Intervju: Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije Zagreb
Gordan Bosanac je član Izvršnog odbora Centra za mirovne studije iz Zagreba, nevladine i neprofitne organizacije čija je misija promocija ljudskih prava, društvenih promjena i izgradnje mira kroz obrazovanje, aktivizam i zagovaranje javnih politika. Oblasti u kojima je Bosanac angažovan su ljudska sigurnost, izgradnja mira i javne politike.
Gordan Bosanac: “Nismo zadovoljni ni onim što i dalje vidimo kada je u pitanju razvojna pomoć, koju Hrvatska kao članica EU treba pružati manje razvijenim zemljama. Tu na djelu vidimo naslijeđe iz devedesetih, jer ta pomoć i dalje odlazi Hrvatima u BiH, i dalje se finansira dijaspora, a pomoć ne ide BiH kao takvoj. To nam se nikako se sviđa. I bojimo se da se hrvatska politika tu upecala na mamac takozvane real politike, gdje se govori to je politički realitet, mi se njemu moramo prilagoditi”
DANI: Republika Hrvatska je od svih zemalja zapadnog Balkana ostvarila najveći napredak na evropskom putu i od jula naredne godine bit će članica Evropske unije. Kakav je napredak Hrvatska ostvarila na polju ljudskih prava i možemo li reći da su svi njezini građani jednakopravni?
BOSANAC: Nisu. Baš iz perspektive koliko je proces pristupanja Evropskoj uniji reflektirao na zaštitu ljudskih prava napravljeno je istraživanje koje je pokazalo da se desio snažan uticaj na zakonodavstvo. To će reći da Republika Hrvatska trenutno ima najbolje zakone u regionu koji se tiču ljudskih prava, čak imamo i neke standarde bolje nego zemlje Evropske unije. Ali, naravno, primjena tih zakona i dalje ne funkcionira. Tako da – džabe nam novci.
DANI: Hrvatska je 2009. godine, jednako kao i Bosna i Hercegovina, donijela Zakon o zabrani diskriminacije. Koliko građani Hrvatske koriste pravnu zaštitu koja im se omogućava kroz taj zakon?
BOSANAC: U Republici Hrvatskoj se počeo koristiti. Broj slučajeva u prošloj godini, koliko mi imamo informacije, je tridesetak. Ali, u Hrvatskoj se desilo to da su nevladine organizacije koristile mehanizam koji se zove udružna tužba. Taj mehanizam omogućava da se pojedinac ne mora izlagati, već organizacija podnosi tužbu. To su bili slučajevi visokog profila, poginuli smo tužbe protiv, naprimjer, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, protiv predsjednika Dinama, protiv svećenika… Bili su to medijski dobro propraćeni slučajevi, koji su, vjerujem, potaknuli ljude. Neke smo slučajeve dobili, neke izgubili, ali još uvijek se ne može dati ocjena da li sustav radi ili ne. I svi ti postupci su još uvijek u tijeku, niti jedna presuda još nije konačna, jer su uložene žalbe.
Romi i nacionalne manjine
DANI: Koje su manjinske grupe, prema Vašim saznanjima, najugroženije na Balkanu?
BOSANAC: Za Hrvatsku bih rekao da su to Romi. Teško mi je govoriti za cijeli region, iako znam da postoji velika predrasuda prema lezbijskoj i gej zajednici, oni su odmah uz Rome. Slijede ih nacionalne manjine. Tu vidimo određeni napredak, jer su nacionalne manjine devedesetih bile na prvom mjestu po ugroženosti. U Hrvatskoj vidimo i trend pojave četvrte ugrožene manjine, koja na Balkanu tek treba da se pojavi, a to su azilanti koji dolaze iz Afrike i Azije iz ekonomsko-socijalnih razloga. Tako da se ponovo pojavljuje ona priča o rasizmu.
DANI: Hoćete reći da je u Hrvatskoj izražen rasizam?
