Prevela: Dženana Šaldić
Izvor: wonderzine.com
JEDINSTVENI/E I RANJIVI/E
Interspolne osobe su veoma različite: neke od njih po svemu liče na „obične“ žene, ali nemaju maternicu i jajnike, neke imaju žensku građu tijela, ali im genitalije više liče na muške, neke imaju androgeni izgled. Ali ni u koga od njih nema „dvostrukog skupa genitalija“. Postojanje dva cjelokupna spolna sistema u jednom čovjeku je moguće samo u mitovima, odakle je i došla riječ „hermafrodit“.
Većina interspolnih osoba se smatra neplodnim ali neke mogu začeti dijete same ili uz pomoć IVF-a (izvanmaterične oplodnje). Rodni identitet interspolnih osoba je također različita: jedne se identifikuju kao interseksualne žene ili kao interseksualni muškarci, druge sebe nazivaju nebinarnim osobama ili bespolnim, dok treće sebe smatraju ženama ili muškarcima bez prefiksa „interspolni/e“
Postoji nekoliko desetina interspolnih varijacija, i svaka od njih iziskuje pažljiv individualni pristup: među najrasprostranjenije se ubrajaju: sindrom neosjetljivosti na androgene, urođena hiperplazija nadbubrežne žlijezde, hipospadia, Klinefelterov sindrom, Svajerov sindrom, mješovita gonadna disgeneza, ovotestis, Tarnerov sindrom, nedostatak 5-alfa reduktaze, i sindrom Majera- Rokitanskog- Kjustera-Hauzera.
Uz atipičnu strukturu genitalnih organa, interspolne osobe mogu imati i mnoge druge specifičnosti. Ativistkinja Emili Kvinn napominje da je zajedno sa sindromom neosjetljivosti na androgene, dobila i svojevrsne „bonuse“ poput potpunog nedostatka dlaka na tijelu i „dječijeg“ znoja koji nema mirisa. Na svom blogu je Kvinn pričala o tome kako ne koristi dezodorans, a jednom, radi eksperimenta nije prala kosu cijeli mjesec- i izgledala je sasvim normalno. Radi se o urođenoj neosjeljivosti prema „muškim“ hormonima, koji su zaduženi za formiranje kožnog sebuma. Kvinnino tijelo praktično nema mirisa i dugo ostaje čisto, kao kod djece do nastupanja puberteta.
U SIROMAŠNIM ZEMLJAMA POPUT NEPALA I UGANDE, PRAKTIKUJU SELEKTIVNE ABORTUSE I UBISTVA NOVOROĐENČADI SA DVOSTRUKIM SPOLNIM NAZNAKAMA
Iako većina interspolnih osoba mogu odrasti apsolutno zdrave bez hirurških intervencija i kompliciranog „liječenja“, u većini slučajeva se njihova kounikacija sa ljekarima pretvara u pravi košmar, i počinje još prije rođenja.
Savremene tehnologije omogućavaju određivanje rizika od genetskih bolesti u zametku- i to je sjajno, ali ne za interspolne osobe.
Odabir embriona za IVF ( metode tjelesne oplodnje ) među ostalim hromosomskim anomalijama isključuje embrione sa interspolnim varijacijama, iako bi iz njih nastala potpuno zdrava djeca.
U siromašnim zemljama poput Nepala i Ugande praktikuju selektivne abortuse i ubistva novorođenčadi sa dvostrukim spolnim naznakama. Ali, i u razvijenim zemljama interspolne osobe se ne mogu osjećati bezopasno. Ljekari koji često nemaju nikakvo znanje o varijacijama spolnog razvoja, savjetuju roditeljima novorođenčadi sa netipičnim genitalijama da što brže sprovedu „korektivne“ operacije, da bi dijete postalo „normalno“, a bebama također propisuju hormonalnu terapiju, koja nije bezopasna čak ni za odrasle osobe. Suprotno preporukama UN-a, ljekari često cijelu istinu ne saopštavaju ni samom djetetu, niti roditeljima, te odluku o operaciji donose samostalno.
