Gotovo čijeli mjesec, glavna vijest bio je Europride u Beogradu:
– Šetamo!
– Zabranili su nam, ali mi ipak šetamo!
Na kraju, prošetalo se po nametnom kompromisu u kojem niko nije bio u potpunosti zadovoljan. Postavlja se pitanje: da li je Srbija položila ili pala ispit demokratije i poštivanje ljudskih prava? U ovom tekstu ćemo saznati mišljenja aktivista_kinja iz Bosne i Hercegovine: Dine, Ene, Milane i Ensara koji su prisustvovali beogradskom Europride-u.
PIŠE: Amila Husić
Čak ni šetnja ulicom nije bila lagodna
Kako je bilo na Europride-u? – “Traumatično.”
Koliko je to šaljiivo pretjerivanje, a koliko realno iskustvo, ide prilog tome da su učesnici_ce prvih nekoliko dana Europride sedmice bili zadovoljni i sretni što su tu, sve dok se nije počelo govoriti o zabrani okupljanja.
Čak ni šetnja ulicom nije bila lagodna, iako su se pridržavali sigurnosnih mjera predloženih od strane organizatora Pride-a.
‘’Europride je bilo zanimljivo iskustvo jer sam doživjela tu realnost života LGBTI osoba u Srbiji, ali i u zemljama Balkana na potpunom drugom nivou, obzirom da, iako se i kod nas organizuju kontraprotesti, nikad nije došlo do takve eskalacije. Do dva sata prije šetnje, nisam bila sigurna da li ću izaći jer nisam se uzdala u profesionalnost policije i institucija.” rekla je Dina Bajrektarević, izvršna direktorica Tuzlanskog otvorenog centra u članica Organizacionog odbora BH Povorke ponosa.
“Sve vrijeme sam bila u iščekivanju neke opasnosti, do te mjere da mi je ugodnije bilo ostati u hotelu, odnosno biti između svoja četiri zida.” poručila je Ena Šehić, aktivistkinja iz Zenice.
“Prilikom dolaska u Beograd, čula sam avione kako prelijeću i to mi je stvorilo takav osjećaj straha i nelagode, koji se prožimao kroz čitav vikend. Bila sam u grču do nedelje.” podijelila je sa nama Milana, aktivistkinja iz Banja Luke.
“U jednom momentu smo se pitali da li ćemo izaći šetati ili ne, jer nismo htjeli da ugrozimo svoju sigurnost. Do momenta kada je javljeno da je odobrena kraća ruta, nisam mislio ni izaći. Došao sam u Srbiju solidarno da podržim LGBT zajednicu, ali tome ništa ne doprinosi ako budem fizički napadnut. Sve vrijeme smo bili izloženi homofobičnim napadima.” – podijelio je sa nama Ensar Tahić, član Organizacionog odbora BH Povorke ponosa.
Pride treba ostati protest
Europride program trajao je sedmicu dana, a započeo je Međunarodnom konferencijom o ljudskim pravima. Na konferenciji je bilo brojnih panela, predstavnika domaće i inostrane poltike, nevladinih organizacija i sponzora.
Sagovornici_e su istaknuli_e da niko od ambasadora i drugih visokih zvaničnika nije adresirao pitanje zabrane, niti pozvao da se izađe na šetnju, već su imali unaprijed pripremljene govore koji su se uglavnom sveli na standardne političke floskule. “Pozitivna stvar je što su bili predstavnici raznih država, delegacija i organizacija. Bila je, naravno, i Ana Brnabić koja je govorila kako je ne podržava ni politika, ni LGBTI zajednica i da je zbog toga dvostruko diskriminisana. To nije istina, podržava je zajednica ali ona ne radi svoj posao.” – podijelio je s nama Ensar.
Dok Ensar nije bio pretjerano zadovoljan panelima, zbog kontadiktornosti političara i situacija pinkwashing-a od stranih aktivista_kinja, Dina je imala drugačiji dojam: “Paneli su bili kvalitetni i drago mi je da bilo mnoštvo različitih događaja za različite grupe iz LGBTI zajednice.”
Pored konferencije, održani su i koncerti i drugi događaji Međutim, činilo se da je nedostajao taj aktivistički momenat tokom same šetnje.
“Podijeljenog sam mišljenja što se tiče slavlja. Trebamo slaviti naše identitete i sve što jesmo, ali nigdje u svijetu naša prava nisu (u potpunosti) poštivana. Zbog toga Pride treba ostati prije svega riot, protest. Ipak, svi događaji su na neki način bili potrebni, pa čak i partiji jer je to jedini prostor gdje možeš sa svojom djevojkom/momkom da se ljubiš i budeš slobodan/a, što nam je važno za osnaživanje.” rekla je Dina.
