PIŠE: Slađan Tomić
Kada su se upoznale prije 15 godina Lara i Ela, što nisu njihova prava imena, bile su udaljene više od 100 kilometara. Viđale su se uglavnom na događajima organizovanim za LGBTIQ zajednicu, a već naredne godine započele su ljubavnu vezu.
Šest godina održavale su vezu na daljinu, putujući između dva grada autobusom i automobilom, prije nego što su 2018. godine odlučile da počnu živjeti zajedno.
Danas su u sretnom braku i majke su četverogodišnje djevojčice. Međutim, ni njihov brak ni njihovo roditeljstvo nisu priznati u Bosni i Hercegovini. Ono što mnogi parovi podrazumijevaju kao životne, pravno jednostavne prekretnice, za njih je bio dug proces koji su morale ostvariti izvan granica države u kojoj žive.
Kada govore o početku svoje veze, obje se vraćaju u vrijeme kada je LGBTIQ zajednica u BiH bila znatno manja i povezanija nego danas.
„U to vrijeme je nekako naša zajednica bila puno drugačija. Organizovali su se partiji, puno češće nego danas. Na jednom od tih partija smo se upoznale“, prisjeća se Ela.
Iako je udaljenost znala biti naporna, druge prepreke gotovo da nisu imale. Njihovi prijatelji već su znali da su gej, a ni porodice nisu reagovale na način kojeg se mnogi LGBTIQ ljudi pribojavaju.
„Znali su za nas da smo gej“, kaže Lara.
Ela dodaje da roditelji često naslute mnogo prije nego što im djeca nešto saopšte.
„Porodica uvijek nekako zna. Samo dok dođe do tog čina da čovjek nešto i progovori.“
Bilo je razgovora, pitanja i nedoumica, ali ne i odbacivanja.
„Postoje neke nejasnoće, strahovi ili ne znam ni ja šta, ali nije bilo nekog odbijanja ili grubosti“, kaže Ela.
„Nismo prošle neku traumu oko porodice“, dodaje Lara.
Nakon što su počele živjeti zajedno, razgovori o budućnosti vrlo brzo su dobili konkretan pravac. Umjesto planiranja svadbe, njih dvije su počele planirati porodicu.
„Počela je ozbiljna tema oko djeteta“, kaže Lara.
U to vrijeme u pojedinim državama regiona već su postojale mogućnosti da istospolni parovi sklope brak. Ipak, njima je nešto drugo bilo važnije.
„Pomislile smo: čekaj, ne možemo sad gubiti vrijeme. Nekako je bitnije dijete. Vjenčati se možemo uvijek.“
Pandemija je nakratko zaustavila sve planove. Putovanja su postala komplikovana, granice zatvorene, a odlazak u drugu državu radi medicinskog postupka gotovo nemoguć. Kada su se okolnosti konačno počele vraćati u normalu, nastavile su tamo gdje su stale.
Prije svega pokušale su pronaći način da proces vantjelesne oplodnje obave u Bosni i Hercegovini.
„Raspitivale smo se da li postoji možda ovdje neka mogućnost vještačke oplodnje, ali zakonski nije regulisano i onda smo mi krenuli dalje istraživati po drugim bliskim nam državama“, kaže Ela.
U Bosni i Hercegovini postupak medicinski potpomognute oplodnje dostupan je bračnim i vanbračnim zajednicama, ali ne i istospolnim parovima. Zbog toga su bile primorane tražiti rješenje izvan zemlje.
Nakon dugog istraživanja odlučile su se za Sjevernu Makedoniju.
„Grčka je, takođe, bila opcija, ali Sjeverna Makedonija je bila bolje rješenje. Ipak je to neko naše govorno područje gdje se možemo lakše snaći. Ide se u nepoznato, ide se po nešto što je tebi životno važno“, objašnjava Ela.
Sedmicama su čitale iskustva drugih ljudi, tražile informacije o klinikama i doktorima, pokušavajući donijeti odluku koja će im promijeniti život.
