbackom sam jako zadovoljna. Iskrena da budem, nisam čula niti jedan negativan komentar. Moram spomenuti da su u publici bili ljudi koji se nikada nisu susreli sa transrodnom osobom, te mi je jako drago da poslije filma nisu imali predrasude, nego su zavoljeli aktera kroz predstavljenu priču.
LGBTI.ba: Kako si pronašla idealnu osobu za film? Zašto je on bio dobar kandidat za priču koju si željela ispričati?
NAĐA SINIĆ: Poznavala sam ga veoma dugo tako da nisam morala tražiti, a ni razmišljati koga bih predstavila u filmu. Za moju zamišljenu priču bio je idealan jer pored toga sto je transrodna osoba, on je i umjetnik koji ima dobre koncepte i priče po kojima kreira svoju umjetnost.
LGBTI.ba: Ogoliti nekoga pred kamerom, koliko je umjetnički, toliko je i moralni izazov. Gdje podvući granicu između onoga što subjekt želi da kaže i pukog otvaranja traume koja ga dodatno uznemirava?
NAĐA SINIĆ: Traume trebaju biti ispričane, kao sto i jesu bile u filmu. Smatram da je to zapravo prava borba. Samo na takav nacin publika će se moci povezati sa likom i shvatiti da neke stvari mogu biti drugačije, ali ne nužno loše. Da bi se to postiglo, komunikacija i povjerenje između režisera i aktera je najbitnija. Smatram da smo mi to taj cilj uspjeli ispuniti.
LGBTI.ba: Da li reditelj/ica, kada obrađuje posebno ranjive skupine, ima veću odgovornost u smislu kako će film predstaviti ljude iz te ranjive grupacije?
NAĐA SINIĆ: Praviti film o bilo kakvoj grupi ljudi je težak zadatak. U takvim momentima imate potpunu odgovornost nad njihovim životnim pričama jer ste vi osoba koja to mora znati ispričati i paziti u kojem to smjeru zapravo ide. Samim tim što u ovom slučaju govorimo o LGBTIQ zajednici, posebnu pažnju morate obratiti i na okolinu u kojoj će film imati neki život.
LGBTI.ba: Tvoje primarno obrazovanje je vezano za grafički dizajn, a bavila si se scenografijom i kostimografijom. Je li ti to iskustvo bilo korisno u rediteljskoj stolici?
NAĐA SINIĆ: Podloga scenografije i kostimografije koju imam potpomaže smišljanju cijele fotografije u filmu jer za mene je ona jednako bitna kao i priča filma.
LGBTI.ba: Šta očekuješ od projekcije filma na festivalu Merlinka 2017?
NAĐA SINIĆ: Nova poznanstva, druženja i diskusije o filmu.
LGBTI.ba: Za kraj, šta je tvoj sljedeći projekat? Hoćeš li ostati u filmskim vodama?
NAĐA SINIĆ: Nakon što sam počela raditi kao kostimografkinja i scenografkinja na filmskim setovima, shvatila sam da je to mjesto gdje zapravo želim kreirati svoju umjetnost. Odlučno sam pristupila svom prvom dokumentarcu tako da ne vidim razlog za stajanje u oblasti filma. Trenutuno radim na osmišljavanju priče za novi projekat, ali ne bih ništa otkrivala dok cijelu ideju ne upotpunim.
