Nedavno sam, prikovana za televizijski ekran, gledala dokumentarac o skrivenom, alternativnom teatru u Bjelorusiji. Repertoar tog teatra ne podudara se sa tamošnjim političkim režimima, stoga i publika rizikuje samim dolaskom na predstavu. Jedan od preduvjeta da bi se došlo na predstavu, uopšte, jeste to da se nosi pasoš sa sobom. U slučaju da budu razotkriveni, da mogu odmah pobjeći iz zemlje. Uprkos svemu tome, jedna od osnivačica i djelatnica teatra napominje kako publiku uglavnom čine – mladi ljudi.
PIŠE: Nikolina Todorović
I zaista, grupa mladih ljudi, aktivistica i aktivista, studentica i studenata, koji/e dolaze na predstavu sa pasošom u džepu, nešto je najsnažnije i najhrabirije što sam ikada vidjela u svome životu. Ovi mladi ljudi koji se ne daju zastrašiti, nagnali su me na plač. Ali i na mnogo šira i potanja razmišljanja o značenju hrabrosti i aktivizma u savremenom trenutku.
Kada god imam priliku, potrudim se da istaknem njihov značaj, ali se ujedno i zahvalim, svim bosanskohercegovačkim LGBTIQ i feminističkim aktivisticama i aktivistima. Istodobno, možda čak i žustrije i naglašenije, trudim se da iznova napominjem i podsjećam na aktivistice i aktiviste iz naše prošlosti, naše značajne prethodnice i prethodnike bez kojih bi, bez sumnje, mnoge naše sadašnje borbe bile još teže, ili možda čak i nezamislive.
U savremenom trenutku LGBTIQ aktivizam u Bosni i Hercegovini zaista ima svoje hrabre i neustrašive predstavnike/ice različitih generacija, profesionalnih i seksualnih orijentacija. Također, LGBTIQ aktivizam u našoj zemlji nije učahuren i ne vodi se samo u kancelarijama, nego je on dosta dinamičan i prisutan jednako na ulicama koliko i u javnim institucijama, kulturi i umjetnosti, ali i virtualnom prostoru. To iznova pokazuje da se aktivizam može sprovoditi i vodi u raznim oblastima i na razne načine.
Različiti festivali, događaji, diskusije, suradnje, kulturni i umjetnički programi dokazuju da su aktivistička nastojanja za osvajanjem prostora slobode izuzetno značajna i jednako potrebna svakom ljudskom biću i svakom vremenu u kojem ono živi.
No nikada ne smijemo zaboraviti da iza pojma aktivizam i svih izborenih borbi stoje pojedinci i pojedinke. Individualac/ka za sebe. Osobe sa jasnim vizijama i misijama koje se, nažalost, tijekom dugogodišnjih borbi obično susreću sa teškim oblicima uznemiravanja, fizičkog i verbalnog vrijeđanja i različitim oblicima dehumaniziranja i etiketiranja.
Godinama unazad su bosanskohercegovački/e LGBTIQ aktivisti/ice ispovijedali svoja iskustva, probleme i osude sa kojima su se susretali kada bi javno istupili kao aktivisti i aktivistice za LGBTIQ prava i zajednicu. Gotovo svi/e oni/e imaju negativna iskustva, što ne čudi budući da svojim djelovanjem diraju u srž heteropatrijarhalnog društva i stava.
Premda su, kažem, izloženi/e svakodnevnoj torturi i počesto nerazumijevanju od strane najbližih, LGBTIQ aktivistice i aktivisti širom svijeta, pa tako i kod nas, ostavili su neizbrisiv trag u povijesti zajednice. Koliko god da nam se čini sitnim i beznačajnim naš mali aktivizam, bez obzira što dolazi sa margine, što se pokušava progurati kroz uske i dobro zavarene norme, njegov je značaj ogroman. I plodovi tog aktivizma su itekako opipljivi.