U Rusiji osobama sa „kršenjima formiranja spola“ pripisuju invaliditet. To s jedne strane interspolnim osobama omogućava neophodno liječenje, kao i besplatne analize, a s druge strane-pogoršava njihov status na tržištu rada: nije tajna to da je osobi sa invaliditetom teže dobiti posao nego zdravoj osobi. Postoje još i drugi problemi u pravnom smislu: npr, osobe sa dijagnozom „pseudohermafroditizam“ ne mogu promijeniti spol kao drugi građani/ke. To znači da interspolne osobe moraju da nastave živjeti sa onim spolom, koji su im odredili pri rođenju i ne mogu ga uskladiti sa svojom identičnošću. Sa posebnim poteškoćama se suočavaju interspolne osobe koje se odlučuju za sportsku karijeru. Priča lakoatletičarke Caster Semenye, čija spolnu pripadnost je nazivana raznim uvredljivim izrazima, obišla je cijeli svijet i ona je jedan takav primjer.
Danas je Malta jedina država u kojoj su prava intersponih osoba potpuno zaštićena. Tamo je 2015. godine usvojen prvi zakon u svijetu koji zabranjuje sprovođenje operacija i procedura izmjene spolnih karakteristika maloljetnim osobama bez njihovog informativnog pristanka.
ČAK I BESPRIJEKORNO OBAVLJENA OPERACIJA PREDSTAVLJA VELIKI STRES ZA TIJELO, A MNOGE HIRURŠKE OPERACIJE DOVODE DO KOMPLIKACIJA, ZBOG ČEGA JE POTREBNO OPERISATI IZNOVA I IZNOVA.
Svjesni ili informatvni pristanak je veoma važan termin za zajednice interspolnih osoba. Neke interspolne osobe dobrovoljno pristaju na operaciju (naprimjer, vaginoplastiku) i zadovoljni/e su razultatima. Međutim, u većini slučajeva ni roditelji, koji daju saglasnost za hiruršku „korekciju“ polnih organa svog novorođenčeta, a ni sam/a pacijent/ica nisu upoznati/e sa svim mogućim posledicama ili alternativama. Čak i besprijekorno obavljena operacija predstavlja veliki stres za tijelo, a mnoge hirurše operacije dovode do komplikacija, zbog čega je potrebno operisati iznova i iznova.
„Korigovanje“ netipičnih genitalija i unutrašnje strukture polnih organa često dovodi do čitavog niza negativnih posljedica: od gubitka reproduktivnih sposobnosti, bolnih ožiljaka, nemogućnosti za seks, pa do depresije i PTSP-a, uzrokovanog „liječenjem“ i napetom situacijom u porodici, gdje roditelji nastoje da sakriju „nenormalnost“ svoga djeteta. Operacije koje se urade interspolnoj djeci bez službenog pristanka pacijenta/ice i bez medicinske potrebe, smatraju se mučenjem. U preporukama UN-a se upotrebljava termin „Operacije sakaćenja na genitalijama interpolnih osoba“ (IGM), čime se ovaj postupak stavlja u istu ravan sa varvarskim „obrezivanjem žena“ (FGMO).
