Dugo godina sam se krila pod okriljem brojnih izgovora kojima sam objašnjavala zašto nisam mogla/stigla/htjela/željela prisustvovati nekom protestnom skupu. Bojala sam se stati iza bilo koje zastave, ili transparenta, jer sam mislila da svaka od njih u sebi nosi – ili ću kasnije saznati da je nosila – barem trunku nečeg sa čim se ne slažem, ili ne osjećam kao svoje. Nisu me naučili da glasno govorim, pa su mi parole koje se uzvikuju uvijek izazivale nelagodu – a nelagodu uvijek liječim smijanjem. Nisam osjećala da sam ja osoba koja pripada toj grupi ljudi koji stoje jedni uz druge, koji se bore na ulici, koji se ne boje dignuti glas protiv nepravde koja guši njihove živote.
Piše: Aida K.
Predugo su ti osjećaji ključali u meni. Nakon što su konačno isparili, ostalo je saznanje da su se ti ljudi borili i za one koji/e nisu osjećali/e da im pripadaju, ili koji/e zbog straha nisu htjeli/e da im pripadaju.
Mnogo je razgovora sa aktivistima/kinjama, predstavnicima različitih organizacija koje vode dugogodišnje bitke na polju ljudskih prava i sloboda, ali i sa pojedincima i pojedinkama, trebalo da značenje i značaj borbe na ulici počne dobijati oblik u mom razumijevanju. Ali, koliko protestni skupovi, kao što je npr. povorka ponosa, znače za LGBTIQ zajednicu – za osobe koje nisu niti aktivisti/kinje, niti članovi/ice nekih organizacija i udruženja koje se bave LGBTIQ pravima – najbolje sam shvatila kroz razgovor sa Almom H.
Prije skoro dvije godine, razgovarala sam sa Almom o tome kako je strah od mogućih reakcija kolega/ica na poslu spriječio da učestvuje na prvoj Bh. povorci ponosa. Isti taj strah je, nekoliko dana nakon održavanja povorke, natjerao da podijeli istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji sa nekim od kolega/ica. Bio je to strah da će se ugušiti u svojoj tišini dok sluša kako drugi osuđuju njen, i živote njoj bliskih ljudi – strah koji je natjerao da prekine tu tišinu i ponosno kaže da postoji, i da je ona jedna od ljudi na čije kršenje prava ukazuju učesnici Bh. povorke ponosa. Tad je rekla da je sve krenulo od prve Bh. povorke ponosa. Danas kaže da možda nikada ne bi smogla hrabrosti da to uradi da nije vidjela hiljade ljudi koji su 08. septembra, 2019. godine, ujedinjeno i ponosno prošetali Sarajevom.
Počinjem razgovor pomalo dosadnim i očekivanim pitanjem: Šta se promijenilo u posljednje dvije godine? „Sve, a i ništa“, govori kroz smijeh. „Mislim da se najviše promijenio način na koji ja doživljavam sebe, i to koliko dopuštam da strah od reakcija okoline ograničava slobodu mog življenja. Kad napravite jedan tako veliki korak, kad donesete tu odluku, kad vam prestane biti važno mišljenje osoba čije (ne)postojanje u vašim životima ne pravi veliku razliku, i kad odlučite da branite osobe koje vaš život čine potpunim, onda se stvari počinju mijenjati same od sebe. Kad sam sam se prije skoro dvije godine autala svom direktoru i nekim kolegicama, to sam uradila jer sam osjećala da lažem – i njima, a i sebi – o svom životu, osobi s kojom živim, našim prijateljima/icama. Danas više ne razmišljam o tome. Barem ne kao ranije. Znam da imam podršku meni najbližih kolega/ica na poslu, i to mi je dovoljno. Promjene se osjete u naizgled malim stvarima. To su one stvari o kojima strejt parovi sigurno nikad ne razmišljaju. Na primjer, kad se vratim s odmora, pa ne moram da govorim da sam bila s „prijateljicom“ na moru, planini, izletu i sl. Moja djevojka sad ima ime, i oni to znaju,“ govori zadovoljno.