BOSANAC: Nažalost, u Hrvatskoj ima rasizma. Svi smo ostali zatečeni slučajem proganjanja Roma u Škabrnji (mjesto u blizini Zadra op. a.). Jedna romska obitelj tu se htjela naseliti, a način na koji je lokalna vlast njih istjerala, u suradnji sa sugrađanima, je katastrofalan. Romska obitelj je, naime, kupila zemljište, namjeravala je tu sagraditi kuću, ali su ih istjerali. Ono što su Mađari radili Romima, sada takav model vidimo u Hrvatskoj. I to se događa baš na ratom zahvaćenim područjima, u zaleđu Zadra gdje se desila nesretna Oluja, tamo gdje se nije radilo na transformaciji postratnog konteksta. Tamo sada stvari proklizavaju – preko Roma, naravno.
DANI: Koliko se u Hrvatskoj poštuju LGBT prava? Čini se da je Hrvatska, i pored svega, i na tom polju postigla najveći napredak u regionu.
BOSANAC: Naučili smo da ne možemo davati generalnu ocjenu, jer nam je Split Pride pokazao da je jedna priča u tom gradu, a druga u Zagrebu. U Zagrebu se mnogo toga promijenilo i za deset godina napravljen je nevjerovatan napredak. Događaji se u Zagrebu danas, osim Pridea, organiziraju bez prisustva policije, zajednica je živahna. Zagreb postaje sve otvoreniji grad. Ali, onda se makneš iz Zagreba, dođeš u Split i vidiš da tamo treba sve raditi iz početka. Na nacionalnom planu, nažalost, još ne vidimo rezultate rada.
DANI: A zašto je to tako?
BOSANAC: U Splitu, recimo, nemamo aktiviste, nemamo zajednicu. Dok u Zagrebu aktivisti s građanima rade desetak godina. Druga stvar je da je Split doživio tu postratnu tranziciju, tokom koje mu se uveliko promijenila struktura stanovništva. Osim toga, Split je otišao u desno, što se vidi i na lokalnim izborima. Bilo je čak zanimljivo čuti kada je ministar braniteljstva pozvao hrvatske branitelje da zaštite Pride, po uzoru na film Parada. Branitelji u Zagrebu bili su spremni zaštititi Pride, dok su splittski branitelji rekli da njima to ne pada na pamet, jer su njihove vrijednosti drukčije. Iz toga se vidi ta kulturna razlika.
DANI: Ali, zar takve reakcije Splićana nisu očekivane, budući da i gradonačelnik Splita Željko Kerum otvoreno govori da je protiv održavanja Parade?
BOSANAC: Naravno. Kad imaš takve strukture na vlasti, one samo potpiruju vatru. Znamo da Split ima potencijala. Uvijek se sjećamo devedesetih i tih najgorih vremena, u kojim je Feral bio jedna fenomenalna stvar na koju smo danas svi ponosni. Samo je pitanje vremena kada će Split skupiti dovoljno snage da pokaže taj svoj pravi mediteranski duh.
DANI: Primijete li se ikakve promjene dolaskom nove Vlade?
BOSANAC: Primijeti se da je atmosfera nekako bolja. Mi, također, vidimo da je nova vlada puno otvorenija za razgovor, puno je lakše doći u kontakt sa novom vladom. Ali, ono što mene zabrinjava jeste da je nova vlada u prva tri mjeseca napravila takve ekonomske rezove, a da nikome ništa nije objašnjavala. Nama se PDV povećao za dva posto. Kada je HDZ to učinio za 1 posto svi smo popadali na guzicu. Nova vlada je to napravila vrlo pametno, na početku mandata, kada niko nije bio svjestan šta se desilo. Tako da se čini da ova vlada puno oštrije ide u te rezove, a nismo sigurno da li će to imati efekta. Pravi test će biti krajem godine kada, tad ćemo vidjeti ima li efekata od toga.
DANI: Centar za mirovne studije iz Zagreba je član Koalicije REKOM. Šta je bio Vaš motiv za učešće u radu Koalicije?