„Prije nego što sam napunila šesnaest godina, često su pregledali moje genitalije, i ljekar je često zvao svoje kolege, da bi i oni mogli dodirivati i izučavati moje genitalije. Tada nisam znala da to ne treba tako da bude.“- priča jedna od junakinja zbornika „Intersex Genital Mutilations. Human Rights Violations Of Children With Vartations Of Sex Anatomy.“ Slično traumatično iskustvo u komunikaciji sa ljekarima imaju mnoge interspolne osobe. Sablasno zvuče čak i sami termini koje upotrebljavaju za njihove polne organe-naprimjer, „slijepa vreća“ (za vaginu koja se ne završava maternicom) i „penetrabilnost“ (da bi vagina bila „penetrativna“, tj da bi u nju smjestili penis, interspolnim ženama preporučuju korištenje vaginalnih dilatora)
„Jako me rastužuje to što je zdravstveni sistem učinio sve da ja ne bih mogao/la uživati i istraživati, naročito sferu intimnih odnosa, sa tim rekrasnim interspolnim tijelom koje sam imao/la pri rođenju- priča interseks-aktivist/ica Pidgeon, koji/a je u djetinjstvu preživio/la operaciju odstranjenja gonada, umanjivanju kitorisa i rekonstrucije vagine.-Ljekari su sproveli hirurške intervencije , koje su zauvijek oštetili moje nervne završetke, bez medicinske opravdanosti i bez moje saglasnosti. Sve je to izgleda bilo urađeno kako bi se spriječila rodna, ali je to dovelo do suprotnog rezultata.“
IRINA-Moskva
Sjećam se epizode. Sedamnaest mi je godina i došla sam na ultrazvuk. U ambulanti su tri ljekara. Pričam da imam kompleks zbog toga što mi grudi ne rastu, osjećam se neovoljno djevojkom. Oni su iz nekog razloga pomislili da im govorim da sam transgender, užasno su se uplašili i počeli me ispitivati: „ A da li ti se sviđaju dječaci? A kako se ti osjećaš, kao muško ili žensko?“ Ja sam im govorila o svojim kompleksima, a oni su mi počeli zadavati blesava pitanja.
U svojim govorima na temu interspolnosti, često postavljam pitanja prisutnima: „Da li su vam ikada uradili neku operaciju bez vaše saglasnosti?“ Svi/e obično klimaju glavom i smatraju da je to nerazumno. A za interspolne osobe to je realnost, naročito za djecu, koja su rođena sa netipičnim genitalijama: ljekari ne promišljaju dublje i rade operacije i na taj način te osobe dobijaju ožiljke, nenadražljivost genitalija ili doživotnu bol, često neplodnost, zamjensku hormonalnu terapiju tokom cijelog života, te probleme s uriniranjem. Također, spol djeteta često pogrešno određuju. Ali o djetetu niko ne razmišlja. Sada se mnogo govori o „ženskom obrezivanju“ „operaciji“ sakaćenja genitalija djevojčica i to se smatra narušavanjem ljudskih prava. Sa interspolnom djecom se dešava to isto, ali o tome skoro nio ne govori.
SAŠA-Moskva
-U devetnaestoj godini sam saznao da imam miješanu gonadnu disgenezu. Ali, za razliku od većine osoba sa tom dijagnozom, koje najčešće „priznaju“ kao djevojčice, gonadi ( testis i gonadno grlo ) kod mene su bili spušteni u skrotum, zato je moj spol po rođenju bio određen kao muški. Uradili su mi operaciju-odstranili su mi testis. Nakon toga su moj službeni spol u dokumentima promijenili u ženski, kao trans osobi.
Nažalost, tek nakon što je prošlo izvjesno vrijeme, postalo mi je jasno šta me je potaklo na promjenu građanskog spola: društveni stavovi i binarni sistem društva. Nažalost, shvatanje ove činjenice je došlo prekasno.
Sada razmišljam o tome da promijenim svoje službeno ime u ne-binarno, koje bi odražavalo moj psihološki spol.
Važno je napomenuti da je uklanjanje gonada prouzrokovalo probleme sa zdravljem. Ljekar je rekao da s mojom dijagnozom postoji visoki rizik od raka, ali vjerujem da operacija bez prave prijetnje ( a kod mene je ona isključivo hipotetička ) nije potrebna. Roditeljima djevojčica sa tom dijagnozom savjetujem da ne požuruju sa operacijama.
UZAJAMNA POMOĆ
Ukoliko do coming outa modela Hanne Gaby Odiele ili do čitanja ovog teksta ranije niste ništa čuli/e o interspolnim osobama, to nije nikakvo čudo. Iako interspolnost ulazi u široko rasprostranjenu skraćenicu LGBTQIA ( lezbejke, gej muškarci, biseksualne osobe, transeksualne osobe, kvir, interspolne osobe i aseksualne osobe), čak i unutar zajednice ima veoma malo informacija o interspolnosti.
