Prošlo je mjesec dana od napada na članice i članove Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa u Banjaluci. Sa jednomjesečnim odmakom lakše je sumirati osjećanja, racionalizovati strah, ne zadrhtati svaki put kad se pored vas u mraku pojave muškarci u crnom ili grupa navijača. No i dalje ostaje gorak okus u ustima i pitanje da li sve ovo ima smisla u društvu u kojem živimo. Da li ćemo do kraja života morati voditi računa gdje hodamo i da li ćemo biti sankcionisani samo zato što ne mislimo kao većina i ne dijelimo vrijednosti koje imaju tačne projekcije šta je identitet, kako treba da izgleda tradicionalna porodica, društvo i država, isključujući sve ostalo.
PIŠE: Vanja Šunjić
U prethodnih mjesec dana, najčešće pitanje umjesto kako si, bilo je što ti ovo treba, zašto se baviš time i što tu ne ostaviš nekome drugom. Na pitanje sam stalno odgovarala konstatacijom da neko mora i ako ja ne budem, hoće li se oni boriti za slobodno i jednako društvo, koje svakom pojedincu_ki osigurava poštovanje ljudskih prava. Odgovor je bio negativan. Bez obzira na to, osjetila sam i ogromnu podršku od saveznika_ca koji su se stavili_e na raspolaganje i u skladu sa vlastitim kapacitetima pomagali. I pomogli mi beskrajno, ohrabrili me i dali do znanja da nismo sami_e.
U subotu sam pobijedila strah i mržnju u sebi, i odlučila da priđem grupi navijača koja je sjedila preko puta mene. Pitala sam ih gdje idu i zamolila da tamo ne udaraju nekoga. Smatrala sam to vlastitom pobjedom, ali sam se i dalje pitala da li bi mi naudili. Da li bi ta grupa mladića bila u stanju da se po nečijem nalogu iživljava nad grupom LGBTI aktivista/kinja i lupali prostore po gradu u kojima se okupljaju LGBTI osobe, kako su to radili njihovi sportski protivnici u Banjaluci. Da li u sebi osuđuju taj čin, ili ih je to ohrabrilo da sličnu stvar urade u Doboju, ili bilo kojem drugom gradu. Ja se nadam da nije.
Sve vrijeme svog boravka u Sarajevu pitala sam se kako je zajednici koja je ostala u Banjaluci. Kako izgleda njihov dan i uobičajeni život. Kako idu na posao, izlaze li na mjesta na koja su do sada izlazili_e i da li ih je strah kretati se mračnim banjalučkim ulicama. Osjećala sam grižu savjest zbog toga što smo mi kroz to što smo otjerani, za razliku od njih, dobili priliku da odemo. Suspenzija normalnog života i slobode kretanja je nešto najgore što vam neko može uraditi, ili ulijevanja straha koji će vas natjerati da sami ograničite svoje slobode, što i jeste bio cilj u ovom slučaju.
Ovaj tekst pišem u Banjaluci. U lobiju hotela sjedim u majici Bh. povorke ponosa, mjesec dana nakon što su nas napali građani i građanke ovog grada, odnosno navijačka skupina koja je bila izvršilac zločina iz mržnje na koji je huškao veliki dio javnosti. Ono što me najviše porazilo kao feministkinju i borkinju za ljudska prava jeste činjenica da su u organizaciji i logistici napada učestvovale i žene koje su se hvalile time na svojim društvenim mrežama. Da su bili nahuškani_e na bilo koga drugog, (a u posljednje vrijeme žrtve govora mržnje su osim LGBTI osoba i nezavisni novinari_ke i aktivisti_kinje), scenario bi bio identičan.
Borba Banjaluke sa homofobijom i protjerivanjem neistomišljenika i boraca_kinja za ljudska prava i pravdu traje već godinama i veliki broj aktivista i aktivistkinja je stradalo u tim borbama, bio pretučen i pritvaran u počecima Pravde za Davida, ali i ranije. No, oni nisu odustali.
Važno je i sada ne stati. Ne odustati i ne pokleknuti. Naučiti se solidarnosti. Naučiti da ne smijemo šutjeti ni zbog jednog zločina koji se desi, ali da je to samo osuda – solidarnost podrazumijeva međusobnu podršku i koheziju. Važno je da naučimo tražiti podršku i odgovornost od institucija čiji je posao osigurati građanima i građankama naše zemlje dostojanstven život, poštovanje ljudskih prava i slobodu.
Društvo smo u kojem je potpuno sputana kultura otpora i misao da su sve borbe naše. Samo pojedinci_ke izlaze na pojedine, rijetke proteste koji se tiču isključivo njih i kršenja njihovih prava, a fragmentirane borbe ne mogu riješiti ni dio naših problema. Vrijeme je da ustanemo svi zajedno i suprotstavimo se teroru i jednoumlju. Pokažite solidarnost i izađite na Povorku ponosa 24.6. Borili_e smo se, borimo se i borićemo se za sve nas.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