Kaže da je onaj osjećaj olakšanja nakon autanja na poslu još uvijek budan u njoj. „Ne želim nikad zaboraviti taj osjećaj, i taj trenutak kad se teret straha raspršio u podršci koju sam dobila od svojih kolega/ica. Ali isto tako neću zaboraviti da me taj strah spriječio da se pridružim učesnicima/ama prve Bh. povorke ponosa, iako se njihova energija osjetila i iza TV ekrana. Dugo sam žalila za tom činjenicom, jer prva povorka je ipak prva“, govori kroz smijeh, dodajući „ali, onda sam shvatila da bez obzira koja je po redu, meni će moja prva uvijek biti prva.“
Čini mi se da je zabavlja činjenica da je našla način kako da stvari uvijek posmatra iz drugačije perspektive, one koja osigurava pozitivniji pogled na ono što se desilo, ili dešava u njenom životu. „Ne mogu promijeniti ono što se desilo, ali mogu ono što slijedi. Shvatila sam da, bez obzira kakav je moj život, slagao se neko sa mojim izborima i načinom življenja, ili ne, barem se ne bojim da ga živim. Protekli period nas je sve naučio šta znači osjećaj gubljenja slobode, dijeljenja po klasterima, šta znači izolacija u četiri zida. Barem se nadam da je tako“, govori optimistično.
Posmatram način na koji priča, i pokušavam da ga povežem sa onim lepršavim gestikulacijama od prije dvije godine. Kada su postali tako smireni i sigurni? Kada su prestali da traže opravdanje za svaki svoj pokret? Koliko unutrašnje borbe je trebalo da sklopi mir sa sobom?
„Ne znam koliko smo kao društvo naučili iz prethodnog perioda“, govori, prekidajući niz mojih neizgovorenih pitanja, „ali ono što smo moja djevojka i ja proživjele, i preživjele, u proteklom periodu nije ništa manje vrijedno od iskustva drugih, strejt, parova. Zajedno smo bile u izolaciji, pravile jedna drugoj čaj i toplu limunadu kad smo se zarazile COVID-om, provjeravale temperaturu, dijelile strah da će jedna od nas završiti u bolnici i da će neko drugi iz porodice donositi ključne odluke o liječenju, jer mi nismo prepoznate kao (van)bračne partnerice, pa se tješile planovima za odmor na koji ćemo otići kad se to sve završi… Samo što društvo moju desetogodišnju vezu ne prihvata kao relevantnu. Sistem nas ne prepoznaje kao par, niti kao zajednicu!“ Dok to izgovara, shvatam da se u njoj budi plamen za koji ne mogu da odgonetnem da li ga je zapalila ljutnja i ogorčenost na sistem, ili sirova želja za promjenom koja će njoj i njenoj djevojci osigurati prava i slobodu koju zaslužuju. Sigurna sam samo da je i jedno i drugo potpuno opravdano.
„Svjesna sam da Povorka ponosa možda neće preko noći donijeti velike promjene. Ali, prije dvije godine, mene je osvijestila da nisam sama, da imam podršku i razumijevanje, čak i od ljudi koje možda nikad neću sresti. Zato s nestrpljenjem očekujem subotu, 14. avgust, da sa drugim učesnicima/ama dam svoj doprinos u borbi za promjene. Ako time mogu doprinijeti da barem još jedna LGBTIQ osoba osjeti tu podršku koju sam ja osjetila, onda mislim da je to ogroman napredak.“ Dok to izgovara, postajem svjesna da svi oni moji izgovori koje sam na početku spomenula gube svoj smisao i utemeljenost. Postaje mi jasno da je prekrivač opravdanja kojima objašnjavamo svoju letargičnost, vrlo često samo čahura straha u kojoj se skrivamo da bi nas društvo lakše prihvatilo.
Taj strah će još dugo živjeti u nama, to je sigurno. Ali svakom bitkom koju zajedno dobijemo, njegova čahura će postajati tanja. Svakim korakom koji napravimo u subotu, bliže smo kraju procesa vlastite metamorfoze – bliže smo oslobađanju leptira u sebi i ponosnog pokazivanja svih boja naših krila kojima se uzdižemo iznad društvene opresije, stigmatizacije, nasilja, diskriminacije i svega čime nas homo/bi/transfobno društvo nastoji okovati.