Svi/e junaci/junakinje sa kojima smo razgovarale tokom pripremanja ovog materijala, primijetile smo da je interspolnim osobama jako važno da održavaju kontakt jedni/e s drugim/a.
Ovo je naroćito važno za roditelje, koji mogu dati saglasnost na nepovratnu operaciju pod pritiskom ljekara i na taj način nauditi svom interspolnom djetetu zbog sopstvene zbunjenosti i nedostatka informacija. Pri Asocijaciji interspolnih osoba koje govore rusi jezik (ARSI), koju je osnovao Aleksandar Berezkin, nedavno se ukazala veoma važna mogućnost za roditelje, koja im pruža priliku da razgovaraju sa majkom interspolnog djeteta. Materijali o interspolnosti na ruskom jeziku se mogu pronaći na web stranici i na društvenim mrežama ARSI, na javnom forumu „«ВКонтакте» “ i drugim zajednicama na društvenim mrežama, kao i na forumu za interspolne osobe. U Ukrajini postoji organizacija Egalite Intersex Ukraine, koja, kao i ARSI, savjetuje interspolne osobe i njihove najbliže u vezi pravnih, medicinskih i drugih pitanja. Junakinje ovog članka, Irina i Darja, nedavno su osnovale vlastitu organizaciju «Интерсекс Россия» (Intersex Russia) , a s njima možete stupiti u kontakt putem e-maila ([email protected]).
Veoma često su interspolne osobe prinuđene da same objasne ljekarima kako da postupaju s njima i koje činjenice da uzmu u obzir. Zbog razumljivih razloga mnoge interspolne osobe uopšte ne vjeruju ljekarima. Jedan od načina pronalaska razumijevanja i prijateljski nastrojenog specijalistu je obraćanje trans zajednici i saznati koji ljekari su se dobro pokazali u radu sa trans osobama.
Kao što se može i pretpostaviti, interspolne osobe koje govore engleski imaju više sreće: mogu čitati članke u stranim medijima, pretplatiti se na račune intersex-organizacija i osoba, naprimjer, Pidgeon, o kojem/kojoj smo ranije pisale. Javnih interspolnih aktivista/ica je malo i svi/e se međusobno odnose jedan/na prema drugom/drugoj sa velikom toplinom. Kao što Emily Quinn kaže:“Spremni/e smo vas primiti u naš prekrasni, nježni interspolni zagrljaj.“
SAŠA-Moskva
Ne mogu javno da se izjasnim o sebi, zato što studiram na fakultetu, gdje ima puno homofobno nastrojenih predavača, a također i zbog konzervativnosti roditelja- i mojih i roditelja mog voljenog- interspolne osobe sa sindromom neosjetljivosti na androgene. Roditelji, kao i svi ljudi sovjetske fomacije, prihvataju samo binarni sistem. Npr., jasno su razgraničili naše društvene uloge-mene kao „supruge“ i mog partnera kao „muža“, uprkos tome što su moja percepcija sebe i samo-prezentacija u društvu nebinarne.
IRINA-Moskva
Interspolnost nije bolest niti ružnoća. Ako ljudi odjednom saznaju da sam interspolna osoba, razbjesnit ću se kada su prema meni budu odnosili sa sažaljenjem, kao da sam bolesna.
Interspolnost je sasvim obična stvar i u tome nema ničega strašnog. Teško i strašno je samo ono šta s nama radi medicinska zajednica.
Za mene je saznanje o tome da sam interspolna osoba najljepši doživljaj u mome životu. Nakon toliko godina mržnje prema sebi, odjednom sam saznala, da nisam samo ja jedina takva na svijetu, da nisam „neodrasla djevojčica“, prvi put u životu sam se osjetila normalnom i privlačnom, a zahvaljujući tome sam se također upoznala i sa zanimljivim drugim interspolnim osobama.
