Nisam ljubitelj parada. Bilo kakvih. Čisto iz razloga jer nisam ljubitelj gužvi. Bog me često kažnjava srkletom, ali moram priznati da me je najčešće kažnjavao vizijama. Vizija je iluzija ponekad. Ispostavilo se da je i autovanje ništa drugo nego propala vizija. Ništa drugo nego legalizirana mašta.
Bilježim. 26.04.2013. – 21.24h
Usne koje pričaju u ritmu. Ova ljubav je preskupa jer nije iluzija. Ritam fantastične glazbene skladbe sa dvije riječi. Čitaj mi s usana. Volim te.
Na broju 22 otegle se dani. Život me svaki dan vrati na bis, bar tri puta dnevno. Zvijezda sam svog života koji se ovih dana može rezati samo srkletom i sa mišlju da ovo ipak nije moj grad. Da sam opet svoje ambicije i želje postavio iznad svojih 1.84cm. U životu sam samo dva puta bio pesimist. Jučer i danas. Nisam u stanju dohvatiti 1.85cm. Toliko sam se radovao suncu koje će spržiti sve moje grijehe i propuste. Bis. Prekasno sam naučio da linija manjeg otpora nije manja. Da je ona duga, bolna i kad tad postane najduža linija. Životna škola. Bis. Najsretniji su oni ljudi koji su za životno zvanje odabrali alternativu, a ne ono o čemu su čitav život sanjali. E sada, neki su propali mijenjajući alternative. Ja ih ne mijenjam, ali kao da jesam. Propadam tražeći alternativu za posao o kojem sam čitav život sanjao. Bis. Propadam tražeći alternativu kako odgovoriti na samo jedno pitanje. Pitanje koje postavlja moj otac. Je li moguće da se ovim gradom širi miris tamjana? Tko koga tu istjeruje? Jebači – jebače? Parking papci – papke? Očevi – sinove? Ubi me znatiželja.
Bilježim. 27.04.2013. – Podne
Pukla je priča da je baš njegov sin viđen kako ljubi muškarca. I da je njegov sin peder. Šteta je samo što je sve to istina. Šteta je što nije pukla priča da je njegov sin frajer koji je u zadnjih deset dana spavao sa jedanaest žena i da je njegov sin frajer koji je svakoj ženi bio greška. Da su žene lude za njim, a niti jedna mu se nije vratili drugi put. Baš kao što se zadnjih dana pričalo o sinu komšije s broja 24. Bis. Njegov sin. Jedinac. Otac koji se pita gdje je napravio grešku ili griješku? Hrvati su ušli u EU, griješkom, a ja greškom od prošle godine griješim na crnogorskom primorju. Tamo su greške najljepše. I tamo je greška… da ne kažem što! Žao mi je, ali tvoj sin nije greška. On je gej. Čini se da su me puno koštale usne koje pričaju u ritmu.
Bilježim. 28.04.2013. – Podne
Pesimist sam ipak i četvrti dan. Danas se vodim mišlju da u 24 godine života nisam uspio postići ništa značajno. Tako mi je barem govorio otac, na što sam ja dodao da sam se ipak značajno nekoliko puta u ove 24 godine zaljubio. Do ušiju. Elem, kao i sve u životu tako se i pesimizam treba slegnuti. Prenoćiti. Činilo se da će u priči otac-sin pesimizam trajati onoliko dugo koliko treba šimširu da naraste metar. Tako to ide. Kada odgovorite sebi na pitanje svoga identiteta, tek onda počinje borba sa jednom riječju. Mržnja.
Otac-sin. Povišeni ton.
– Ti treba da se ženiš!!! –
Sin-otac. Smireni ton. Ironično.
– Tata ja sam oženjen!!! –
Nikada nisam tjerao inat jer uvijek bih dobio po ušima. Inat je u 2013. godini postao sastavni dio mog života. Inatio sam se prvo sebi, a danas i njemu. U ime ljubavi. Oca i sina i svete obitelji. Amen.
Otac-mater. Povišeni ton.
– Kriva si. Ti si ga odgajala. –
Mater- otac. Ženski ton.
– Ti nisi. Ti si na putu već 20 godina. –
Neka mi krajnost pada na pamet. Palim zastavu, ljubim križ. Provociram. Ima Boga. Nema Boga. Slom živaca. Ovo je zemlja gdje se nitko ne razumije. Dvije riječi i ne postoje, a svi ih razumiju. Nikada i nemoguće. Jer ovdje je sve moguće, pa čak i to da je njegov sin gej. Moj otac zadnjih dana voli drame, a ja se tješim da su drame tu da nas šamaraju. Da učimo i plačemo nad greškama. Šamar po šamar. Svatko dođe po svoj. Svatko nađe svoj. Šamar ili šamarčina – bitno je da boli. Tako sam i ja pokušavao doći sebi nakon nekoliko šamarčina po mojim principima. Na Balkanu se ponekad treba pomiriti sa činjenicom da treba zaboljeti kako bi naučio da je tvoj život iluzija. Kolektivna i tuđa. Barem dok nam mati Europa ne pokaže da može i mora drugačije. Odrastanje uz klimu iluzije i povremeno legaliziranje svoje mašte rezultat je kolektivnog kompleksa – bojazan od manjine. Slom živaca. Otac me šalje psihijatru koji se podsmjehuje.
