Piše: Liam Isić
U državama u kojima određena ljudska prava nisu zaštićena zakonom, nedostatak pravne zaštite se reflektuje na mnoge druge sfere života, pa tako i na obrazovanje. Obrazovanje često sadrži represivne interese društva, zbog čega se oni/e koji/e se obrazuju tretiraju kao objekti nad kojima se vrši radnja usađivanja društvenih ili individualnih uvjerenja. Jasno je da je obrazovanje i moralni koncept, čiju autonomnost narušava društvena represija koja kontradiktorno sužava vidike individua, te ih vodi u jasno željenom pravcu interesa društva.
Sve ono što nije u interesu društva, ili ono što narušava taj interes, smatra se ili viškom ili prijetnjom za očuvanje “općeg dobra”. Svako društvo ima različito poimanje općeg dobra, koje proizlazi iz različitih historijskih, kulturoloških ili religijskih okolnosti u kojima se država i njeno društvo nalazilo ili se trenutno nalazi. U konzervativnim zemljama, kao što je i BiH, svi društveni “noviteti” predstavljaju prijetnu očuvanju moralnih vrijednosti društva, pa su ti tzv. “noviteti” na meti i u sferi obrazovanja.
Kada je riječ o zaštiti prava transrodnih osoba u domenu obrazovanja, obrazovne institucije i akademski radnici/e nerijetko diskriminiraju transrodne individue, što je rezultat pravne nezaštićenosti trans osoba, kao i generalne neosviještenosti društva. Aktivizam za prava transrodnih osoba također spada u kategoriju “zapadnjačkih noviteta”, pa ga društvo nerado ili nikako prihvata, pogotovo u zemljama u kojima je patrijarhat ukorijenjen i koji je izričito podijelio rodne uloge na muške i ženske, a rodnim ulogama pripisao spol.
Trans osobama nije ponuđena jednakopravna mogućnost obrazovanja – ne zbog nemogućnosti pristupa obrazovnim ustanovama, nego zbog diskriminacije koju doživljavaju unutar obrazovnih ustanova. Nezaštićen položaj u okruženju koje bi trebalo ponuditi istu mogućnosti svima onima koji se žele obrazovati rezultira izoliranjem od okruženja, nepovoljnim emotivnim stanjem u kojem je dominantan osjećaj straha, te samim tim i gubitkom volje za obrazovanjem.
U razgovoru sa dvije transrodne osobe saznali/e smo nešto više o ličnim iskustvima koja su trans osobe imale prilikom obrazovanja. Nikola Ilić, transrodna osoba i aktivista za ljudska prava transrodnih osoba, na pitanje koje se odnosi na njegovo iskustvo koje je imao u srednjoj školi odgovara: “Nasilje i diskriminaciju u školi sam počeo da doživljavam nedugo nakon autovanja u istoj. Profesori/ke nisu htjeli/e da mi pruže traženo poštovanje čak i nakon što sam razgovarao sa svakim/om pojedinačno i objasnio im svoj identitet. Izgubio sam volju za edukacijom i nisam imao želju da idem u školu u kojoj sam svakodnevno doživljavao neki vid nasilja.”
Jovan Ulićević, koji je također transrodna osoba, ali i aktivista za ljudska prava trans osoba, kaže da škola za trans osobe često nije sigurno okruženje. Naprotiv, zna biti prilično neprijateljsko okruženje, puno raznih dobacivanja, komentara, čak i fizičkog nasilja. “Kad si drugačiji/a po bilo kojoj osnovi, to često zna da se ispolji tek kad kročiš u školu. Tako je bilo i sa mnom. Prije nego sam krenuo u školu, živio sam mnogo slobodnije, ne primjećujući mnogo svoju različitost, družeći se sa svojim vršnjacima/kinjama. Moja rodna različitost je došla do izražaja tek kad je došao 1. septembar, ponavljajući se svake godine. ‘Muškarača’, ‘lezbejka’, ‘čudak’, ‘bolesnik’, ‘nakaza’, ‘ni muško ni žensko’, samo su neki od izraza koji su postali praktično svakodnevnica, naročito u srednjoj školi. Čak su moje drugarice došle kod mojih roditelja i ispričale im da imam curu i da to cijela škola zna. Naravno, nije bio problem maltretiranje u školi, već moje ‘nastrano’ ponašanje. Na faksu je situacija malo drugačija, svi šuškaju, skoro niko naglas. Pogledi su, naravno, uvijek tu, i okolne priče koje uvijek nađu pravu adresu – moju.”
Opća deklaracija o pravima čovjeka je međunarodni pravni instrument kojim je, između ostalog, zagrantovano i pravo na obrazovanje svim osobama, a ono podrazumijeva dostupnost odgojno-obrazovnih ustanova, mogućnost izbora obrazovanja, kvalitet odgojno-obrazovnog iskustva, ali i pravo na sigurno obrazovno okruženje. Dostupnost obrazovanja predstavlja obavezu države da ponudi osnovno obrazovanje za sve, što znači da je neminovno ukidanje svih prepreka koje vode diskriminaciji, odnosno isključivanju pojedinaca na osnovu spola, roda, jezika, porijekla, financijskih mogućnosti i drugih obilježja. Međutim, iako je zakonski regulisano pravo na obrazovanje, i dalje je mnogo onih osoba koje to pravo ne ostvaruju, a u većini slučajeva su to osobe koje spadaju u manjinske, obespravljene skupine društva.
Iskustva koja su transrodne osobe imale prilikom obrazovanja se razlikuju po tome što su se različite osobe našle u različitim okolnostima i okruženjima, ali zajedničko ovim iskustvima je nametnuti osjećaj straha, srama, isključenosti, krivnje i tjeskobe. U društvu u kojem biti drukčiji/e znači postati meta diskriminacije i nasilja, biti transrodna osoba je zaista izazov, a obrazovni sistem, koji je pod utjecajem društvene svijesti koja ne podržava različitost, transrodne osobe dovodi u još gori položaj. Obrazovne ustanove ne bi trebale predstavljati prostor u kojem se za egzistenciju bore oni/e koji/e nisu dio sigurne zone jer se ne uklapaju u društvene norme, nego siguran prostor za sve one koji/e se žele obrazovati.
Trans osobe se zbog svog rodnog identiteta susreću s problemima unutar obrazovnih ustanova zbog kojih često odustaju od školovanja, a kada se odluče pronaći posao, to postaje nemoguća misija, jer uz to što su trans ne posjeduju diplome koje bi im pojednostavile proces pronalaska posla. Iz tih razloga se trans osobe često odlučuju na seksualni rad, koji im postaje jedini izvor prihoda, a s obzirom da seksualni rad u većini zemalja nije legalan, seksualni/e radnici/e nemaju prava kao osobe koje se bave legalnim radom.
Iako postoje različiti problemi transrodnih osoba, u različitim sferama života, svi ti problemi vode ka jednom ishodu koji je – rub egzistencije. Nepostojanost zakona, neprimjenjivanje zakona, neadekvatna zdravstvena zaštita i nemogućnost školovanja zbog neinkluzivnosti obrazovnog sistema oduzimaju transrodnim osobama pravo na život, pravo na slobodu, pravo na osobnu sigurnost, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva, pravo na obrazovanje i pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje. Na osnovu Opće deklaracije o pravima čovjeka, ova prava predstavljaju fundamentalna prava svakog ljudskog bića, a transrodnim osobama su trenutno sva navedena prava uskraćena, a sve kreće od izvora obespravljenosti – nepostojanosti zakona i neprimjenjivanja zakona u praksi.