BOSANAC: REKOM je važan zbog regionalnog pristupa. Naime, jedino kroz tu regionalnu saradnju zemalja se može doći do činjenica o onome što se dogodilo. Sada kada je REKOM ušao u zagovaračku fazu vidi se koliko je to zahtjevan i kompliciran projekat. Po meni osobno, ni konačni cilj REKOM-a da se uspostavi komisija nije toliko važan, koliko su važni efekti koji se dešavaju. U Hrvatskoj, na primjer, počelo se puno više komunicirati sa braniteljima. Počelo se komunicirati sa vjerskim zajednicama. I ono što primijetim u regionu jeste da su se desile različite suradnje organizacija civilnog društva, što ranije nije postojalo. Mislim da je to potencijal za dalje pomirenje. Izgleda da na ovoj međudržavnoj razini neće funkcionirati, osim simbolički – isprikama i žaljenjima. Zato je važno da imamo kritičku masu organizacija civilnog društva, koje imaju želju nastaviti baviti se procesom pomirenja.
Zaboravljena Bosna
DANI: Kažete kako primijetite sve veću saradnju među civilnim organizacijama u regionu. Kako biste ocijenili međudržavnu saradnju zemalja regiona na političkom nivou?
BOSANAC: Moja organizacija je dosta kritična u odnosu na politiku Hrvatske prema BiH. Mi nismo bili zadovoljni posjetima hrvatskih državnika BiH koji su se nedavno desili, poput posjeta Zorana Milanovića i Ive Josipovića, koji je obišao Hercegovinu, a nekako zaboravio na Bosnu. Zatim, nismo zadovoljni ni onim što i dalje vidimo kada je u pitanju razvojna pomoć, koju Hrvatska kao članica EU treba pružati manje razvijenim zemljama. Tu na djelu vidimo naslijeđe iz devedesetih, jer ta pomoć i dalje odlazi Hrvatima u BiH, i dalje se finansira dijaspora, a pomoć ne ide Bosni i Hercegovini kao takvoj. To nam se nikako se sviđa. I bojimo se da se hrvatska politika tu upecala na mamac takozvane real politike, gdje se govori to je politički realitet, mi se njemu moramo prilagoditi. To ne smije biti argument i Hrvatska mora imati puno jasniji stav o cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Mene osobno plaši da su nasjeli na priču političkog realiteta. Što se tiče odnosa sa Srbijom, nakon ovih toplih odnosa Ive Josipovića i Borisa Tadića, mislim da će se to promijeniti izborom Tomislava Nikolića. Ali, ono što po meni najviše nedostaje i jeste međuljudska suradnja. Na primjer, da se konačno otvori ta avionska linija između Zagreba i Beograda, jer porazna je činjenica da većina mladih iz Hrvatske nije bila u Srbiji i obratno. Ne vidim nikakve aktivnosti na toj građanskoj razini, vidim je jedino na ovoj simboličkoj političkoj, što nije toliko ni bitno. Činjenica je da meni treba od Zagreba do Sarajeva 11 sati vlakom, a to ne doprinosi pomirenju.
Desnica i reforme
DANI: Mislite li da će izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije odnosi u regionu biti dodatno zakomplicirani?
BOSANAC: Moguće je. Mada mi u Hrvatskoj imamo iskustva koja pokazuju da te ključne reforme ustvari može iznijeti samo desnica. To se pokazalo 2005. kad su pobijedili Sanader i HDZ. Teško mi je sada procijeniti u kojem smjeru će Nikolić voditi politiku, ali ukoliko njega zanima evropski put Srbije, dobro je da on bude na vlasti, jer će to doprinijeti i njegovoj i demokratizaciji njegove stranke. No, prerano je još za ocjene. Neke izjave koje je ranije davao sigurno mu ne idu u korist.
Piše: Jasna Fetahović
Preuzeto iz magazina Dani
