Intervju: Saša Gavrić, izvršni direktor Sarajevskog otvorenog centra
Kao što država nije bila u stanju da implementira presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, kao što nije u stanju da se snađe sa svim drugim problemima koji nas prate, tako nije u stanju ni da učini nešto značajno po pitanju LGBT prava
Saša Gavrić: “Nekada LGBT osobe posao neće dobiti samo zbog svoje seksualne orijentacije, iako zadovoljavaju sve uslove ili su čak kvalifikovaniji od drugih kandidata”
DANI: Čime se bavi Sarajevski otvoreni centar?
GAVRIĆ: Sarajevski otvoreni centar (SOC) je nezavisna, nepolitička i neprofitna organizacija koja ima za cilj promociju aktivnog građanstva kroz političku edukaciju i zalaganje za ljudska prava. U okviru programa ljudska prava, bavimo se konkretno promocijom ljudskih prava žena i LGBT (lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih) osoba, a u okviru programa politička participacija najviše se zalažemo za političko obrazovanje mladih članova stranaka, ali i političko obrazovanje u širem društvenom kontekstu.
DANI: Kakva je uloga Sarajevskog otvorenog centra u promociji ljudskih prava LGBT osoba?
GAVRIĆ: SOC se od 2010. godine bavi pitanjima LGBT prava. Identifikovali smo tri grupe osoba s kojima treba raditi. To su same LGBT osobe, koje su jedna od najdiskriminisanijih i najmanje vidljivih manjinskih skupina u BiH. Mislim da je jako važno naglasiti da LGBT osobe, osim što se razlikuju po seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, nemaju nikakve fizičke ili druge odlike po kojima se razlikuju od ostalih. Upravo zato što se po fizičkim odlikama vidljivo ne razlikuju, LGBT osobe ostaju manje vidljive, za razliku od drugih manjina, npr. Roma. Druga skupina s kojom želimo raditi jeste opšta, šira javnost. Realizujemo različite kulturne programe i publikacije u bh. gradovima i na taj način pokušavamo integrisati LGBT prava i pitanja u društveni mainstream. Treća skupina s kojom radimo jesu državne i međunarodne ustanove koje u BiH rade na polju ljudskih prava. S njima radimo na zagovaranju i poboljšanju ljudskih prava LGBT osoba, a u ovoj fazi, prvenstveno, na senzibiliziranju institucija za te probleme. Jer, naprosto, BiH i njene institucije, a slučaj Sejdić-Finci je samo jedan od primjera koji to dokazuje, nemaju proaktivan stav u oblasti zaštite ljudskih prava. Tek kad se nešto desi država reaguje i tako je u svim sferama, bez obzira čija se ljudska prava krše. Neophodno je aktivirati državu.
DANI: Da li sarađujete sa državnim Ministarstvom za ljudska prava, kao krovnom institucijom?
GAVRIĆ: Da. Uspostavili smo kontakt sa Ministarstvom za ljudska prava BiH, jer upravo iz te institucije u prošlosti nisu slane jasne poruke o stopostotnom zalaganju za ljudska prava bez bilo kakvog ograničavanja. Ljudska prava moraju biti garantovana od države, nevažno šta o tome manjina ili većina građana mislili. Ministarstvo u prošlosti nije bilo konkretno sa svojim porukama na koji način i do koje mjere se zalaže za prava LGBT osoba. SOC trenutno radi na praćenju implementacije preporuka Vijeća Evrope koje se tiču zabrane diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Te preporuke, dakle, nisu obavezujuće za BiH, ali imajući na umu da cijela Evropa radi na tome i da članstvom u Vijeću Evrope imate obaveze, te preporuke itekako imaju težinu i značaj. SOC radi na monitoringu provedbe spomenutih preporuke i koliko su one uopšte poznate u bh. institucijama. Imajući u vidu da imamo jedan od najsloženijih političkih sistema u Evropi, mi smo kontaktirali preko 170 institucija sa upitnicima koji se tiču preporuka Vijeća Evrope i na osnovu toga ćemo sačiniti izvještaj o diskriminaciji na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Nama je to bio prvi put da stupamo u kontakt sa ministarstvima unutrašnjih poslova, obrazovanja, zdravstva… Želimo vidjeti koliko su naše institucije upoznate sa normama i spremne boriti se protiv diskriminacije.
