Piše: Dalibor Tanić
Foto: etsy.com
Tekst koji je pred vama ima svaki osnov da bude kao bilo koji drugi koji govori o zajedničkom životu dvoje ljudi. Pisati priču o dvije lezbejke više nije nikakav tabu. Mnogi su srušeni, nema straha, ali ipak postoje opravdani razlozi zašto naše sagovornice nisu htjele da se pominju njihova prava imena. Loše iskustvo iz 2008. ih je natjeralo da sa medijima više nemaju nikakvog kontakta. Ali, ipak smo sklopili dogovor. Zbog toga ćemo ih u tekstu zvati Elvira i Dina, a sve ostalo je njihova prava priča. Elvira i Dina su lezbejke i partnerice već šest godina. Vjenčale su se u Zagrebu, žive zajedno i imaju ideju da izgrade kuću u prirodi. U planu je i beba koju bi voljele da imaju jednog dana, ali idu korak po korak.
Autovanje
Na početku veze njih dvije nisu bile u istom položaju. Elvira je za razliku od Dine, već tada riješila odnos sa roditeljima (tačnije sa majkom) o svojoj seksualnosti. Međutim, kod Dine je bilo drugačije. Sve je to negdje visilo u vazduhu. Znalo se, ali se nikada nije razgovaralo o tome.
“Bilo je malo problema sa mamom i ona je to malo teže prihvatila, ali je prihvatila na kraju”, govori Dina.
Ona je objasnila da nije bio toliki problem u prihvatanju, koliko u tome što njih dvije sve rade javno i bez ikakvog straha?! Kupovina zemlje, vjenčanje, zajednički život… Poslije vjenčanja, trebalo je nekoliko mjeseci da se srede odnosi. Danas je sve drugačije.
“Sve je krenulo nekim drugim tokom onog momenta kada su Dinini roditelji počeli da nam pomažu oko čišćenja zemlje koju smo kupile. Tada su imali priliku da me upoznaju u nekoj drugačijoj situaciji, kakvu nisu imali ranije. Mislim da su ti momenti presudili da nas prihvate potpuno, jer su shvatili da je Dina sa mnom sretna”, objasnila je Elvira.
Dinin brat se u ovu priču ne ubraja, jer je od samog početka bio najveća Dinina podrška.
Odnos društva
Prvi korak, a ujedno i najbitniji kod procesa autovanja, je u samoj porodici. Bez toga, smatraju Elvira i Dina, ne može se krenuti dalje. Kada se izađe iz porodičnog okvira i slojeva bliskih prijatelja, predstoje mnogo veći prostori koje treba osvajati – komšiluk, razne općinske službe, banke, bolnice, grad, kanton, država…
Iskustvo Dine i Elvire sa rješavanjem administrativnih i društveno uobičajenih situacija koje zadaju glavobolje generalno svima nama, izuzetno je ohrabrujuće. Zamislite situacije u kojoj vjenčane lezbejke dolaze u neku od sarajevskih općina da registruju vjenčanje, ili situaciju gdje je posjeta u bolnici dozvoljena samo bračnom partneru?
Elvira kaže da generalno postoji neprihvatanje LGBT osoba u BiH, ali da unutar sistema i institucija rade jako dobri ljudi, koji imaju zdrav odnos prema nečemu što za većinu nije društveno prihvatljivo.
“Koliko god naša država bila neefikasna i nespremna da rješava neke stvari, mi smo imale sreću da smo naišle na neke ljude unutar sistema, koji su ljudi”, objasnila je Elvira.
Primjera radi, njih dvije nose jako pozitivno iskustvo iz bolnice. Elvira je imala operaciju i nakon buđenja iz anestezije, Dina je odmah došla da je vidi.
“Nas dvije smo bile zajedno u sobi. Dina je stajala pokraj mene i u tom momentu je ušao tehničar, koji je odmah počeo da zapitkuje Dinu ko je ona i šta tu radi”, priča Elvira.
Kako je Elvira imala operaciju umnjaka, ona je nekako uspjela da izgovori “partnerica”. Tehničar nije dobro čuo i ponovo upitao, da bi Dina odgovorila: “To mi je partnerica.”
“Vidjele smo da mu je bilo neugodno, izvinjavao se i odmah se razletio po sobi da nađe Dini stolicu. Donio je stolicu i rekao da ga slobodno zovemo ako bude nešto trebalo”, govori Elvira.
Druga situacija je bila u općini, kada su došle da prijave vjenčanje, na što su i zakonski obavezne.
Dina kaže da su one unaprijed bile pripremljene na svađu i da su u općinu krenule očekujući da će se tamo sukobiti. Međutim, u općini ih je dočekala službenica koja je sasvim normalno tražila dokumente kako bi pokrenula proces prijave i priznavanja braka. Nevjerovatno, ali tako jeste bilo.
