PIŠE: Bojan R.
Moj muž i ja smo se vjenčali u Crnoj Gori. Taj dan bio je ispunjen ljubavlju, srećom i onim posebnim osjećajem kada znaš da si s nekim ko ti je porodica, ne samo u srcu, već i pred zakonom. Kada smo stali pred matičara, osjetili smo ono što bi svaki par trebao da osjeti – da smo priznati, da smo jednaki, da smo zakonski zaštićeni. Ali, čim smo se vratili u Bosnu i Hercegovinu, taj osjećaj je nestao. Naš brak je preko granice izgubio svoje značenje. Kao da nikada nije ni postojao. U očima države, mi nismo ništa jedno drugom. Ne supružnici, ne partneri, ne porodica – samo dva čovjeka koji žive zajedno bez ikakvih prava i zaštite.
Crna Gora: Primjer kako može bolje (Ako ne znaš kako – barem kopiraj, Bosno)
Crna Gora je 2020. godine napravila veliki korak naprijed kada je usvojila Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. Ovaj zakon ne dozvoljava istopolnim parovima sve što heteroseksualni brak podrazumijeva (npr. usvajanje djece), ali nam daje osnovna prava koja život znače: možemo dijeliti imovinu, možemo naslijediti imovinu jedno od drugog, imamo pristup zdravstvenom osiguranju partnera, možemo donositi odluke u hitnim medicinskim situacijama, imamo pravo na alimentaciju u slučaju raskida.
Zvuči sasvim normalno, zar ne? Jer jeste normalno. Ne tražimo ništa više od onoga što bilo koji drugi par ima. Ali kada se vratimo u BiH, sve to nestaje.
Pravna praznina u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini, ne postoji zakon koji priznaje istopolne zajednice. Naš brak iz Crne Gore ovdje ne vrijedi ništa. Za državu, mi smo samo cimeri, bez obzira na to koliko godina proveli zajedno, bez obzira na to što dijelimo život, emocije, obaveze i odgovornosti.
To znači da:
● Ako se meni nešto dogodi, moj muž nema pravo da odlučuje o meni u bolnici. Može doći neki dalji rođak, kojeg nisam vidio godinama, i imati veće pravo na odluku o mom životu od mog supruga.
● Ako jedan od nas premine, onaj koji ostane može ostati bez svega. Ne postoji automatsko pravo na nasljeđivanje, kao što to imaju heteroseksualni supružnici. Imovina se može osporiti, podijeliti ili potpuno oduzeti.
● Ne možemo dijeliti zdravstveno osiguranje. Ako jedan od nas ostane bez posla, drugi ne može prenijeti osiguranje na njega.
● Ne možemo regulisati imovinu kao bračni partneri. Ako nešto kupimo zajedno, pravno gledano, nemamo status supružnika i time gubimo mnoga prava.
● Ako se raziđemo, nemamo zakonski okvir za podjelu imovine ili alimentaciju. Heteroseksualni parovi koji su u braku imaju jasne pravne smjernice o tome kako se rješavaju razlazi – mi nemamo ništa.
To znači da svaka situacija koja je za heteroseksualne parove jednostavna i pravno riješena, za nas postaje noćna mora. Ne znači ovo da imamo milione na računu i da imamo silne nekretnine koje treba podijeliti Ali ono malo što imamo je ono što smo zajedno stekli i stvorili i želimo da zajedno raspolažemo time. Zašto je ovo važno?
Neko će možda reći: “Pa možete napraviti testament, možete napraviti ugovor, možete regulisati stvari privatno.” I da, neke stvari možemo riješiti privatnim ugovorima, ali to nije ni blizu onoga što brak nudi. Testamenti se mogu osporiti, ugovori mogu imati pravne rupe, a kada dođe do birokratije, često se suočavamo sa zidom nerazumijevanja i diskriminacije. U suštini, pitanje nije samo u pravima – pitanje je u dostojanstvu.
Moj muž i ja plaćamo poreze ovoj državi, doprinosimo društvu, učestvujemo u zajednici, a kada je riječ o zaštiti naših prava, mi smo građani drugog reda. Naš odnos se ne priznaje, naša ljubav se ignoriše, naša prava se ne postoje.
Šta treba promijeniti?
Bosna i Hercegovina treba da napravi hitne korake ka jednakosti:
1. Usvajanje zakona o istopolnim zajednicama – Postoji nacrt zakona o istopolnim zajednicama koji je predložen, ali još uvijek nije usvojen. Ovaj zakon bi regulisao osnovna prava istopolnih parova, poput imovine, nasleđivanja, zdravstvene zaštite i prava u hitnim situacijama.
2. Priznavanje stranih brakova i partnerstava – Ako BiH već priznaje brakove heteroseksualnih parova iz inostranstva, ne postoji razlog da istopolni brakovi budu izuzeti iz toga.
3. Promjena svijesti i obrazovanje institucija – Čak i u rijetkim situacijama kada možemo ostvariti neka prava kroz privatne ugovore, često nailazimo na nerazumijevanje i diskriminaciju u institucijama. Trebamo zakon koji će zaštititi naša prava, ali i raditi na tome da društvo razumije zašto su ta prava bitna.
Ne tražimo ništa više nego što drugi već imaju. Nije ovo nikakva specijalna privilegija. Ne tražimo nikakve posebne uslove. Ne tražimo ništa što već ne postoji za druge. Tražimo samo da budemo jednako priznati, zaštićeni i poštovani kao svi drugi parovi u ovoj zemlji.
Moj muž i ja smo vjenčani. Imamo prstenje na rukama. Imamo zajednički dom, ljubav i podršku jedno drugog. Imamo sve ono što čini brak – osim prava koja bi ga učinila pravno sigurnim. I to nije u redu. BiH mora prestati da zatvara oči pred realnošću i donijeti zakone koji će omogućiti svim svojim građanima da žive sa jednakim pravima, bez obzira na to koga vole.