DANI: Rekli ste da Ministarstvo ranije nije slalo jasne poruke o tome koliko se zalaže za prava LGBT osoba. Je li se situacija sada promijenila ili…?
GAVRIĆ: Bh. institucije, kao što sam već rekao, nemaju proaktivan stav. Službenici u tim institucijama, a i sami rukovoditelji, nisu svjesni da njih građani plaćaju i da su oni ti koji predstavljaju servis građanima. Pozicija ljudskopravaških institucija u zemlji nije bila proaktivna i u konačnici jedini način da se one aktiviraju jeste upravo zagovaranje od strane nevladinog sektora. Stav Ministarstva za ljudska prava, a to je samo jedna od mnogih institucija, nije se naročito popravio, ali je iskazana spremnost na razgovor, posebice o provedbi Zakona o zabrani diskriminacije.
DANI: Kada je riječ o Zakonu o zabrani diskriminacije, on je usvojen u Parlamentu BiH još 2009. Kako se on i da li se uopšte provodi? Ima li zakon nedostatke, treba li ga mijenjati?
GAVRIĆ: Zakon o zabrani diskriminacije je usvojen na pritisak Evropske unije, kao preduslov za viznu liberalizaciju. To govori da BiH nije usvojila zakon zato što ima sopstvene interese u njemu, već samo zato što je postojao pritisak iz EU. Zakon nikad nije bio intenzivno promovisan od strane državnih institucija – ni Ministarstva za ljudska prava niti Institucije ombudsmana BiH. Naravno, oni djelomično taj zakon nisu mogli promovisati među građanima, jer im za to nikada nije bio ustupljen odgovarajući budžet. Nevladine organizacije su velikim dijelom na sebe preuzele promociju Zakona. U tom kontekstu njihove inicijative zamjenjuju angažman same države, što ponovo pokazuje na koji način država u BiH funkcioniše. Zakon kao zakon je odličan. Poredeći ga sa zakonima o zabrani diskriminacije u ostalim državama Balkana, u kontekstu zaštite LGBT prava, zakon je itekako dobar, jer u nekim državama uopšte nema zaštite od diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, kao na primjer u Makedoniji. Najveći problem oko provođenja Zakona jesu same LGBT osobe. Imajući u vidu da te osobe žive pod velikim pritiskom i u nevidljivosti i da bilo koji oblik javnog deklarisanja (outanja) može značiti da će izgubiti posao, biti odbačeni od porodice i prijatelja, izgubiti stan u kojem žive i s obzirom da se ljudi boje svih tih potencijalnih problema, oni ne prijavljuju slučajeve kada dođe do diskriminacije. Prijava slučaja mogla bi rezultirati da i šira javnost sazna za identitet te osobe. Do sada je samo jedan slučaj diskriminacije dospio do suda, što govori o potpunoj marginaliziranosti i stigmatizaciji LGBT osoba. Zakon je neophodno mijenjati, jer ne daje dovoljnu zaštitu transrodnim osobama, imajući na umu da pitanje rodnog identiteta nije eksplicitno regulisano u zakonu.
DANI: Kakav je svakodnevni život LGBT osoba?
GAVRIĆ: To je jako interesantno pitanje. Mnogi građani i građanke u neznanju i strahu misle da je LGBT osoba neki monstrum ili perverznjak. No, LGBT osobe su osobe iz različitih društvenih klasa, od prodavačica u trgovini do načelnika opština, LGBT osobe se nalaze na visokim funkcijama u privredi ali su i nezaposlene, LGBT osobe su i studenti i profesori, bogati i siromašni. To su osobe kao i sve druge u BiH. U tom kontekstu LGBT osobe nailaze na iste probleme kao i drugi građani BiH: probleme sa zapošljavanjem, obrazovnim sistemom… Ali, šta se još dešava kod LGBT osoba u BiH? Vrlo često zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta dolazi do duple diskriminacije i njihovi se problemi multipliciraju. Nekada LGBT osobe posao neće dobiti samo zbog svoje seksualne orijentacije, iako zadovoljavaju sve uslove ili su čak kvalifikovaniji od drugih kandidata. U tom kontekstu, zakon pruža zaštitu, ukoliko LGBT osobe izađu na sud. Ono što ostaje, međutim, jeste ta stigmatizacija. LGBT osobe, jednostavno, žive pod većim psihološkim pritiskom, jer imaju jedan problem više. U BiH se homoseksualnim osobama ne može garantovati fizička sigurnost, ne može im se garantovati zaštita od diskriminacije na poslu i privatno, kao ni mogućnost da uživaju ista prava kao i drugi građani i građanke.
