Piše: Lidija Pisker
Izvor: Dnevni list
Tridesetsedmogodišnji Amir (pravo ime poznato redakciji) živi u Sarajevu, ima stabilan posao, redovna primanja i porodicu i prijatelje i prijateljice s kojima provodi slobodno vrijeme. Ali Amir nema pravo da sa svojim partnerom donese zajedničke životne odluke o imovini ili zdravstvenoj njezi partnera u slučaju bolničkog liječenja, jer je – gej.
Zakoni u BiH ne prepoznaju niti bračne niti neformalne životne zajednice između osoba istog spola, a LGBT osobe često su žrtve nerazumijevanja okoline o potrebi da imaju jednaka prava kao i heteroseksualni parovi. “Želim imati mogućnost da sa svojim partnerom dijelim život i da taj život bude zakonski prepoznat”, rekao je Amir u intervjuu.
Debata o istospolnim partnerskim zajednicama u zadnjih je desetak godina polarizirala Europu. Dok zapadnoevropske zemlje svojim LGBT građanima/kama jedna po jedna priznaju pravo na stupanje u brak ili zakonom regulišu istospolne građanske zajednice, većina zemalja istočnog dijela kontinenta tvrdoglavo brane brak kao isključivu zajednicu muškarca i žene.
Iako se geografski i politički nalazi na procjepu između zapada i istoka Europe, kao članica Vijeća Europe koja teži ulasku u Europsku uniju, BiH je sve svjesnija da mora liberalizovati svoj zakonski okvir tako da porodična prava istospolnih parova budu izjednačena sa onima koja uživaju heteroseksualne osobe u BiH.
Ove obaveze Bosne i Hercegovine proizlaze iz njenog članstva u Vijeću Europe, ali i presuda Europskog suda za ljudska prava. Više preporuka Vijeća Europe nalaže da zemlje članice poštuju privatni i porodični život svake osobe i zagovara ukidanje diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, te – iako ne podržava omogućavanje istospolnih brakova, implicira ostvarivanje prava na sklapanje istospolnih građanskih zajednica izjednačavanjem njihovog položaja minimalno sa položajem heteroseksualnih vanbračnih parova.
Europski sud za ljudska prava više puta je u svojim presudama, a naročito posljednjom presudom u slučaju Olliari protiv Italije, potvrdio da se istospolne zajednice života smatraju porodičnim životom i da u cilju otklanjanja kršenja prava na porodični život garantovanog Europskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, države moraju pravno regulisati istospolne zajednice dajući im minimalno isti opseg prava i obaveza kao vanbračnim zajednicama.
Iako nevidljivi pred zakonom, istospolni parovi širom BiH žive u zajedničkim domaćinstvima i dijele svoju svakodnevnicu jednako kao i heteroseksualni parovi. Nepriznavanjem životnih zajednica osoba istog spola BiH ne omogućava velikom broju stanovnika i stanovnica pristup osnovnim socijalnim i ekonomskim pravima, te ne reguliše niti obaveze i prava koje istospolni partneri/ice imaju međusobno, ali i prema državi.
S obzirom da zakonodavstvo BiH u potpunosti ignoriše ove parove, dešava se da u slučaju smrti ili bolesti jednog partnera/ice, njegov/a istospolni/a partneri/ca ne može doći u posjetu u bolnicu, niti donijeti odluku o zdravlju svog partnera/ice u hitnim slučajevima jer se njihova zajednica ne smatra porodicom prema zakonu. Također, porodica tog partnera/ice koja je možda prekinula kontakte sa svojim djetetom zbog osobe koju ono voli, dobiva pravo da odlučuje o njegovom zdravlju, životu, te zajedničkoj imovini tog para.
Zakon o životnim zajednicama trebao bi omogućiti ostvarivanje osnovnih ljudskih prava svih građana i građanki BiH bez obzira na spol osobe s kojom žive u zajednici. Govoreći o slovenačkim iskustvima sa ostvarivanjem prava LGBT osoba na sklapanje životnih partnerstava na konferenciji o pravnoj regulaciji partnerstava istospolnih osoba pod nazivom “Izvan zakona” održanoj u Sarajevu u junu 2015. godine, Roman Kuhar iz Mirovnog instituta iz Ljubljane rekao je: “Oni koji su se opirali ideji braka među osobama istoga spola, nisu se opirali ideji jednakih socijalnih, ekonomskih i ostalih prava za osobe u partnerskim zajednicama.”
Nasuprot socijalnih i ekonomskih, roditeljska prava istospolnih parova u velikom broju europskih zemalja uopšte se ne tretiraju ni kroz zakone kojima se uređuju istospolne zajednice. Smatrajući da je to pitanje preosjetljivo i da ga većina građana/ki ne podržava, države se najčešće odlučuju za postupak “korak po korak”, tj. pravno prepoznavanje građanskih zajednica bez prava na usvajanje djece, a zatim omogućavanje prava na brak i u kasnijim fazama senzibiliziranja javnosti i – pravo na roditeljstvo.
Protivnici istospolnih životnih zajednica zato najčešće kao argument protiv njihove legalizacije navode usvajanje djece koje smatraju nemoralnim i protuprirodnim. “Zapravo su najveći problem te djece ljudi koji misle da ih ne trebaju odgajati njihovi istospolni roditelji. Protivnici ‘građanskog partnerstva’ su zapravo protivnici bračne jednakosti i ispravno shvataju da je zakonski regulisano ‘partnerstvo’ tek stepenica prema punoj bračnoj jednakosti, gdje se pitanja roditeljstva i usvajanja ne mogu izbjegavati”, kazao je Amir u intervjuu.
Osnivanje građanskih zajednica u Europi je pravni model koji je sve popularniji i među heteroseksualnim parovima, pogotovo mlađim osobama koji dovode u pitanje institucionalnu i društvenu dimenziju braka. U Francuskoj je čak 95 posto građanskih partnerstava osnovano od heteroseksualnih osoba, dok statistike govore o promjeru tri tradicionalna braka na dvije građanske zajednice.
Iako skeptičan, Amir se nada da će dočekati da mu država u kojoj živi dozvoliti da ima jednaka prava kao i njegove komšije, kolege s posla i prijatelji i prijateljice. “Argument o nepodobnosti istospolnih parova da osnivaju porodice zasnovan je na stavu da je istospolna veza neprirodna, nezdrava i bolesna. A nije. Zato na pitanje zašto mi treba zakon koji će regulisati moj odnos s mojim partnerom, uvijek postavim protupitanje: A zašto ne?”