DARJA-Mosva
Ljekari često govore kako ste jedini/e vi takvi/e i da nikada nećete upoznati nekoga ko je sličan/na vama. To nije istina; postoje grupe na društvenim mrežama i događaji na kojima se možete upoznati sa drugim interspolnim osobama, a ukoliko želite možete čak pronaći i osobe sa istom varijacijom kao kod vas.
Za sada ne želim ispričati svima o sebi, ali ne zbog toga što se nečega bojim, nego zbog toga što ne želim gubiti svoje vrijeme. Ako se, kako moje društvo kaže, „autuješ“, moraćeš svima ponaosob držati lekciju o tome šta je interspolnost, a to je prilično zamarajuće. Ja imam pozitivan odnos prema svojoj ličnosti. Sve osobe se razlikuju jedna od druge- ja vjerovatno malo više, ali to nije razlog za preveliku zabrinutost.
ŠTA SE MORA ZAPAMTITI
U svom govoru za TED, aktivistica Cecelia McDonald naglašava da interspolne osobe nisu stvari koje se moraju „popraviti“. Do 2017.godine društvo je manje-više naučilo da homoseksualne i trans osobe ne trebaju „prepravljanje“, tačno kad promijenio odnos prema predstavnicima/cama autohtonih naroda i osobama sa invaliditetom (a u Srednjem vijeku su riđokose osobe smatrane sramotnim). Sada se aktivisti i aktivistice bore za to da interspolne varijacije budu zvanično priznate kao oblik zdrave raznovrsnosti ljudskog tijela. U novom, 11. izdanju MKB više neće biti takvih nedvosmisleno negativnih značenja kao što su : „hermafroditizam“ i „urođene anomalije razvoja spolnih organa“, a nadalje se raspravlja o kompromisnom terminu „poremećaj u formiranju spola“.
O tome koju tačno leksiku je najbolje upotrebljavati na temu interspolnih osoba, a da nikoga ne uvrijedite možete pročitati ovdje. Glavno pravilo je- ne govoriti o interspolnim varijacijama kao o patologijama i ne upotrebljavati termin „interseksualnost“, da ne bi dolazilo do zabune (takav prevod riječi „intersxuality“ na ruskom jeziku izaziva asocijacije vezane za seksualnu orijentaciju ili seksualnim praksama, sa čime nema veze riječ intersex, u kojoj se dio riječi „sex“ odnosi samo na spol. Naravno, u odnosu sa interspolnim osobama, potrebno je koristiti onu zamjenicu, koju oni/e koriste; ukoliko niste sigurni da li se vaš/a sagovornik/ca izjašnjava kao „on“ ili „ona“, onda jednostavno samo ljubazno pitajte. U idealnm svijetu prilikom upoznavanja, osobe ne razmjenjuju samo imena, nego i jedni/e drugima govore koje zamjenice preferiraju. Pokušajte tako uraditi čisto zbog eksperimenta i vidjet ćete da budućnost post-gendera nije tako daleko.
Formalni aspekti i korektna leksika su veoma važni- ali samo zakoni mogu garantovati zaštitu interspolnih osoba od diskriminacije i osigurati njihovo pravo na fizički integritet. Ipak, za sretan život interspolnih osoba nisu potrebni samo pravila, dokumenti i deklaracije, nego i velika promjena u kolektivnoj svijesti: što je šire shvatanje o osobama u vezi „normi“, time će manje djece sa nebinarnim interspolnim obilježjima biti podvrgnuti „normalizaciji“ i patiti zbog toga.
Jednog dana ćemo naučiti da rod doživljavamo ne kao sistem sa dva spola, već kao spektar, unutar kojeg su moguće razne divne varijacije. U takvom društvu će se dobro osjećati i interspolne osobe, i žene, i muškarci, i oni/e koji/e se ne osjećaju ni kao jedna od ovih uslovno navedenih kategorija.