DANI: Da li se, generalno, u BiH desio napredak kada je riječ o poštivanju prava LGBT osoba?
GAVRIĆ: Mislim da se napredak vezano za LGBT prava mora gledati u kontekstu napredovanja ljudskih prava uopšte. Ja bih u tom slučaju rekao da se nije desio značajan napredak, jer država naprosto, nije učinila ništa. Ako ćemo se vratiti na 2008. i Sarajevo Queer Festival, poznato je da država još uvijek nije procesuirala taj slučaj. To govori koliko je stalo državi i pravosuđu. Kao što država nije bila u stanju da implementira presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, kao što nije u stanju da se snađe sa svim drugim problemima koji nas prate, tako nije u stanju ni da učini nešto značajno po pitanju LGBT prava. Ali, ono što se sigurno jeste desilo nakon Queer Sarajevo Festivala jeste veća otvorenost državnih institucija uopšte, jer su shvatile šta sve može da se dogodi.
DANI: Nedavno je bibliotekarka Filozofskog fakulteta u Sarajevu verbalno napala studenticu koja se deklarisala kao lezbejka, obrativši joj se riječima “da si moje dijete ubila bih te”. Prethodno je studentica reagovala zbog diskriminirajućeg formulara koji treba potpisati prije darivanja krvi i u kojem piše da homoseksualne osobe ne trebaju darivati krv. Je li ovaj događaj još jedan pokazatelj homofobičnosti bh. društva?
GAVRIĆ: To što se dogodilo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je dobar pokazatelj koliko su naše institucije spremne da spriječe diskriminaciju LGBT osoba. Fakultet se, nažalost, nikad nije ogradio od tog incidenta, a sa druge strane Fatmiru Alispahiću zbog ksenofobije i nacionalizma nedozvoljavaju da doktorira. Fakultet bi trebao biti dosljedan i trebao bi osuditi sve oblike diskriminacije i mržnje. Diskriminacija pri darivanju krvi je nažalost prisutna u velikom broju država, ali tamo zasigurno vam niko ne prijeti niti nasrće na vas. No, incidenti poput ovog nažalost su potrebni jer tek tada vidite koliko ljudi stvarno podržavaju LGBT prava. Nadam se da ovaj incident neće proći bez ikakvih posljedica.
DANI: Govor mržnje u pojedinim medijima, na društvenim mrežama i forumima uoči Sarajevo Queer Festivala doveo je i do fizičkog napada na posjetioce festivala. Kako ocjenjujete sadašnju situaciju kad je riječ o govoru mržnje prema LGBT populaciji?
GAVRIĆ: Govor mržnje je prisutan podjednako kao i u drugim oblastima. Najgora situacija je u online medijima, prilikom komentarisanja članaka, gdje možete vidjeti kako se tamo poziva na nečiju smrt i slično. Govor mržnje u printanim medijima, kao što je bio slučaj 2008. godine više se ne dešava, ne u tom obimu, ali nije ni bilo povoda, jer nije bilo velikih javnih događaja koji bi dali povod za manipulaciju od strane pojedinih medija. I dalje pojedini mediji, naročito Dnevni avaz i Press RS, izvještavaju o LGBT temama vrlo senzacionalistički. To su članci iz kojih se vidi potpuna neinformisanost redakcije i novinara, ali i namjera da se LGBT osobe stave u jedan negativan kontekst.
DANI: Kakav je senzibilitet šire javnosti o pravima LGBT osoba? Možete li nam to objasniti kroz prizmu zainteresovanosti za programe SOC-a?