Primjera je mnogo. Možda je, ovom prigodom, značajno spomenuti jedan od njih, koji je posebice historijski značajan za našu zemlju. Riječ je o nedavnoj prvoj presudi za diskriminaciju nad LGBTIQ zajednicom u BiH koja, jasno, ne bi bila dostižna bez borbe, ustrajnosti, senzibiliteta i hrabrosti aktivistica i aktivista.
Na tom tragu, moram priznati da sam mnogo vremena provela istražujući različite aktivističke organizacije širom svijeta. Svaki put me iznova duboko dirnu članci, reportaže i dokumentarci o skupinama ljudi i pojedincima/kama koji/e vode svoje aktivizme i borbe u vrlo krutim i nedemokratskim državama i zajednicama. Tu posebice mislim na LGBTIQ aktiviste/ice u zemljama u kojima se istospolni odnosi oštro i zakonski kažnjavaju i sankcionišu.
Tako, na primjer, u vrlo specifičnom dokumentarnom filmu Kenyan, Christian, Queer (2020), predstavlja se Cosmopolitan Affirming Church – inkluzivna vjerska zajednica sa adresom u Nairobiju u Keniji, koja otvoreno i hrabro podržava LGBTIQ osobe, a koji su većinskim dijelom kršćani, ali otvoreni su za sve ostale religije i seksualne orijentacije, i one osobe koje se još uvijek bore sa svojim identitetom.
Za cilj imaju da se svi ljudi kvir zajednice osjećaju sigurno i dobrodošlo kako bi ispoljili svoja religijska načela i potrebe na način na koji do sada to nisu mogli u svojim zajednicama u kojima su se osjećali otuđeno.
Ovo aktivističko udruženje organizuje razne radionice za zajednicu na temu ravnopravnosti i inkluzije, obučavanje medija za odgovorno i konstruktivno izvještavanje o LGBTIQ pitanjima i problemima, teološke obuke, kooordiniraju pokret vjernika i lidera zajednice pod nazivom UCAA (ujedinjena koalicija Afrikanaca), čiji članovi aktivno promovišu ljudska prava LGBTI osoba na raznim društvenim i medijskim platformama, te organizuju kreativne radionice poezije, govora, muzike, plesa…
Glavni osnivač CAC-a je David Ochar, koji je ujedno i pastor, a na pitanje da li ignorišu biblijski tekst, izjavio je sljedeće:
Bibliju shvatamo veoma ozbiljno, ali je jednostavno ne shvatamo doslovno. Biblija je korištena na mnogo načina za osudu, diskriminaciju, ubistva i zlostavljanje ljudi.
Jedan od suosnivača CAC-a, George Barasa zajedno sa grupom kenijskih LGBT umjetnika koji se nazivaju Art Attack, snimio je i napisao 2016. godine, odnosno prepravio originalni tekst pjesme pod imenom Same Love (čiji su originalni autori i izvođači Macklemore and Ryan Lewis's) kako bi ukazao na stvarne probleme i patnje LGBT zajednice u Keniji, te zabrinjavajući rast homofobije. Spot je dosegao mnogo pregleda i raznih reakcija. Odmah nakon toga kenijski odbor za klasifikaciju filmova, koji je inače državna korporacija koja djeluje pod vladom Kenije, podnijeli su zahtjev da Google zabrani pjesmu, ali Google je odbio taj zahtjev. U međuvremenu, život za Barasu je postao ugrožen a vlasti su zahtijevale da se Barasa uhapsi i on je nakon toga bio primoran da zatraži azil za Kanadu, kojeg je ubrzo i dobio.
Mnogi od nas su napustili državu, oni koji su još uvijek u Keniji, žive u konstantnom strahu svaki dan, ali ono što je najvažnije u svemu jeste to da smo svi mi dio nečeg fenomenalnog. Dio smo historije. Napravili smo historiju. Mnogi su se ohrabrili tim videom, mnogi su se ohrabrili da se autuju… – izjavio je George Barasa.
Ta izjava ujedno bi se mogla shvatiti i protumačiti kao misao vodilja svih aktivista i aktivistica – jer oni/e su ti koji/e se upisuju u historiju i koji/e je istovremeno kreiraju i modeliraju.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
