Piše Azem Kurtić
S usvajanjem Zakona o istospolnom životnom partnerstvu u Italiji, 382 miliona Evropljana živi u zemljama u kojima je moguće sklopiti brak ili životno partnerstvo gejeva ili lezbijki. Oko 150 miliona stanovnika Evrope (bez Rusije i Turske) živi u zemljama u kojima to nije moguće. Zakon o istospolnom partnerstvu nije hir, nije privilegija, nije traženje posebnog položaja u društvu – to je pravo, to je jednakost.
Zbog toga smo se odlučili da pitamo članove LGBTIQ zajednice šta bi njima značilo donošenje ovog zakona u Bosni i Hercegovini. B.B. i J.B. su gej par iz različitih dijelova države, i u vezi su godinu i pol. Osim održavanja veze na daljinu, usklađivanja obaveza na poslu i biranjem mjesta sastanka, konstantno se suočavaju s problemom autovanja porodici i prijateljima. Ipak, odlučili su se govoriti s nama na temu istospolnih zajednica. „Prvenstveno u današnjem društvu demokratije svi trebamo imati jednaka prava, a jedno od tih jesu i istospolni brakovi. Brak kao brak trebao bi biti tretiran isto, bilo da je istospolni ili hetero. Po pitanju istospolnih brakova to bi značilo mogućnost usvajanja djeteta, etc.“ – kaže B.B.
Usvajanje djeteta nije jedina od jednakosti koja se može (i ne mora) dobiti Zakonom o istospolnom partnerstvu. Tu su i mogućnost nasljeđivanja imovine, najma stana, nasljeđivanja penzije svog/je partnera/ice ili on/ona vaše, mogućnost zdravstvenog osiguranja preko partnera/ice, pravo da posjećujete svog/ju partnera/icu u bolnici, da odlučujete o njegovom/njenom zdravlju kada on/ona to nije u stanju. Dobijaju se određene poreske olakšice na osnovu statusa životne zajednice, mogućnost sticanja državljanstava, te zaštitu određenih imovinskih prava u raskidu formalne i neformalne životne zajdenice (podjela zajedničke imovine, izdržavanje kada je jedan partner/ica spriječen da radi u slučaju raskida). Prije svega, mogućnost sklapanjaa istospolne životne zajednice je državno priznanje da je vaša životna zajednica jednako bitna kao i heteroseksualne, te da ste ravnopravni/e građani/ke ove države.
Njegov partner J.B. nije optimističan oko ovog zakona. „Mislim da nijedan zakon ne može biti dobar ako nema dobru osnovu, u smislu da se ljudi ne trude dovoljno oko svakog aspekta života. Zbog toga lično zakon o istospolnim brakovima ne bi imao na mene previše uticaja u zemlji u kojoj se nikad ne bih osjećao ugodno što sam to što jesam. Samim time, nemam želju da se bračno ostvarim u ovakvom okruženju.“
Dok neki nemaju želju da se bračno ostvare u Bosni i Hercegovini, drugima je to najveća neostvarena želja. M.I., dvadesetjednogodišnji student prava sanja o svojoj svadbi. „Usvajanje Zakona o istospolnim zajednicama bi mi omogućilo da i ja sa svojim partnerom organizujem svadbu sa više od 300 zvanica koje bi jurcale Titovom i trubile dok im agregatori ne izgore, u Džekinim dresovima i skupim automobilima stranih registracija (sa pokojom našom).
Nažalost, od moje svadbe iz snova jos duuugo ništa neće biti jer sudeći po očajnoj situaciji u državi i hiljadu i jednom faktoru i hiljadu i jednom maloumniku akvarijumske ograničenosti koji utiču na razvoj društva i njegovog nanomilimetarskog koračanja ka “boljem sutra”, Zakon o istospolnim zajednicama još zadugo neće biti donešen. Kad prvo auto Elona Maska u Los Angelesu poleti u Bosni će se tek tada razmatrati digitalizacija javih emitera i Zakon o maloljetničkoj delikvenciji.“
Naš sagovornik smatra da bi ovaj zakon bio krov jedne fine kuće koja je građena na borbi svih onih dobrih ljudi koji smatraju da jedini put ka boljoj budućnosti jeste suživot, gdje je drugačije i raznoliko imperativ, a ne razlog za osudu.
Sličnog je mišljenja i Jovan Bašević, student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta i student Novinarstva, aktivista i prijatelj zajednice: „Eventualno usvajanje Zakona o istospolnim partnerstvima u Bosni i Hercegovini će u svakom slučaju biti iznenađenje. Negativno, naravno, za pripadnike homofobne populacije, dakle, za priličnu većinu građana Bosne i Hercegovina, kojima, onako po automatizmu, homofobija ide uz nacionalizam. Pozitivno iznenađenje će biti, prije svega, LGBTIQ osobama, a onda i svim ljudima zdrave i čiste svijesti. To bi, također, moglo pomoći jednom prosječnom Bosancu i Hercegovcu da shvati kako je ograničavanje bilo koje vrste zapravo pravo glupa stvar.“
Dakle, s usvajanjem Zakona o istospolnom životnom partnerstvu u Italiji, 382 miliona Evropljana živi u zemljama u kojima je moguće sklopiti brak ili životno partnerstvo gejeva ili lezbijki. Oko 150 miliona stanovnika Evrope (bez Rusije i Turske) živi u zemljama u kojima to nije moguće. No, još uvijek se u Sarajevu dešavaju napadi, još uvijek ljudi umiru zbog svoje seksualne orijentacije, još uvijek se zabranjuju parade ponosa, ili se iste zaustavljaju gumenim mecima.
Koliko smo daleko od jednakosti?