GAVRIĆ: SOC svakog mjeseca organizuje različite događaje i to ne samo u Sarajevu, nego idemo i u Banju Luku i u Mostar. Nama je važno da sa tim događajima izađemo iz Sarajeva. Na naše aktivnosti dolaze građani iz različitih grupa, kako same LGBT osobe, tako i ljudi koje interes za tu temu dovodi tu. SOC trenutno priprema trening o zagovaranju ljudskih prava i za njega su se već prijavili pripadnici malih nevladinih organizacija, preko sutkinja, do velikih nevladinih organizacija iz cijele BiH. To govori da očigledno postoji jedna, možda pomalo nevidljiva ili nedovoljno glasna grupa ljudi koja itekako podržava jednakost svih građana. Jer u tome je suština: mi u BiH moramo postići jednakost svih građana građanki. Niko ne smije biti ‘stavljen’ iznad ili ispod drugog.
DANI: 17. maj obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije. Šta je njegov cilj i kako će Sarajevski otvoreni centar obilježiti taj datum?
GAVRIĆ: Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije (IDAHO) se svake godine obilježava 17. maja. Tog je dana 1990. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) homoseksualnost skinula sa liste bolesti. Bilo je to dosta kasno u odnosu na većinu evropskih država, ali kako su članice SZO-a i više konzervativne zemlje, trebalo je vremena. Jedna grupa francuskih aktivista je pokrenula inicijativu da se na taj datum obilježava IDAHO. Smatram da je jako bitno da taj dan postoji i da je prihvaćen čak i od velikog broja parlamenata država, primjerice parlamenta Evropske unije, te parlamenata većine evropskih država. To nije samo priča Zapadne Evrope, taj dan su npr. prihvatili i parlamenti Brazila i Kostarike. IDAHO je značajan, jer se na taj dan može ukazati na probleme LGBT osoba, poput diskriminacije i homofobije. Оčigledno, ovom svijetu je potrebno da ima “dane” na koje se fokusiramo na određene probleme. SOC je po prvi put pripremio trodnevni program za 17. maj u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.
DANI: Šta misliš kako bi bh. parlamentarci dočekali ideju o prihvatanju Međunarodnog dana borbe protiv homofobije?
GAVRIĆ: Možda ću zvučati drsko, ali ako zastupnica Aleksandra Pandurević, koja predsjedava Zajedničkom parlamentarnom komisijom za ljudska prava, izjavi da nema nikakve potrebe da se Ustav BiH mijenja nakon presude u slučaju Sejdić-Finci, onda kako očekivati od nje i nekih njenih kolega da glasaju za neku inicijativu kao što je obilježavanje IDAHO-a. No, ja vjerujem da će se takva jedna inicijativa u bliskoj budućnosti naći na dnevnom redu parlamenta, pa ćemo vidjeti kakvo će raspoloženje biti. Ali, treba ići korak po korak. Jer političko priznavanje LGBT prava je dug put, Srbija i Hrvatska njime idu već 20 godina pa još uvijek nije postignut taj cilj. I u BiH ćemo morati raditi još najmanje 10 do 15 godina, ako ne i duže.
DANI: Američki predsjednik Barack Obama nedavno je izjavio kako podržava homoseksualne brakove. Istina, izjava je došla nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora u SAD-u, ali, može se ipak povući neka paralela sa tim činom i izjava nekih političara u BiH?
GAVRIĆ: Najprije, mislim da je Obamina izjava čisti izborni marketing ili čak izborna zloupotreba LGBT prava. Nije moguće povući paralelu između SAD-a i BiH. Jedina paralela koja se može uspostaviti jesu izjave člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da “oni” (LGBT osobe) “imaju pravo na svoju seksualnu orijentaciju ili bolje rečeno dezorijenataciju”, te da će se on “svim moralnim sredstvima boriti protiv uticaja tih ljudi na omladinu”. Dok u SAD-u predsjednik podržava brak, kod nas se bazična prava LGBT osoba ugrožavaju. “Za ili protiv LGBT prava” je vrlo necivilizovano pitanje. Ne postoji za ili protiv kada su ljudska prava u pitanju, a LGBT prava primarno, ipak, jesu ljudska prava. U civilizovanim zemljama više nema diskusije “za ili protiv”.
Jasna Fetahović
Preuzeto iz magazina Dani
