Iskustva gej muškaraca: Objektivizacija tijela u svrhu opravdavanja seksualnog nasilja

Objektivizacija tijela u cilju seksualiziranja, opravdavanja nasilja i uznemiravanja poznata je tema svima. Uprkos tome rijetko kada govorimo o objektivizaciji muških tijela, pogotovo gej i biseksualnih muškaraca, te o seksualnom uznemiravanju i nasilju koji oni često doživljavaju. Društvo uvijek nalazi način da opravda nasilje koje kreiraju bijeli, cis rodni, heteroseksualni muškarci. Opravdavamo čak i ono što je nepojmljivo da ljudska rasa uradi. Opravdanja pronalazimo u sitnicama, kreiramo priče od onoga što smo naučeni kako bi shvatili situaciju i opravdali nasilnika.
Piše: Admir Adilović
Foto: cottonbro; Pexels

Objektivizacija tijela neminovno dovodi do nasilja. Kada nešto objektiviziramo, smatramo ga predmetom koji služi za neke naše lične potrebe. Vidimo ga kroz prizmu bezosjećanosti, nemamo empatije i koristimo ga u svrhu zadovoljenja svojih potreba. Ma koliko to grozno zvučalo, svaka reklama sa polugolim ili golim tijelima dovodi do ovog problema. Heteroseksualni muškarci daju si za pravo da koriste tijela žena ili drugih muškaraca za zadovoljenje vlastitih potreba, smatrajući da su to samo objetki koji su tu za njihovu korist.

O ovoj temi razgovarali smo sa gej muškarcima koji su iskusili određeni oblik seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja ili su se osjećali manje vrijednima samo jer živi u svome tijelu. O tome koliko posljedica seksualno zlostavljanje ostavlja na žrtvu nasilja pričao nam je Aldin.

‘’Zapravo život u četiri jako uska zida, ma rekao bih liftu, doživite tek nakon zlostavljanja. Nikada se nisam stidio onoga što jesam, do tog momenta. Nekako sam bio slobodan, osjećao se kao da dišem punim plućima i onda se to dogodilo. To ne da me vratilo u ormar, već me bacilo u onaj maleni sef koji se nalazi u ormarima hotela. Ne mogu da opišem svoja osjećanja u tom trenutku. Strah, bol, gađenje, gubljenje i nekako odbijanje sebe. Kada vas neko ubjeđuje da to nešto želite, onda djelimično i povjerujete, idete protiv sebe jer znate, a niste dovoljno jaki otići odatle. Proganja me to i danas, iako sada već otvoreno govorim o tome što se dogodilo. Nekada noću ne mogu zaspati razmišljajući da li bi mi bilo lakše da se to nije dogodilo. Ali dogodilo se i nastavljamo dalje. Znate u knjigama, serijama se često seksualno zlostavljane osobe prikazuju kao osobe kojima se život vrti samo oko tog čina, ali ne. Život se nastavlja i bude vam dobro par minuta, a onda naiđe sjećanje, osjećaj, ma sličan miris i dobijete šamar istine.“

Istina je da često žrtve nasilja pokušavamo ugurati u kalupe i kreirati idealnu žrtvu, ali to nije ono što trebamo raditi. Nasilje se može dogoditi bilo kome od nas. Elvis nam je ispričao situaciju u kojoj je baš on, kao gej muškarac bio meta nasilniku.