Nažalost, iznad ove službenice je bio inspektor koji je imao drugačije mišljenje od nje.
“Ona nam je rekla da je dala sve od sebe i da želi da se proces završi, ali je tu inspektor koji je rekao da se to neće desiti dokle god on bude bio na toj funkciji”, rekla je Elvira.
Ono što je pozitivno u priči jeste stav službenice koju pominje Elvira. Ona se kosultovala sa pravnicima u općini i zajednički su zaključili da, bez obzira ko šta privatno misli, Elvira i Dina imaju pravo da prijave brak, a da je općina dužna da isti i zavede. Druga je stvar da li će njih dvije imati zakonska prava kao bračni partneri, ali općina je dužna i obavezna da brak zavede.
“Koliko god čovjek zavisi od sistema, u tom sistemu postoje ljudi koji bi rado da obavljaju svoj posao kako treba i koji su voljni da se suoče unutar svog posla sa kolegama/icama koji/e drugačije misle, zato što smatraju da je to ispravno. Mene to jako ohrabruje”, rekla je Elvira.
Oslobodi se straha
Razgovarajući dalje sa Dinom i Elvirom shvatili smo da njih dvije nadilaze neki uobičajeni narativ koji se može čuti čak i u samoj LGBT zajednici. Jendostavno, njih dvije su oslobođene straha, žive otvoreno, hrabro i ne proklinju sistem. Naravno, ne idu do granica da govore da je BiH idelana i LGBT friendly zemlja, ali nije baš ni sve tako crno.
Dina kaže da je najbitnije osloboditi se straha, jer ga ljudi vrlo lako osjete. Kod njih dvije strah ne postoji. Ona kaže da slobodno izlaze, drže se za ruke, poljube se i njihovo ponašanje ne odaje utisak da u njima postoji strah. Samim tim, okolina ima drugačiji odnos prema njima, a “u tome i jeste poenta”, kako kaže Dina.
“Pa nedavno smo sklopile polisu životnog osiguranja u GRAWE-u. Otišle, pitale da li postoji neki zajednički paket za nas, a uzimajući u obzir da smo u bračnoj zajednici koja nije priznata u BiH. Službenica nas je ljubazno zamolila da sačekamo, konsultovala se sa kolegom i ponudila nam program koji smo uradile. Kada smo sve to završile, rekla nam je da smo jako slatke”, ispričala je Dina.
Mi smo lezbejke, nismo dva muškarca
Koliko god to nezgrapno zvučalo, Elvira kaže da su ona i Dina dvije lezbejke, a ne dva muškarca, i da njih dvije izgledaju mnogo više društveno prihvatljivije, nego da neka od njih ima obrijanu glavu, pirsinge, ili da je ofarbana…
“To jeste realno. Ja nisam sigurna da bi sve situacije o kojima govorimo bili iste da mi nismo, koliko god grubo zvučalo, izgledom društveno normativnije. Moram sve uzeti u obzir i ne bih rekla da je samo jedan faktor uticao na to da mi imamo sva ova pozitivna iskustva”, objasnila je Elvira.
Ona kaže da je od svih stvari najbitniji stav. Upoređujući sebe od prije nekoliko godina i danas, kaže da je za nju tada bilo najbitnije da kaže da je lezbejka, pa onda sve ostalo. Danas je drugačije.
“Ne, ne kažem da treba kriti, ili da se nas dvije krijemo, ali treba dati ljudima vremena da vas upoznaju. Kasnije treba provući priču o svojoj seksualnosti, nakon koje nastaje šok, ali vi ste tim ljudima dali vremena da vas prvo upoznaju kao osobu”, objašnjava je Elvira.
Bez obzira u kakvoj sredini živimo i kakvi su ljudi oko nas, kada govorimo o LGBT osobama, Elvira smatra da je pored porodice najbitnije riješiti stvari sa samim sobom.
“Šta god bio/la, nema stida! To moraš prvo sa sobom raščistiti. Kada sa sobom riješiš osnovne stvari i prihvatiš sebe onakvom/im kakva/av jesi, onda druge stvari idu mnogo lakše”, objasnila je Elvira.
Možda najbolja stvar koja opisuje Dinu i Elviru je njihova odluka da ipak ostanu u BiH. Bile su na korak od toga da odu, ali su se onda upitale: “Od čega mi to bježimo?”
Shvatile su da je ipak najbolja odluka da ostanu u zemlji, da tu grade zajednički život i da zapravo tu imaju sve što im je potrebno.
Sa tom čvrstom odlukom, žive i danas i šalju vrlo jasnu poruku čitavom društvu: “Da, mi smo lezbejke, ne stidimo se toga i ne plašimo se toga.”