Žena koju sam jutros sreo rekla mi je kako je pogubno biti emotivan jer Balkanci emocije drže dolje – u gaćama. Odgovorio sam da svatko tko je imao luksuz prirediti sebi coming out day mora se vodi mišlju kako je jučer miljama daleko i da je budućnost sjajna. U teškim trenucima, da jučer nije miljama daleko budućnost bi bila dva metra pod zemljom. Tako je jučer tvrdio moj otac. Pokopao bi nas sve. Vizija koja se na svu sreću pretvorila u iluziju. Realno, i za autovanje vam treba štela ili mrtva sreća. Opet sam bez štele, a i sreća je preselila na ahiret. Danas sam prvi put vidio oca kako plače.
Volio bih kada bi ova priča mogla potaknuti na autovanje, ali ovakve se stvari ne tjeraju uz vodu. Takva sorta. Treba priznati prvo sebi, a kada priznate sebi priznali ste svima koji vas vole. Takva sorta. Mislim da bi mom ocu bilo puno lakše da je umro u uvjerenju da sam stari momak i da ću se kad-tad oženiti, pa ako ništa i putem rubrike usamljena srca, nego da sada do smrti živi nesretan. Takva sorta. Ne volim prkositi tuđoj sreći. On je čovjek u godinama. Njegovo vrijeme je prošlo, a i zna se gdje pošten traži prava. U institucijama. Polako. Smireno. Spremno. Takva smo sorta. I naše vrijeme će doći.
Bilježim. 29.04.2013. Podne
Ovo je moj film. Ono što nikako sebi ne bih mogao reći je to da sam vrlo loš redatelj i još gori scenarist. Priznajem da je ovo period kada trpim i najteže psihičke malverzacije u svojoj glavi. Da se borim između dvije misli. Koliki sam kreten i koliko sam nisko pao. Bez imalo samosažaljenja. Malverzacija, na vlastiti račun. Zvuči kao loš narodnjak, a ako nije od onih loših, onda je od onih Cecinih. Ironija. Pamtit ću da me upravo otac naučio da od života nikada ne smijem napraviti loš narodnjak. Niti dopustiti da mi drugi pišu scenarij. Jučer me i sam napomenuo. Njemu je moj film, scenarij, loš kao i pola domaćih filmova, ali kaže da sam savršen glumac. Stvaran. Dobro je bilo dok je on bio glavni glumac. Uzeo sam mu Oscara pred nosom. Moj otac je jedini koji svome sinu pravi casting za potencijalnu ženu. Prostitutke, raspuštenice, djevojčice… Sve ih je ovako nabrojao. Ono kada otac sinu traži ženu po hitnom postupku.
Bilježim. 29.04.2013. Ponoć
Ipak imam jedan dobar coming out. Priznat ću vam da još uvijek mislim na muškaraca koji uporno tvrdi da mu je svejedno. Očajne kućanice svaku epizodu su započinjale novim razmišljanjem uz šalicu kave, jer dan počinje kavom. Dok je piju, neki misle o osobi koju vole, koju imaju. . . Neki, ‘pak, o onima koje žele voljeti. . .O tajnama koje kriju i taj dan. Ali uvijek netko od nas ostane bez jutarnje kave. Ne počinju misliti, već odmah ispravljaju greške. To su neki. To sam jutro počeo razmišljati o noći prije. O ocu koji me bacio u pesimiste i o momku koji me vratio u optimiste. Nema u ljubavi iluzija. Ili se desi, ili ne. Tako vam je i u odnosu otac-sin. Emotivne činjenice vidimo tek onda kada budemo spremni, ali često kada sve već bude gotovo. Onda kada srce od trenutka shvaćanja napukne. Teško je naučiti da činjenice vidimo prije kraja. Znam! Svima nam je zanimljivije sanjati i živjeti u nadi. Uvijek nam ostaje misao da i ljudi koje volimo imaju tajne. . . Uostalom, činjenice su za one hladne glave, a kome je ohlađena kada voli? Kava, fildžan, cigareta. Karirani stolnjak. Bosna. Piva. Bez čaše. Cigareta. Drveni izlizani šank. Jedna. Pepeljara koju dijelim sa ostatkom kafane. Sreća u sitne sate.
Bilježim. 30.04.2013. Jutro.
Golotinja kao sloboda. Miris kave i škljoc kamere. Za trenutak koji se pamti. Škljoc. Pogled koji mi nešto priča. Škljoc. Gazim dvadesete i živim. Skačem s teme na temu. U tome je i poanta. Kužiš? Klima života.
– I kako čovjek da te ne voli? Hajd’ mi reci? Boga ti!? Kako?
– Ne znam. Pitaj mog starog koji me ostavio. On će znati.
Sreća u rane sate. Muškarac koji tvrdi da mu je stalo. Ljubav.
Andreas (24)
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
