U okviru programa međunarodnog filmskog festivala Merlinka održana je radionica o queer elementima u filmovima kako domaće, tako i strane kinematografije. O tome kako se kalio queer u mainstream, ali i aktivističkim filmovima, detaljnije čitajte u tekstu Mirze Halilčevića.
Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC
Međunarodni festival Merlinka, kao i svake godine, uz redovan filmski program nudi i bogat sadržaj aktivnosti koje problematiziraju pitanja usko vezana za polje LGBTI prava i umjetnosti. Kako je film ključni medij ovog festivala, za njegovo bolje razumijevanje ove godine pobrinula se Emina Žuna, psihologinja i magistrica književnosti. Ona se, vodeći radionicu simboličkog naziva Queer film, kratko osvrnula na neke od mainstream serija koje u svojim glumačkim redovima imaju i LGBTI likove.
„Mainstream filmovi i serije koje sam predstavila na radionici su namijenjeni široj publici, raznih su žanrova i s prvenstvenim akcentom na zabavi. To ne znači nužno da su loši po pitanju LGBTI reprezentacije, nego da im LGBTI tematika nije u prvom planu. Upravo zato su tu sva LGBTI pitanja, kao i likovi koji pripadaju jednoj od spomenutih seksualnih orijentacija, najčešće sporedni. Čak i kad su ti likovi glavni, njihova seksualna orijentacija nije karakteristika oko kojeg se odvija naracija, niti je ona pokretač radnje“, objašnjava Emina, dodajući kako se za razliku od mainstream filmova i serija aktivistički filmovi prvenstveno bave društvenim problematiziranjem ove teme unutar koje je LGBTI pripadnost od primarnog značaja i određuje filmsku priču. Aktivistički filmovi često su zasnovani na nekom istinitom događaju i uglavnom se prikazuju na aktivističkim festivalima, što im nužno sužava publiku.
Queer filmovi, baš kao i mnogi drugi oblici umjetnosti ovog predznaka, ne moraju nužno biti stvarani od strane LGBTI osoba. Za filmove ovog predznaka mnogo je bitnije da što reprezentativnije predstavljaju životne situacije LGBTI osoba, obzirom da su nerijetko i sami festivali poput Merlinke često jedine sigurne platforme za zajedničku i nesmetanu razmjenu mišljenja. S druge strane, dodjeljivanje predznaka može biti i prilično izazovno. To može značiti afirmiranje, ali i (samo)ograničavanje. Nikada se sa sigurnošću ne može tvrditi, ako je to uopće i moguće, da je film queer ili afirmativan samo zato što sadrži LGBTI likove ili motive, ili zato jer se prikazuje na aktivističkim filmskim festivalima. Nerijetko su upravo mainstream filmovi oni koji adekvatno dekonstruišu LGBTI motive.
„Imamo filmove koji imaju odrednicu LGBTI, a koji su široko poznati, uglavnom jer su dobro napravljeni – režirao ih je dobar režiser/ka i u njima su glumili/e slavni glumci/ice pa su pokupili filmske nagrade. Recimo, Carol, Danish Girl ili Pride… Jako je puno ovih filmova i uzaludno ih je nabrajati. Zahvaljujući tome, oni su dospjeli do velikog broja ljudi – i kroz dobro urađenu filmsku izvedbu, postali prijemčivi i onim ljudima koji se inače ne zanimaju za ove teme“, objašnjava Emina.
Pitanje queer predznaka neminovno otvara i mnoga druga pitanja. Od reprezentacije i eventualne stereotipizacije LGBTI likova, preko publike kojoj se potencijalno film obraća, i festivala na kojima se prikazuje, pa sve do same produkcije. Ovo u konačnici samo pokazuje slojevitost, pa i relativnost seksualnih predznaka u odnosu na sedmu umjetnost. S druge strane, jedno je sigurno, potrebni su filmovi koji će sadržavati queer elemente kao i LGBTI likove, no, bitno je također i znati da takvi motivi najčešće nisu sami po sebi dovoljni za dobar film.
