Piše Mirza Halilčević
Dječija igra, iako naizgled naivna i prozrena, sa sobom nosi brojna kompleksna značenja, simbole i posljedice po razvoj ličnosti. Brojni/e psiholozi/ginje bavili/e su se i još uvijek se bave ovim oblicima dječijih aktivnosti, tumačeći ih na različite načine. Psihoanalitička teorija, na igru gleda kao na djetetovo nesvjesno odigravanje unutrašnjih konflikata. Melani Klajn smatrala je da djeca kroz razne simbole u igračkama, i simbole u igranju, govore o svojim nedoumicama, konfliktima, teškoćama u porodičnim odnosima. Pažljivim posmatranjem djece u igri i senzibilnošću možemo im se približiti u razumjevanju njihovog svijeta. Sa druge strane, psiholozi poput Alberta Bandure smatraju da kroz igru djeca uče socijalne uloge, usvajaju vrijednosti i razne oblike ponašanja posmatrajući ponašanje odraslih modela, primarno roditelja.
O važnosti i značaju same igre svjedoče i primjeri našeg podneblja gdje su rane formativne godine duboko odredile kasnije životne izbore ljudi. O tom društvenom fenomenu govorili smo i sa psihološkinjom Maidom Salkanović.
„Dakako da izbor igračaka u ranom djetinjstvu ima kasnije posljedice na osobu. Dječacima se često daju igračke koje potiču razvijanje određenih vještina, često one koje se tiču prostornog rasuđivanja, dok djevojčice već u ranom djetinjstvu uče da je njihovo kretanje ograničeno na domicilnu domenu. Od djevojčica se očekuje da razviju društvene vještine, te tako se njihov govor razvija ranije. Ako ćemo govoriti o našem kontekstu, dječaci su ti koji smiju odlutati u šume i slična prostranstva, smiju se isprljati, imaju veću slobodu u interakciji jednih sa drugima, dok se od djevojčica očekuje da prate poseban protokol i budu odgovornije prema svojim stvarima i u odnosu jedna s drugom.“, objašnjava Maida, te dodaje kako se ovim putem djeci daju limitirane opcije prihvatljivih interesovanja, karijera i hobija, za njihov rod, od kojih se jako teško otrgnuti i kasnije u životu.
Priča o igračkama služi i kao mjesto susreta djece i odraslih gdje su odrasli u našem kontekstu jedan od izvora socijalizacije za djecu. U tom slučaju roditelji/ke, vaspitači/ce su reprezenti kulture i društva u kome živimo. Na taj način gradi se neraskidiv lanac putem kojeg do djece dolaze društveni sadržaji koji se manifestuju kroz dječiju igru.
„Još je davno Margaret Mid u svojim antropološkim i etnografskim studijama pokazala kako socijalna okolina formira ne samo našu spoljašnju već i unutrašnju stvarnost. Tako i u igri, koja za dijete predstavlja i spoljašnju i unutrašnju stvarnost, socijalni faktori igraju veliku ulogu. Ako je društveni sistem u svojoj biti patrijarhalan, on određjuje tipične rodne uloge, koje ce preko roditelja biti vidljiva i djeci. Oni posmatraju svoje roditelje i kroz identifikaciju sa njima uče i razne socijalne uloge, zato je danas u Bosni tipična slika vrtića: dječaci popravljaju i voze auta, igračke su razni alati i ostali ‘muški poslovi’, dok djevojčice razmjenjuju recepte za ručak koje ‘moraju’ da naprave“, objašnjava Ognjen, apsolvent na Katedri za psihologiju.
Kako je za djecu nužno da se kroz igru identifikuje sa roditeljima, postavlja se pitanje kako onda u tim slučajevima spiječiti neželjene identifikacije, odnosno maladaptivne, kako ih je nazvao Erik Erikson. Homofobija, rasizam, mizoginija i drugi oblici averzija i netrpeljivosti, sve su to primjeri negativne dječije identifikacije putem kojih se održava patrijarhalni i heterormativni standard još kod djece. Zato danas, usljed takvih odnosa, imamo jasne podjele igara i igračaka na muške i ženske, gdje za svako malo slobodnije dječije ponašanje dolazi ukor. Razlog reagiranja odraslih u ovakvim slučajevima dolazi iz straha da će dijete kroz igru razviti društveno neprihvatlji seksualni identitet ili da će se identifikovati sa nekom od igračaka koja ne ne pripada njegovoj rodnoj kategoriji. Ali, problematičnim se ne smatra ponašanje u okviru kojeg djeca zadržavaju svoje „rodne karakteristike“, pa tako u tom slučaju nije problematično vidjeti djevojčicu da hrani kamion ili auto, da ga uspavljuje i brine o njemu.
„Postoje određena istraživanja koja tvrde da je odabir dječaka za agresivnije igre, a djevojčica za one prema kojima se određuju kao njegovateljice inherentan, prirodan. Međutim, u ovakvim istraživanjima nemoguće je odvojiti utjecaj sredine. Tako da je najvjerovatnije da su djeca već usvojila društvene norme koje od njih zahtijevaju da se ponašaju na određen način. Ja smatram da je rod potpuno društvena kategorija koja se nauči.“ dodaje Maida.
Pitanje rodne neutralnosti igračaka do sada su otvorile brojne evropske zemlje. Brojni trgovački lanci širom Evrope propagiraju i podržavaju razvoj ideje rodno neutralnih igračaka radi zaustavljanja reproduciranja rodnih stereotipa kod djece. O važnosti rodno neutralnih igračaka i o posljedicama podjela istih govorili smo sa Ognjenom i Maidom:
„Plave igračke rezervisane za dječake, a roza igračke za djevojčice. Međutim, ta segregacija ne zaustavlja se samo na boji igračke. Određeni tipovi igračaka, poput auta, kamiona i alata za popravljanje rezervirana su za dječake, dok se očekuje da se djevojčice zadovolje igračkama koje potiču njihovu njegovateljsku stranu, objašnjava Maida dodajući kako svako dječije zanemarivanje ovih rodnih očekivanja po njih često nosi i lijepljenje različitih etiketa poput – muškobara ili pederko, što sa sobom često nosi i ozbiljnije psihičke posljedice.
„Rodno neutralne igračke obećavale bi jednakost i ravnopravnost, te bi zaustavile hiperprodukciju rodnih stereoptipa koja se ostvaruje kroz dječije igranje. Na taj način bismo krenuli sa postepenim razvijanjem svijesti i o drugim negativnim predsrasudama, primjerice homofobija. I naravno, sve ovo ne znači da bi rodno neutralne igračke promijenile svijet, ali bi odigrale i te kako važnu ulogu u godinama kada se formira najizraženije ličnost djeteta.“ Za kraj dodaje Ognjen.
U konačnici, dječija igra ne smije ostati podcijenjena i olako shvaćena, jer, ona je indikator pomoću kojeg možemo prevenirati nastanak negativnih crta ličnosti, a uz to ona je i jedinstveni dječiji jezik.
Korištena literatura:
Melani Klajn, Unutrašnji svijet dječije psihe, odabrani spisi 1921-1963 (Beograd, 2001)
Erik erikson, Identitet i životni ciklus, (Beograd 2008)
Donald Vinikot, Igranje i stvarnost, (Beograd, 1999)
Nikola Rot, Socijalna psihologija (Beograd, 2010)
http://www.voxfeminae.net/feministyle/item/9146-igra-ne-poznaje-rodne-uloge
http://www.libela.org/sa-stavom/7580-stete-li-rodno-podijeljene-igracke-razvoju-djece/
