Količina mržnje koju su vrli hrvatski sinovi i kćeri prije tri godine prosuli na splitskoj rivi ostala je duboko urezana u memoriju svakog pravdoljubivog i slobodoljubivog čovjeka u popularnoj Regiji. Ali s tim je gotovo
Piše: Marko Tomaš, Foto: Marko Tomaš
Bio je to prvi dan bez Željka Keruma na vlasti u gradu Splitu. Ušlo se u doba postapokalipse.
Rano ujutro na skretanju za splitski autobusni kolodvor dočekao me kip Franje Tuđmana. Kad sam izašao iz autobusa i sjeo na klupu smotati cigaretu pogledao sam prema Marjanu na čijem je vrhu svijetlio križ bitno manji od onoga kakav imamo u Mostaru. U podnožju Marjana, na zapadnoj obali svijetlila je replika francuske rivijere, prilaz koji je sada već bivši gradonačelnik Splita dao izgraditi za svoj hotel.
ODLAZAK FEUDALCA
Te tri stvari zapravo su jedine koje je osebujni trgovac Željko Kerum uradio za četiri godine gradonačelničkog mandata. Otvaranje Zapadne obale, postavljanje kipa Franje Tuđmana i marjanski križ bili su finale njegove vladavine i, srećom po zdrav razum i nadu za kakvu takvu budućnost, posljednje.
Seoski gazda, novovjeki feudalac, lik koji je karnevalizirao i ridikulizirao gradsku političku scenu otišao je sa čelnog mjesta drugog po veličini hrvatskog grada ostavljajući iza sebe moralno devastiran grad i simbole jedne primitivne, plitkoumne i karnevalske politike koju su splićani, skoro pa u panici, dokinuli na posljednjim lokalnim izborima. Mnogi su mišljenja kako Splitu nakon oluje Kerum ne može pomoći ni Baltazar, pardon Baldasar.
Elem, ispade da je Baldasar kurate sreće. Prvi javni istup novog splitskog gradonačelnika imao se dogoditi upravo tog popodneva, prvog dana PK (poslije Keruma), na splitskom GAY PRIDEU, koji su dotadašnje gradske vlasti ignorirale i, u stilu pokondirenih katolika, zapjenjeno napadale retorikom svakog prosječno zatucanog homofoba.
Nisu se tog dana u Splitu očekivali nikakvi neredi. Hrvatska policija ima taj čudan običaj da štiti građane za koje postoji opasnost da bi mogli biti napadnuti. Prvi splitski pride svima je ostao u sjećanju kao još jedan simbol načina vladavine Željka Keruma.
Količina mržnje koju su vrli hrvatski sinovi i kćeri prije tri godine prosuli na splitskoj rivi ostala je duboko urezana u memoriju svakog pravdoljubivog i slobodoljubivog čovjeka u popularnoj Regiji. Ali s tim je gotovo. Željko Kerum je otišao u povijest, a s njim, nadati se, i javno ispoljavanje nesnošljivosti i mržnje prema drugom i drugačijem.
Meni kao naturaliziranom Splići takve su stvari neobično bitne. Možda netko misli da je to malo, ali čovjeka ipak veseli kad na Povorku ponosa ide bez ikakvog straha. A upravo tako sam išao na treći po redu GAY PRIDE u Splitu, kao u svaku običnu popodnevnu šetnju. Išao sam pružiti potporu ljudima koji traže svoja građanska prava, prava koju je svaka demokratska država dužna pružiti svakom svom građaninu i građanki.
BAŽDAREN NA NAPETOST
U dva sata na Đardinu okupilo se tristotinjak ljudi. Odmah sam susreo masu dragih prijatelja i poznanika iz mojih splitskih dana. Zelenilo Đardina nadopunile su zastave i baloni duginih boja. Jedna od prvih stvari koju sam primijetio bile su majice s natpisom: Beograd voli Split.
Možda sam klasično mostarski neosjetljiv, odnosno baždaren na napetost pa ovdje nisam osjetio niti natruhe iste. Sve je djelovalo kao uvertira u jedan veseli bezbrižni Pride, upravo ono što takve povorke trebaju biti, parade ljubavi i veselja, slavljenje svega ljudskog. Jedino što je ukazivalo da se događa nešto neobično i potencijalno opasno je prisustvo brojnih policijskih snaga.
S Đardina povorka je krenula prema Marmontovoj ulici. Ni 50 metara dalje naišli smo na prve znatiželjnike koji su stajali iza policijskog kordona i desilo se ništa, dobro, gotovo ništa, desilo se ono što nas je moglo samo obradovati većina ljudi u okolnim kafićima i na prozorima zgrada mahanjem je pozdravila ovu šarenu povorku. Oni koji to nisu činili nisu izrazili nikakvu netrpeljivost. I tu se već vidjela pobjeda upornosti i ustrajnosti borbe koju LGBT zajednica u Hrvatskoj vodi još od prvog zagrebačkog Pridea, koji slično prvom splitskom za sudionike nije bio nimalo ugodan.
U Marmontovoj ulici isti prizor, ljudi ili pozdravljaju povorku s odobravanjem ili nezainteresirano stoje. Mržnje uglavnom nema. Nema je niti na Rivi, ona je neobično prazna, tek ljudi u kafićima piju svoje subotnje kave i čitaju Slobodnu. Sve je, dakle, bilo upravo kako sam i očekivao.
Pride u Splitu je postao uobičajena stvar i vjerojatno će u nadolazećim godinama postati ono što je postao i u Zagrebu, tek jedan, za naše pojmove, malo neobičniji festival. Na centralnoj pozornici Pridea nije bilo dugačkih govorancija. Ljude su pozdravili LGBT aktivisti iz Zagreba, Splita, Sarajeva, Podgorice i Beograda i novi splitski gradonačelnik Ivo Baldasar koji je podzravljen burnim aplauzom.
Prvi dan NK tako je istinski označio novu eru u životu grada Splita, eru čija će politička retorika biti drugačija od one kakvu je zvanični Split odašiljao prijašnjih godina. Baldasar je odaslao jednu sasvim normalnu poruku, ali poruku koja treba biti bitna svima, a neka sa ovog mjesta bude i potpora svima koji ovih dana prosvjeduju u Bosni i Hercegovini:
Ljudska prava su nedjeljiva i neuskrativa i onog trenutka kada ih počnemo dijeliti i uskraćivati samo smo na korak od koncentracijskih logora!
Tekst preuzet sa portala zurnal.info