Za neke od učesnika/ca radionice o queer filmu ovo je bila sjajna prilika da prošire svoje znanje o ovoj temi, obzirom da se ovim pitanjem kroz svoje akademsko obrazovanje uglavnom bave sporadično. Sara Ristić, mlada rediteljica, iako zadovoljna razgovorom i pitanjima koja je sama radionica otvorila, istakla je kako joj je žao što nije vidjela više kolega/ica sa Akademije scenskih umjetnosti.
„Mi se inače na našim akademijama jako malo bavimo ovim temama. Koliko se mogu sjetiti, imali smo u sklopu hronološkog poretka predavanje o quuer filmu krajem 80-ih, početkom 90-ih. Tada smo malo govorili o predstavnicima novog queer filma i o Toddu Haynesu. Mimo ovakvih prilika, ja se ovim temama uglavnom obrazujem preko interneta. I ovo je vjerovatno nešto čime bi se i ja sama nekad bavila u svojoj budućnosti“, zaključila je Sara.
Obrazovanje mladih bh. filmskih radnika/ca bitno je i kako bi se u budućnosti omogućila što uspješnija, inovativnija i adekvatnija reprezentacija LGBTI motiva i likova u bh. filmu i kulturi. Film nosi veliki emancipatorski potencijal, te stoga rad sa budućim filmskim radnicima/cama može biti od mnogostrukog značaja, kako za javnost i LGBTI osobe, tako i za same kulturne radnike/ce.
„I na akademiji se može osjetiti otpor prema ovim temama. Što opet ne treba da čudi. Iznenadili biste se koliko je konzervativnih stajališta tu. Ljudi se priklanjaju naizgled prosperitetnim grupama, prihvaćaju različite narative, da bi dobili poslove. To je konformizam. Moja profesionalna odgovornost je da govorim o ovoj temi“, prokomentarisala je i E.Dž., jedna od učesnica, studentica režije na Akademiji scenskih umjetnosti.
Neke od serija i filmova spomenutih i na samom početku radionice su: Orphan Black, The 100, Sense 8, In the Flesh, Orange is the New Black, American Horror Story, The Originals, Unbreakable Kimmy Schmidt, Teen Wolf, dok je serija Jutro će promijeniti sve navedena i kao pozitivan primjer domaće mainstream serije koja uspješno reprezentira LGBTI likove, odnosno, lezbejski partnerski odnos. Iako se žanrovski i svojim sadržajem većina gore navedenih serija može tetirati kao serije koje imaju za cilj da zabave i razonode, mnoge od njih vrlo snažno portretiraju LGBTI likove. Na pitanje da li je glumcima i glumicama dovoljno da se oslanjaju na svoje glumačko umijeće ili bi u odnosu na ovu temu trebali/e osluškivati iskustva zajednice, Emina Žuna odgovara kako to ipak dijelom ovisi i od toga o čemu je sam film.
„Ako pod ovim pitanjem mislite da li ljudi koji se bave filmom, a nisu pripadnici LGBTI zajednice, trebaju da se konsultuju s pripadnicima iste dok prave filmove koji se na neki način bave ovom temom, odgovor je: da. Prije bilo čega što pravite/stvarate, morate uraditi ‘istraživanje’, morate se informisati i upoznati s temom. Što se tiče samih glumaca i glumica, oni/e također trebaju da se pripreme prije svake uloge, pa bi tako trebalo da bude i prije LGBTI uloga, pripadali ili ne pripadali toj zajednici u stvarnom životu. Film je umjetnost, nije preslika stvarnog života i filmski jezik mora prvenstveno da bude vjeran sebi i onome što nastoji postići,“ zaključila je za kraj Emina.
U konačnici, film je, baš kao i sam festival Merlinka, samo jedno od sredstava pružanja otpora homogenizaciji društva. Iako bh. društvo nije jedno od onih koje njeguje kulturu posjećivanja i očuvanja kina, bitno je znati da i pored toga postoje saveznici/e koji/e filmske resurse stavljaju u službu svih građana/ki, pa tako i LGBTI osoba.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
