PIŠE: R. H.
Istanbulska konvencija, skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, predstavlja prvi ključni, sveobuhvatni dokument koji definiše sve pojavne oblike nasilja i propisuje obaveze sistema u pružanju zaštite. Usvojena 11. maja 2011. u Istanbulu, ovaj međunarodni ugovor ne samo da pruža zaštitu ženama od nasilja, već postavlja temelje za inkluzivnije i sigurnije društvo.
Donesena mnogo godina nakon CEDAW konvencije, Istanbulska konvencija predstavlja zbir feminističkih borbi od sufražetskog pokreta pa sve do nas, istovremeno nas podsjećajući da žensko pravo još uvijek nije u potpunosti kristalno jasno konstruisano kao neotuđivo ljudsko pravo. Međutim, iako se može reći da je ovo još jedna feministička pobjeda, ovdje se mogu uključiti LGBTQ+ osobe i reći “malo je i naša”. Ali krenimo ispočetka.
Region i potpisivanje konvencije
Bosna i Hercegovina je ovu konvenciju ratifikovala već 2013. bez prevelike pompe, bez velikih protesta i promišljanja na šta smo se sve obavezali, za razliku od susjeda Hrvata, koji su konvenciju uz brojna negodovanja ratifikovali tek 2018. godine. Ovo nas i ne čudi, poznavajući Hrvatsku kao indotkriniranu katoličku državu koja na koljenima svojih, srećom još uvijek malobrojnih, građana propagira mir i pastirsko blagostanje na uštrb prava na sopstveni tjelesni, moralni i svaki drugi u Hrvatskoj zakonom odobren identitet.
Republika Srbija je zahvaljujući ratificiranju Konvencije donijela izmjene Krivičnog zakona i definisala polno uznemiravanje. Ovo je inspirisalo novinare da zatrpaju internet vijestima “Za masne viceve i udvaranje i tri godine zatvora”, što zvuči kao pjesma Zabranjenog pušenja, ali to je još jedan, već viđen sunovrat modernog novinarstva.
Crna Gora, iako među prvih 5 potpisnica Istanbulske konvencije, i dalje selektivno bira koje odredbe Konvencije će prihvatiti, a koje ne, te još uvijek nisu izvršene neophodne izmjene zakona. Ostaje nam nada da će ih njihov “evropski put” podsjetiti da zakon poput onog iz 2020. kojim su ozakonili istospolne brakove nije samo obrazac i puka formalnost već norma koja povlači sa sobom odgovornost i zaštitu ljudskih prava.
Podsjetimo da prema nedavnom istraživanju Sarajevskog otvorenog centra, 72 % pripadnika_ca LGBTQ+ zajednice doživljava nasilje u porodici. Međutim, ono što povezuje ove četiri države, osim jugoslovenske prošlosti, jeste nedefinisanje femicida u Krivičnom zakonu i strah da pripadnici_e LGBTQ+ zajednice zahvaljujući obavezama prema Konvenciji, ostvare i žive u skladu sa svojim građanskim pravima. Ovaj strah je možda veći i od straha od promaje.
Šta nam garantuje Istanbulska konvencija?
Istanbulska konvencija ima status međunarodnog ugovora, što znači da države koje je ratificiraju trebaju svoje nacionalne zakone prilagoditi njenim odredbama, koje u ovom slučaju podrazumijevaju provođenje javnih politika u cilju promocije ravnopravnosti i uklanjanja svih oblika diskriminacije. Time se stvaraju temelji za društvo koje poštuje sve ljude bez obzira na njihov rod i/ili seksualni identitet, što je krucijalno jer nam treba društvo koje neće objelodaniti ime i prezime tri dvanaestogodišnje djevojčice i podvrgnuti ih javnom linču samo zato što su u školi, povodom međunarodnog dana tolerancije, naslikale pano na kom se dvije djevojčice drže za ruku uz poruku “tolerancija nije strana riječ”.
Jedna od ključnih tačaka ili član broj 3 odvaja rod i spol, definirajući rod kao “društveno određene uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje dato društvo smatra prikladnim za žene i muškarce”. Prepoznajući rod kao društveni konstrukt, Konvencija dekonstruiše rodne stereotipe, omogućava inkluziju osobama čiji rodni identitet nije u skladu s tradicionalnim normama.
Također, svjesni da nasilje pogađa ne samo žene u tradicionalnom smislu već i druge ranjive grupe, kreatori Konvencije su članom 4. odredili da će potpisnice osigurati primjenu odredbi Konvencije u borbi protiv nasilja bez obzira na žrtvin spol, rod, boju kože, vjeroispovijest, političku pripadnost, rodni i seksualni identitet. Dalje Konvencija prepoznaje različite vrste nasilja: seksualno, fizičko, ekonomsko, psihičko, proganjanje i obavezuje državu da prepozna i odredi specifične potrebe LGBTQ+ zajednice zahtijevajući traženje odgovornosti za počinioce, te garantujući zaštitu svih žrtava, uključujući one iz LGBTQ+ zajednice.