„Svašta smo nešto pročitale. Tamo radi poznati doktor, mnogi ljudi iz drugih država dolaze kod njega i uspješno radi svoj posao“, kaže Lara.
Osim emocionalno, cijeli proces bio je i finansijski zahtjevan.
„Između 15.000 i 20.000 maraka“, kaže Ela govoreći o troškovima.
„To je povuklo neke finansijske odluke i poteze.“
Isplati se, postupak je bio uspješan. Lara je rodila djevojčicu, a Ela je postala druga majka.
Nekoliko mjeseci nakon rođenja kćerke vratile su se temi koju su ranije stavile po strani.
„Kad smo vidjele da je dijete u redu nakon nekoliko mjeseci rekli smo da je sada vrijeme da završimo i tu priču“, prisjeća se Ela.
Lara se smije dok govori da je dio porodiljskog odsustva provela planirajući vjenčanje.
„Porodiljno sam provela planirajući vjenčanje.“
Vjenčale su se u Zagrebu. S njima su bile porodice, prijatelji i kume iz Sarajeva. Sve su organizovale uz veliku emotivnu, logističku i finansijsku pomoć kuma.
„Povele smo prijateljicu odavde koja je profesionalni fotograf, napravile smo jednu pravu malu svadbu.“
Dok govori o tom danu, Lara i danas djeluje emotivno.
„Vjenčanje nam je bilo predivno. Stvarno smo sebi priuštile lijepe uspomene. Ta sala puna naših ljudi, prijatelja i porodice dok mi izgovaramo da.“
Zastaje na trenutak, pa nastavlja.
„Ja živim svoj brak i osjećam ga. Za mene je najvalidniji na svijetu.“
Kasnije će reći i nešto što vjerovatno najbolje opisuje koliko joj taj čin znači.
„Nekad se zadesi na poslu da imam puno posla i problema i onda dotaknem taj prsten i pogledam u njega. Imam osjećaj kao da me čuva.“
Ipak, upravo nakon vjenčanja postalo je još jasnije koliko je razlika između njihovog privatnog života i načina na koji ga vidi država.
Istospolni brak sklopljen u Hrvatskoj nije priznat u Bosni i Hercegovini pa za institucije one nisu bračni partneri.
„Iako smo se mi vjenčale u Hrvatskoj, ovdje nam nije priznato to vjenčanje i mi praktično nismo ovdje pravna zajednica“, kaže Ela.
Bitka za pravno priznavanje roditeljstva
Najveći problem ipak nije brak nego roditeljstvo.
Iako je od rođenja uključena u odgoj djeteta, Ela nije upisana ni kao roditelj ni kao staratelj.
„Ne postoji mogućnost“, kaže.
„Nema ni mogućnosti da se ja upišem kao drugi roditelj, staratelj, kao bilo šta.“
Uz podršku Sarajevskog otvorenog centra (SOC) i pravnih savjetnika pokrenule su postupak kojim pokušavaju pronaći način da Ela bude pravno prepoznata kao roditelj.
„Odlučili smo da pokrenemo proceduru da vidimo postoji li neka pravna mogućnost da zahtijevam da mi omoguće da se upišem kao staratelj djetetu.“
Proces traje godinama.
„Prošle smo razne nivoe vlasti. To je još u proceduri.“
Dok postupak traje, svakodnevni život donosi brojne prepreke.
„Nažalost nemamo prava. Niko me ne vidi kao roditelja tog djeteta“, kaže Ela.
To znači da bez posebnih saglasnosti ne može sama putovati s djetetom preko granice. Ne može samostalno završavati administrativne procedure, donositi odluke vezane za zdravstvenu zaštitu, niti obavljati niz poslova koje roditelji inače podrazumijevaju.
„Ako treba bilo šta da se potpiše za dijete, bilo kakva zdravstvena njega, ne mogu se ja potpisati.“
Dodaje da sve mora završavati Lara.