S druge strane, Milani su ipak nedostajali borbeni elementi na Europride-u: “Bili smo pored tog kombija, gdje su bili organizatori, imali su neke govore, ali ni mi pored njih nismo čuli te govore i zahtjeve kako treba. Ne razumijem zašto nisu negdje drugo ponovili svoje zahtjeve, kada smo se već svi okupili, tako da ih zapravo i čujemo. U jednom momentu nisam ni znala zašto sam tu i za koga šetam. Bez tih zahtjeva, koje sam vidjela samo na društvenim mrežama, osjećala sam se kao da sam samo prošetala do nekog koncerta gdje nešto slavimo. Ne znam ni šta slavimo, kad ništa nismo postigli, samo to da smo živi?”
Sličan stav imala je i Ena: “Moj prvi prajd je bio u Sarajevu, gdje sam volontirala, a gdje je akcenat bio na protestu. To mi je nedostajalo u Beogradu.”
Napad na jedne, napad je na nas sve
Obzirom da su ulice i društvene mreže bile preplavljene govorom mržnje i pozivom na nasilje, a bilo je organizovan veliki broj događaja, kulturno-umjetničkih manifestacija i partija, pitanje sigurnosti nije samo vezano za samu šetnju. U pravilu, osiguravanje događaja podrazumijeva i obezbjeđivanje okoline eventa i sprečavanja nasilja i napada. Međutim, to je na Europride-a izostalo.
“Institucije Srbije su trebale da ograniče skupove, da obezbijede bolju sigurnost učesnika_ca čitavog programa te sedmice. Tenzije su se osjećale tokom čitave sedmice, i svi smo bili u grču zbog straha, nesigurnosti i iščekivanju da li ćemo bit napadnuti ili ne. Prije ulaska na marš, policija je imala homofobične izjave i zaista se nisam osjećala sigurno. Nisam se mogla pouzdati da će policijski službenici da reaguju ako se nešto desi, a desilo se da su pustili članove_ice litije da uđu na naš skup i da gaze po LGBT zastavi.” podijelila je sa nama Dina.
Nakon Pride šetnje, dok su se vraćali sa koncerta, napadnuta je grupa akitvista_kinja iz Albanije. “Lično sam se osjećao sigurno tokom šetnje jer je policija bila prisutna, sve do prvog ili drugog koncerta kada smo dobili informaciju da su napadnuti aktivisti iz Albanije. Tada smo se sa policijskim eskortom u civilu vratili u hotel, kako i mi ne bismo bili napadnuti.” rekao nam je Ensar.
Nakon povratka u hotel, u pratnji policije, naši_e sagovornici_ce su ostali sa napadnutim aktivistima. “Bili smo solidarno sa svojim prijateljima aktivistima koji su bili napadnuti, da im pružimo podršku i pomoć kako smo mogli u tom trenutku. Donijeti hranu, vodu ili bar utješnu riječ, ali nema tu utjehe. Činjenica je da smo to mogli biti i mi, odnosno bilo ko od nas. Napad na jedne, napad je na nas sve.” objasnila je Dina.
Iako su imali određene sigurnosne preporuke od strane organizatora, moji sagovornici_e su smatrali_e da su i druge mjere mogle biti poduzete. “Bilo je grupa ljudi koji su targetirali osobe koje su bile na Europride-u i koje su se okupljale oko izlaznih tačaka sa koncerata i tako napadale osobe koje su im po nečemu aludirale da su dio zajednice. Mislim da se ta situacija mogla pratiti i o tome obavještavati učesnike_ce.” rekao je Ensar.
“Veliki akcenat je stavljen na sigurnosnim mjerama, koje su nam dodatno stvarale anksioznost – prije, tokom i poslije šetnje. Iste su kao i pred našu Povorku, ali u Sarajevu se nisam ni u jednom trenutku osjećala nesigurno.” poručila nam je Ena.
‘’Gay Isus’’ – lična ekspresija ili nepoštovanje?
Nakon Pride-a, vidjeli smo brojne slike “gay Isusa” i grupe aktivista koji su se slikali stražnjice ispred Crkve. Policija nije dodijelila kontrolne punktove pri ulasku na Pride, tako da organizatori nisu imali uvida na to ko je ulazio i da li je ponašanje bilo (ne)primjereno.