Zatim, članom 15. zahtijeva obuku svih stručnjaka, policije, pravosuđa, socijalnih radnika, psihologa i medicinskih radnika, omogućivši im da razumiju rodne identitete i izazove s kojima se pripadnici zajednice suočavaju. Ovo je od neprocjenjive važnosti kako bi se smanjila potencijalna stigmatizacija i omogućilo da svi članovi zajednice dobiju adekvatnu psihološku i pravnu pomoć.
Sve rečeno može se povezati i s dostupnosti skloništa za sve žrtve nasilja, a imajući u vidu da se LGBTQ+ osobe mogu suočiti sa dodatnim izazovima kada zatraže pomoć. Ukoliko bi se pratile opšte odredbe o skloništima i generalnoj zabrani diskriminacije u pružanju zaštite, moglo bi se doći do uvođenja:
- Obuke osoblja u sigurnim kućama o rodnom i seksualnom identitetu radi omogućavanja inkluzivnosti;
- Psihološke i pravne podrške, za prevazilaženje traume, odnosno podnošenja prijava protiv počinioca.
Trenutno stanje
Primjena Istanbulske konvencije u Bosni i Hercegovini, iako obavezna na nivou države, suočava se s brojnim izazovima zbog različitih zakonskih i institucionalnih okvira u Federaciji BiH (FBiH) i Republici Srpskoj (RS) i Brčko Distriktu (BD). Ova razlika posebno dolazi do izražaja kada se radi o zaštiti prava LGBTQ+ osoba, koje su među najranjivijim grupama u društvu.
Iako je BiH ratifikovala Konvenciju, jedanaest godina kasnije, njen stvarni utjecaj na LGBTQ+ zajednicu je ograničen. Federacija BiH i RS imaju obavezu sprovođenja mera iz Konvencije, uključujući zabranu diskriminacije na osnovu seksualnog i rodnog identiteta, ali ove obaveze se fragmentarno sprovode.
U martu ove godine, na radost mnogih branitelja i braniteljki ljudskih prava, Republika srpska je usvojila izmjene krivičnog zakonika, kriminalizujući javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje na osnovu spola, seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Danas, 9 mjeseci kasnije, donesen je Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog Zakonika RS-a u kom se briše termin rodni identitet u korist termina “drugo lično svojstvo”. S druge strane, u Federaciji nacrti zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona i zakona od nasilja u porodici su u “finalnoj fazi” prema riječima predstavnika ministarstva pravde. Jedna od rijetkih svijetlih tački u zakonodavstvu Brčko Distrikta jeste izmjena Krivičnog zakona koji sada u krivična djela ubraja proganjanje i psihičko nasilje. Zakon štiti od javnog izazivanja i poticanja mržnje sve osobe bez obzira na spol, seksualnu i/ili rodni identitet, a uvodi pojam pristanka kao čin volje za stupanje u spolni odnos, čiji izostanak predstavlja uslov za krivično djelo silovanje. Za sve ostalo BD, u praksi, zadržao je status quo.
Uloga civilnog društva
Organizacije civilnog društva, poput Sarajevskog otvorenog centra, ali i Krila nade koja je osnivač prve sigurne kuće za LGBTQ+ osobe, ključni su akteri u pružanju podrške LGBTQ+ zajednici, posebno u FBiH. U RS je aktivizam ograničen zbog političkih i društvenih pritisaka, spinovanja i represivnog odnosa prema braniteljima/cama ljudskih prava i aktivistima/cama.
I na kraju, 11 godina kasnije, još uvijek smo na početku, da nam se ponekad čini da je borba za ljudska prava Sizifov posao, ali onda se sjetimo sufražetkinja, prvih povorki i prvih prava na izbor. Uprkos velikom kamenu koji guramo vjekovima i o koji se često spotaknemo, to su brda koja možemo izravnati zajedništvom i zahtjevom da se stvarno obrati pažnja na nas svih 365 dana u godini, godini u kojoj volimo, u kojoj radimo, plaćamo porez državi, učestvujemo u humanitarnim akcijama, i u kojoj bivamo ubijeni, posramljeni na televiziji od strane političkih zvaničnika, na poslu od strane kolega, na pijaci, u gradskom prevozu i bolnici… Tu smo i guranje kamena nas neće umoriti jer ono što ometa “našu borbu” koja je sa gledišta neke isturene tačke univerzalna i samo zahtijeva vladavinu prava, ometa i razvoj naše države, već davno potvrđene za jednu od najljepših zemalja u Evropi.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
