Donosimo vam novu kolumnu Admira Adilovića u nastavku.
PIŠE: Admir Adilović
Femicid ili porodična tragedija? Krajnje je vrijeme da stvari nazivamo njihovim pravim imenima, jer porodična tragedija ne može biti to što si je muškarac dao za pravo da vrši nasilje nad ženom, a onda joj i oduzme život. Kao društvo često bježimo od odgovornosti, ali mi jesmo odgovorni. Mi (društvo) smo ti koji smo kreirali institucije da budu takve kakve jesu, mi smo ti koji biramo ko će biti na vlasti i mi dopuštamo da se nasilje dogodi. Koliko nas zapravo redovno reaguje na nasilje koje vidimo, čujemo ili čak doživimo? Šta uradimo s ovom informacijom i kako postupamo? Neki kažu da to nije njihov problem ako se ne događa njima, drugi da bi se oni svakako umiješali i branili one koji nisu krivi, dok treći kažu da reaguju kroz različite institucije. No, jedina realna istina je da često nema reakcije, da je ona izostala onda kada je bila najpotrebnija. Ne govorim tu samo o reakciji institucija, govorim o reakciji društva.
S jedne strane nam je svima muka od kolektivne odgovornosti jer ju pojedinci/ke ne mogu preuzeti, ali je istina da smo mi ti koji moramo tražiti preuzimanje odgovornosti, bolji sistem zaštite i adekvatnu reakciju. Slučaj femicida koji se dogodio u Gradačcu uznemirio je sve samo zato što je snimljen, jer su ga ljudi gledali. Dok svi drugi slučajevi femicida ostaju u ta prokleta četiri zida i u okvirima novinarskih naslova: „porodična tragedija“. Nije tragedija, to je ubistvo, to je femicid! Dajmo događajima naziv koji im pripada. Ovako smo još jednom saučesnici/ce. Ovako stvaramo prostor za novu žrtvu i novi femicid. Jedini način da zaustavimo nasilje koje je sveopće prihvaćeno u našem društvu jeste da mu se jasno i glasno suprotstavimo. Što znači da se moramo suprotstaviti svakoj vrsti nasilja, a ne birate one na koje ćemo da reagujemo.
LGBTI osobe i žene u našoj državi nemaju adekvatnu zaštitu i sigurnost. Ovo pokazuju svi prijavljeni, ali i oni neprijavljeni slučajevi nasilja. Žrtve nasilja ne smiju prijaviti šta proživljavaju jer ih je strah da će izostati adekvatna reakcija vlasti, te da će sam nasilnik postati još agresivniji nakon što sazna za prijavu. Institucije moraju biti one kojima se svi mi, bez obzira na naše razlike, možemo obratiti i pri tome osjećati sigurno i podržano. Onda dolazi i do odgovornosti porodice i zajednice. Porodica mora biti spremna da pruži zaštitu žrtvi, a ne da opravdava nasilje. Prijatelji i bliska zajednica moraju biti podrška žrtvi, te osigurati da budu podrška institucijama kada je to potrebno. Koliko puta ste čuli ono „bolje reci da nisi ništa vidio ni čuo, nego da sebi stvaraš problem“, ovime pristaješ na nasilje, pristaješ i da neko bude ubijen.
Nasilje kreće polako, u malim oblicima te prerasta u ekstremne ispade. Kada se žrtva nađe u nasilnom odnosu onda zapada u takozvani krug nasilja, začarani krug iz kojeg nije lako izaći, pogotovo ne ako se osoba osjeća usamljeno i nema adekvatnu podršku. Nasilje kreće slatkim riječima brige kroz koje nasilnik manipulira žrtvom. Od toga kako se neko treba oblačiti, ponašati ili gdje se smije kretati. Kasnije to prerasta u apsolutno kontrolu pod izgovorima „To je za tvoje dobro“ i „To je zato što ja tebe mnogo volim“. Onda verbalno i manipulativno nasilje prerasta u ono fizičko. Ponovo to bila s manjim udarcima s onim „Ti si me natjerala“, te konstantnim ubijeđivanjem žrtve da je ona kriva za nasilje koje se vrši nad njom. Kasnije to prerasta u ekstremno nasilje gdje žrtva zadobija teške, a onda i fatalne tjelesne povrede. U ovom ciklusu žrtva zaista sebe krivi za nasilje koje proživljava jer poruke krivice dobija od nasilnika, ali i od okruženja. Ovo nasilje nije prisutno samo u individualnim i partnerskim osobama. Ovaj obrazac vidimo i u društvenom odnosu različitih zajednica. Primjer jeste homofobija koja kreće kroz neslane šale, prerasta u zabranu izražavanja identiteta, a onda u verbalno vrijeđanje i na kraju eskalira u fizičko zlostavljanje, prijetnje ubojstvom ili samim ubojstvom. Zbog toga ne smijemo birati na koje nasilje reagujemo, moramo reagovati na svaki oblik nasilje ma koliko on nama bezazleno izgledao.
Moj najveći strah kroz sve ovo jeste da će se nasilje povećati. Da će nedostatak reakcije institucija u slučaju iz Gradačca biti vjetar u leđa za druge nasilnike. Jedina svijetla tačka u ovoj beskrajnoj tami jesu protesti i žene koje ustaju i glasno govore da je dosta. Dodatna činjenica da je sada podrška zajednice jako vidljiva u sebi se nadam da će to ohrabriti svaku žrtvu nasilja da istupi i progovori o nasilju koje proživljava, te da zahtjeva podršku i zaštitu od države.
Budimo oni/e koji/e će zaustavljati svaku vrstu nasilju, koji/e nećemo pristati da ubistva budu porodične tragedije i da se nasilje opravdava sa „Zaslužila je“, „Znala je s kime hoda“, „Trebala je da ga sluša“ i slično. Dosta je nasilja koje gledamo, o kojem slušamo i kojeg, svjesno ili ne, ponekada bivamo saučesnici/ce. Nasilje mora stati, a jedini način da stane jeste da mu se suprotstavimo.