„Što god se pita za dijete, ona je ta koja mora biti tu.“
U sistemu se Lara vodi kao samohrana majka.
„Iako ja postojim, ja nisam vidljiva nigdje“, kaže Ela.
To je posebno frustrirajuće jer, kako ističe, svakodnevno živi roditeljsku ulogu.
„Ja sam zaista u ulozi roditelja i dajem sve od sebe da to roditeljstvo bude na jednom visokom nivou.“
Lara kaže da joj je upravo to najteže.
„Mene bi najsretnijom učinilo i najviše sigurnosti bi ulilo u moj život da se u rodni list upiše i Ela.“
Kada govori o prioritetima, kaže da bi prije izabrala da njena supruga bude upisana kao roditelj nego da njihov brak bude priznat.
„Kad bih trebala da biram između toga da mi bude priznat brak ili da se Ela upiše kao drugi roditelj, izabrala bih to.“
Problemi se ne završavaju na roditeljstvu.
Nepriznavanje njihove zajednice utiče i na druga životna pitanja. U slučaju bolesti ili hitnih medicinskih situacija partnerice nemaju status koji bi im omogućio da donose odluke jedna za drugu.
„Ako jednoj bude nešto u bolnici, mene tu ne prepoznaju kao nekoga ko je član porodice“, objašnjava Ela.
U takvim situacijama prednost imaju biološki srodnici.
Slično je i s imovinsko-pravnim pitanjima.
„Mi kupimo stan i ako se nešto desi, niti ona niti dijete nemaju pravo da to naslijede prvom linijom“, kaže Ela.
Zbog toga su morale tražiti alternativna pravna rješenja.
„Mi smo jedna drugoj napravile papire da ja mogu nešto u ime Ele i za Elu i da Ela može u ime mene i za mene“, objašnjava Lara.
Za ono što je drugim bračnim ili vanbračnim parovima dostupno automatski, one su morale angažovati advokate, notare i dodatno se informisati o različitim pravnim mehanizmima zaštite.
„Drugi ljudi kojima su brakovi priznati ne gube toliku energiju da prave sebi sisteme zaštite koje smo mi sebi morale same.“
Ela kaže da takva situacija proizvodi stalni osjećaj nesigurnosti.
„Taj segment da moraš svoja prava tražiti na taj način, a pitanje je da li ih možeš ostvariti, tegoban je i mukotrpan.“
Uprkos svemu, obje naglašavaju da ne žele odustati od borbe.
Zbog toga podržavaju procese koje vodi SOC kada je riječ o pravnom priznanju partnerstava i pokušajima da se reguliše status djece koja odrastaju u istospolnim porodicama.
„Guramo mi na obje strane“, kaže Lara.
Njihova kćerka danas odrasta okružena porodicom i prijateljima koji znaju ko su njene majke. Do sada, kažu, nisu imale negativna iskustva, ali su svjesne da će se i ona jednog dana suočavati s pitanjima koja druga djeca možda neće imati.
Na pitanje da li bi voljela da njena kćerka bude heteroseksualna, Lara odgovara iskreno.
„Ja bih voljela da bude strejt.“
Ne zato što je ne bi prihvatila, nego zato što vjeruje da bi joj život bio jednostavniji.
„Bilo bi joj lakše da se ne mora boriti sa sistemom.“
Ne bi morala prolaziti kroz pravne bitke, sastanke s advokatima i procedure kroz koje prolaze njene majke.
„Zašto bi prolazila svu tu torturu?“
Na kraju razgovora vraća se na ono što smatra najvažnijim.
„Najvažnije je da bude sretna.“
U toj rečenici staje i njihova priča. Porodica koju su izgradile postoji svakog dana – u zajedničkom domu, roditeljskim obavezama, uspomenama sa vjenčanja i odrastanju njihove kćerke. Ono što traže nije stvaranje porodice, jer su je već stvorile. Traže da je sistem konačno prepozna. I morao bi jer jednakost i ljudska prava nisu servirana na švedskom stolu.
Ona su garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