‘’Zapravo je sve krenulo kao da smo super kolege. Uvijek bi mi objašnjavao i više nego što treba. Bilo je zanimljivo, volio sam raditi s njim jer se činilo da je prije svega čovjek. Ja sam tek počinjao, on se rado ponudio da me upozna sa radom, nekako je bio fin. Očigledno heteroseksualan muškarac, pri tom oženjen, nikada nije izustio nikakav loš komentar. Uvijek se snalazio sa riječima i nekako bio super kolega. Međutim dan kada je saznao za moju seksualnu orijentaciju naš odnos se promijenio. Očekivao sam mržnju, a dobio sam privrženu hladnoću. Znam da to nema smisla, ali je bio čak i privrženiji meni, ali uz dosta hladnoće, gledanja sa visine i neke neravnopravnosti. Sjećam se jedne smjene, gdje smo se slučajno sudarili, on je istrčao iz prostorije kao da ga je neko ožario. Kasnije se vratio i pitao me „A jelde ti baš voliš kada se sudariš pa diraš drugog muškarca“. Jasno sam rekao ne i dao do znanja da je to bila obostrana nespretnost u momentu. Već naredni dan dok sam slagao neke papire, stao je iza mene i uhvatio me za zadnjicu. Trznuo sam se, rekao da to ne radi i odgurnuo ga. Njegov jedini komentar bio je ‘’Kada si peder, moraš ovo volit“. Nije bilo lako dalje, jer sam znao šta slijedi, a nisam znao kako se boriti. Ponovio je to još par puta. Na kraju me na silu i poljubio, pa pljunuo. Rekao mi da mu se gadim ali da dobro izgledam i da bih vjerovatno super bio u krevetu. Taj događaj za mene je bila kap koja je prelila čašu, dao sam otkaz. Nisam ga prijavio iz straha, ko će mi povjerovati? Jednostavno sam odustao i shvatio da će me takvi ljudi zauvijek gledati samo kao objekat.“

Prijavljivanje seksualnog nasilja izuzetno je teško zbog komplikovanosti našeg sistema. Ali, bitno je napomenuti da i bez prijave nasilje ostaje nasilje, te da uvijek trebamo potražiti pomoć i podršku od drugih ljudi, i ne osjećati pritisak da se upustimo u proces prijave kada nismo dovoljno osnaženi.

Elvis je danas toga svjestan te je pokrenuo postupak protiv svog bivšeg kolege. Bitno je reći da trauma prouzrokovana nasiljem nikada nije „zastarjela“, ona je živa i bitno je da o njoj pričamo kada budemo spremni_e. Nažalost, u pravnom smislu sam akt može zastariti, pa je stoga jako bitno pružiti podršku osobama koje su žrtve seksualnog nasilja, te ih ohrabriti na prijavljivanje, ali ih ne tjerati van njihovih granica – za sve postoji svoje vrijeme. O tome kako život izgleda nakon seksualnog zlostavljanja pričao nam je i Mirza.

‘’Ja sam uletio u neki obrazac, čini mi se da dosta ljudi koji budu seksualno zlostavljani uđu u isti. Ubijeđen sam bio da me Bog mrzi, da me niko ne voli i da se baš zbog toga silovanje dogodilo. Naučio sam biti u toksičnim odnosima, nekako su mi bili prirodni jer u svojoj glavi sam mislio da ne zaslužujem bolje. Ko će mene voljeti? Zašto bi me neko volio? Pa ja jednostavno ne vrijedim. To su samo neka od uvjerenja sa kojima sam živio, postojao i bivao svaki dan. Budete u društvu, super vam je i onda se sjetite toga da vas niko tu ne voli. Svi zapravo žele da vas iskoriste na neki način i zato su baš sada dobri prema vama. Ne znam, jednostavno je sve brljavo. Život nastavi, pregazi vas i vuče. Mene je barem moj vukao, nije mi dao mira, nije mi dao pauzu. I danas dan imam problem biti sa muškarcem, nekako se strah probudi nakon svakog pogleda, dodira. No, istina je da život postane bolji jednom kada to sve pustite napolje. Zbog toga preporučujem svima terapiju, rad na sebi, i da izgrade svoj sistem podrške.“

Za kraj bih s vama podijelio i svoju pjesmu koju je inspirisala Aldinova priča o šamaru. Zove se ‘’Šamar realnosti’’.

Volim se smijati,
smijeh znači sreća, sloboda,
volim biti s prijateljima,
ma oni su moja sigurnost.

Šetnje noću su nešto posebno,
Kino, izlazak u klub,
sve to volim.

Eh koliko je samo prošlo,
ma ne sjećam se kada sam zadnji put prošetao,
otišao u kino,
smijao se.

Ne mogu, ne smijem, strah me!
Pa znate li kako je kada vam smijeh prekine strah,
kada čujete korake i tijelo vam pretrne,
kada na nečiji miris vaše srce brže lupa.

A nisam ga nikada više sreo,
vjerovatno i neću,
ali ne smijem,
jer ako ga sretnem,
umrijeti ću.

Zato, baš zato sjedim ovdje gdje jesam.
Biram da budem u četiri zida,
ovdje nema straha,
ovdje ga ne mogu sresti.

Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!