PIŠE: Anisa Pračić Šehić
Naziv izložbe „Nemam kud“, koju je od 19. decembra moguće vidjeti u BKC u Tuzli, nije metafora, već direktna poruka o položaju žena koje su bile izložene nasilju i koje u presudnim trenucima nisu imale kome da se obrate. Kako ističe Ramo Tučić, naslov je pažljivo biran i simbolički povezan sa svakim radom u ciklusu, jer u umjetnosti ništa ne smije biti slučajno. Rečenica „nemam kud“ opisuje stanje potpune bespomoćnosti u kojem su se žrtve našle – bez izlaza, bez podrške i bez institucionalne zaštite. Taj naslov, objašnjava Tučić, predstavlja most između žene kao žrtve i njenog života dovedenog do zida. „Izlaz u najbrutalnijem smislu je njeno ubistvo“, kazao je Ramo Tučić, naglašavajući da nijedna žena nije ubijena bez borbe, ali da tu borbu nisu mogle dobiti same, jer je izostala podrška društva i sistema.
Kao slikar, ali i novinar, Tučić je godinama suočen s činjenicama, brojkama i pričama o femicidu. Novinarstvo mu je omogućilo da prikupljene informacije sagleda kroz širi društveni kontekst, ali i da ovu temu obradi na drugačiji način od onog koji je uobičajen u umjetničkim krugovima na ovim prostorima. Ističe da nikada nije stvarao radi estetike, već isključivo radi poruke. Presudan trenutak za nastanak izložbe bio je femicid Nizame Hećimović, nakon kojeg je odlučio da izložbu ne gradi iz perspektive žrtava, već iz ugla onih koji su šutjeli. „Odlučio sam da ovu izložbu radim iz ugla nijemih, gluhih i slijepih posmatrača – porodice, društva, prijatelja i institucija“, kazao je Tučić, dodajući da je svrha umjetnosti da provocira i kritikuje društvo.
Govoreći o femicidu u Bosni i Hercegovini, Tučić naglašava da se on ne može posmatrati kao izolovan incident. Učestalost ovih ubistava pokazuje da je riječ o sistemskom problemu u kojem je odgovornost raspršena, ali stvarna. Svaka žrtva, kako ističe, nekome se obratila – porodici, prijateljima ili institucijama – ali je reakcija izostala. Kao primjer navodi društveni paradoks u kojem se policija poziva zbog preglasne muzike, ali se ne reaguje na krike žene iz susjedstva. „Komšija zove policiju kad je muzika preglasna, ali ne zove kad je krik žene preglasan“, kazao je Ramo Tučić. Porodice često ne pružaju podršku zbog osjećaja srama, dok institucije ne djeluju zbog poznanstava i neformalnih veza. Njegova poruka je jasna – svi snose odgovornost, podjednako.
Vizuelno prikazati nasilje nad ženama bez senzacionalizma jedan je od najvećih izazova u ovom umjetničkom ciklusu. Tučić otvoreno kaže da njegove izložbe nisu lijepe i da to nikada nije bio cilj. One su teške, mračne i gorke, jer se bave realnošću koja ne dopušta uljepšavanje. „Ja ne stvaram da bi bilo lijepo, nego da bi izazvalo empatiju i reakciju“, kazao je. U izložbi „Nemam kud“ predstavljeno je osam slika koje, kako navodi, jasno i precizno upiru prstom u društvenu odgovornost. U ovakvim temama, dodaje, nema mjesta senzacionalizmu – postoji samo surova realnost.
Na pitanje šta bi volio da posjetioci ponesu sa sobom nakon izlaska s izložbe, Tučić ističe da je sama odluka da se izložba posjeti čin hrabrosti. Njegov rad uključuje performans, socijalni angažman i snažnu interakciju s publikom, koja nije pasivni posmatrač, već aktivni dio postavke. „Ako ti je neugodno, znači da je postavka uspjela“, kazao je Tučić, dodajući da njegove izložbe nisu ugodne, već mračne i, nažalost, realne.