“Moram da iskritikujem pojedine aktiviste tokom pride-a, kao što je bio “gay Isus” sa plaštom duginih boja ili aktiviste koji su slikali stražnjice ispred Crkve. Ne znam da li je to samo njihova odgovornost ili i odgovornost organizatora koji nisu skrenuli pažnju na neka opća pravila ponašanja, širi kulturno-društveni kontekst. I kod nas su bili religijski motivisani kontraprotesti pa nismo imali takve ispade.” rekla je Ena.
Dina je bila istog mišljenja. “Poruka se mogla drugačije poslati. Svi smo bili svjesni, pa i sigurno oni sami, da će biti iskorišteni protiv nas kao grupe, kao zajednice. Ne trebamo mi kao pojedinci da preuzimamo odgovornost za čitavu zajednicu, ali ipak je stvarnost da se jedna osoba iz zajednice posmatra kao oličenje čitave zajednice.”
S druge strane, Milana je imala suprotno mišljenje: “Iako mislim da treba biti svjestan gdje dolaziš i kakva je kultura, i to ponašanje je neki vid protesta. Svako se bori na svoj način, ne možemo uskraćivati nečiju ekspresiju. Svi smo, pa i oni sigurno, bili svjesni da će biti iskorišteni protiv nas kao zajednice. Ako već tražimo krivce, trebamo kriviti i narod i vladu koja samo traži načina da nas demonizuje.”
Zaključni utisci
Beogradski Europride je bio veoma dramatičan i turbulentan događaj, bez obzira iz kojeg ugla posmatrali. U konačnici, ovo su zaključni utisci naših sagovornika_ca.
“Ovo je bio moj prvi prajd, moja prva šetnja. Ne mogu reći da mi je žao što mi je ovo bila prva šetnja, ali preovladavao je osjećaj apatije i nelagode tokom šetnje. Kako smo šetali, prolazili pored crkve, parka i svog tog nereda, čula se kiša, crkvena zvona – djelovao je pomalo i tužno. Vi šetate, pokušavate da se indetifikujete sa osobama oko sebe i da osjećate tu pripadnost, ponos i sreću, a umjesto toga bilo je samo prazno.” podijelila je s nama Milana.
“Ne treba stvarati sliku da smo mi aktivisti neustrašivi. Bilo nas je strah, ali ipak smo izašli. Mislim da je to taj prkos i ponos u nama, iako ga možda nismo osjetili u tom trenutku. Ovaj prajd je dokazao koliko su promjene spore. Prajd se već 20 godina održava u Beogradu, i opet se zabrane dešavaju. Ovo je zaista historijski događaj i bio bi bez obzira da li se šetalo planiranih 45 minuta ili samo napravio jedan korak. Ni Srbija ni BiH nisu visoko na ljestvici prava LGBTI osoba prema istraživanjima ILGA-e, a ovim se skrenula pažnja na umješanost religijskih institucija u ljudska prava na našim područjima” rekla je Dina.
“Jako me razočaralo ovo iskustvo jer mi nije prvi put u Beogradu, ali do tada sam uvijek bila sama ili sa momkom tako da sam bila totalno straight-passing. Od takve velike i šarene metropole, nisam očekivala ovakvu zatvorenost.” kaže Ena, a o posljedicama iskustva je ispričala svoje, na prvi pogled, nepovezano iskustvo nakon Europride-a: “Igrom slučaja, srela sam prijateljicu u Zenici i potrefilo se da je igrala državna fudbalska reprezentacija. Nakon nekog vremena smo tek shvatile da se tresemo jer čujemo huligane u pozadini, a da nas je to zapravo podsjetilo na Belgrade Europride.”
“Nakon ovog iskustva nemam nikakvu želju da idem u Beograd opet jer se ne osjećam sigurno tu zbog toga što sam homoseksualac’’ – kratko je dodao Ensar.
Možemo reći da smo Srbiji vratili indeks i poručili da se ipak javi sljedeći ispitni rok. Nećemo se lagati, BiH se jedva izvlači sa nekom šesticom godinama, dok kolegice Hrvatska i Crna Gora skupljaju bodove na predispitnim (čitaj: zakonskim) obavezama. No, na fakultetu ljudskih prava, još su na Balkanu slabe zemlje-studentice. Ipak, kakav god bio Europride 2022, historijski je. Prvi Europride van “naprednog Zapada”, ali prvi pokušaj zabrane. Prkos, ponos, ljubav i prav(d)a su prevagnuli – a to je najvažnije.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
