Piše: Ajdin Tinjak
Foto: hermagazine.ca
Biti roditelj je prema mišljenju mnogih (onih koji to jesu, onih koji to planiraju i onih koji se boje to biti) najteža uloga u životu. Odgojiti dijete prema uzusima prihvaćenog društvenog ponašanja i izvesti ga “na pravi put” kako se u narodu običava reći, jedna je od najtežih zadaća koju roditelj postavlja pred sebe. To je općeprihvaćeno mjerilo roditeljstva i tradicionalna društva (a bosanskohercegovačko je u velikoj mjeri takvo) teško pomjeraju te generacijski prenošene i postavljene norme.
Ali šta je s normama koje postavlja dijete? Ima li ono svoja pravila ponašanja (koja se ne kose sa zakonom, koja su stvar ličnog izbora…, ali nisu u tradiciji obitelji) koja su njegov “pravi put” i odluka? Mnogo je primjera u našem okruženju (svi znamo barem 2-3) u kojima roditelji upisuju dijete na fakultet za koji oni smatraju da je najbolji za njega, upisuju ga na sport prema kojem oni (roditelji) imaju afiniteta, kupuju mu prema svojim (roditeljskim) ukusima itd. Mogući problem izlazi na površinu (jer se već dugo vuče po dubini i ispod površine) kada se dijete pobuni (Neću nikako studirati! Prestat ću ići na treninge!…), a produbljuje daljim pritiskom “zaraćenih” strana, roditelja i djeteta. Sociolozi i psiholozi bi sigurno imali mnogo više za reći o narušenim porodičnim odnosima, što nije primarno tema teksta kojim želimo više djelovati preventivno, skrećući pažnju na samu problematiku i postavljajući pitanje “Šta ako?”.
U fokusu našeg interesovanja je pitanje vezano za odnos roditelja prema seksualnoj orijentaciji djeteta. Seksualnost je općenito svojevrsna tabu tema u odnosu roditelja i djece, a homoseksualnost je posebno težak predmet razgovora. Naši sagovornici su roditelji koji imaju djecu za koju su još uvijek obavezni brinuti se, a pitanje koje smo im postavili glasi: Kako biste se ponašali da Vam dijete kaže da je gej? Evo nekoliko odgovora:
Sanela: Prihvatila bih sasvim normalno jer to je osobina mog djeteta i ne može se promijeniti njegovo unutrašnje osjećanje, pa makar i ako je to osjećanje vezano za ljubav prema istom spolu.
Merima: Pokušala bih to sačuvati u tajnosti, bojala bih se osude okoline, ali bih svoje dijete prihvatila. Nisam protiv gej veza, samo da nekako to ne izlazi baš javno. Za vezu ok, ali mislim da nisam za gej brak.
Emil: Kad bih saznao da mi je dijete gej, vjerovatno bih prvo pao u nesvijest. Nakon toga, znam da bih spustio loptu i nastojao se pomiriti s činjenicom da ne može biti baš sve onako kako sam to ja zamišljao. Koliko bi mi to pošlo za rukom – ne znam.
Lejla: Ne bih voljela, ali bih prihvatila da jeste. Škola ne nudi nikakvu poduku na tu temu.
Dina: Živim u sredini gdje se na gej populaciju gleda kao na ljude s druge planete, nakaze prirode ili pak moderne labilne osobe podložne trendu mode i gej popularizaciji. Prvo bi uslijedio šok, zatim faza pitanja “šta će svijet reći”, “hoće li ga okolina prihvatiti”, a onda bi sigurno postupila po svojoj devizi koju koristim u odgoju djece: “nije kraj svijeta“. Definitivno bi uslijedilo moje prilagođavanje i prihvatanje te činjenice kao i pomoć dijetetu da lakše podnosi svoje probleme u zaostaloj i konzervativnoj sredini. I kao što rekoh, tu “nije kraj svijeta”.
Adnan: Ne znam… Bio bih malo zbunjen i šokiran u isto vrijeme. Nastojao bih normalno razgovarati. Ne znam, nisam nikada o tome razmišljao…
Anela: Hm… Ne bih bila oduševljena al’ mislim da se to neće dogoditi jer djecu svoju odgajam onako pravo, a ne malo nastrano. Vrijednosti se usađuju dok su mali.
Aldina: Sasvim normalno, ako je homoseksualne orijentacije, onda ja kao roditelj mogu samo da svoje dijete podržim.
Prepoznajete li ijedan odgovor koji u sebi ima simptome sukoba roditelj-dijete o kojem je bilo riječi u uvodu?
Na sreću, internet je danas omogućio veliku količinu informacija vezanu za pitanja koja smo postavili, tako da i roditelj i dijete vrlo lako mogu doći do korisnih savjeta i preporuka o samoj temi. Većina autora iz oblasti sociologije i psihologije čiji članci su dostupni na internetu (a vezani su za pitanje na koje tražimo odgovor), pišu kako homoseksualnost nije greška u odgoju, da roditelji nisu pogriješili u nečemu i izazvali homoseksualnu orijentaciju kod djeteta, da niko ne može dijete nagovoriti na homoseksualnost (ali može na alkohol, cigarete, heroin…), te da je najvažnije da je dijete zdravo i sposobno bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Ovim kratkim tekstom s komentarima desetak roditelja o pitanju “Šta ako je dijete gej?”, željeli smo skrenuti pažnju na možda krucijalnu stvar kada je u pitanju LGBT populacija i problematika s kojom se suočavaju, a to je važnost uloge obitelji i najbližih i njihovo prihvaćanje i podrška u borbi sa zakonskim ograničenjima, protivljenjima određenih grupa i društvenom diskiminacijom.
