Birala sam neke čestitke sva dotjerana u jednoj knjižnici na rubu grada. Okretala onaj stub gdje su blistale ružetine, ptičurine, prstenja, zlato, bijelo i srebrno uz riječi ljubav, srce i zauvijek. Trebala mi je čestitka za vjenčanje. Namjerno sam izabrala onu na kojoj je pisalo, ispod glomaznog srca od rascvjetanih ruža, zauvijek. A onda sam došla kući nadrkana, premorena, i s bolovima u kičmi. Kuća je bila u neredu, suđe nije bilo oprano, krevet prepun šalova, košulja, haljina… Ali ja sam odlučila napraviti dobru kafu, otići u sobu za pisanje i zahrkati nekih pet sati, dok se ne vrati moja nova ljubav i ne udostoji da sve zablista. Okrenula sam se da napravim kafu i ugledala šećernicu koja je prazna. Stajala sam mirno. Veoma mirno. To je bila moderna, vrhunska šećernica od kuhane plastike koja je neuništiva. I dan-danas se sjećam kad sam je kupila, na promociji, sa jednom drugom ljubavi.
Trajat će zauvijek – rekla je promoterka, pa je lupala čekićem po njoj da nam dokaže.Ta šećernica je bila komplikovana kao i sve moje veze, ali iz nje sam sipala šećer u sve kafe, u svim vezama, nakon što sam je uzela s rokom trajanja zauvijek. Bila je komplikovana jer je imala tri ventila koja se moraju odviti da bi se napunila, a ispraznila bi se za tri dobre kafe u društvu. Presjeklo me po želudcu. Ona će zauvijek biti u ormariću iznad sudopera i vječno ću je ja morati puniti. Ona uvijek mene dočeka poluprazna ili prazna ali uvijek je tu. Zauvijek – rekla je prije šest godina promoterka lupajući čekićem.
Stajala sam i zapitala se: Koliko traje zauvijek? Koliko u ljudskom životu vrijedi ta riječ kad čovjek rijetko kad doživi 100 godina, a već nakon 50 gubi vitalnost i teže održava sve ono što je s lakoćom radio do prije 20 godina? Ova šećernica će biti tu kad ja budem stara, kad dođu sijede, kad ruke me budu boljele a kičma bude savijena.
Ali nju? Šećernicu? Nju ću zauvijek u svom ljudskom životu imati, odvijati, puniti i boriti se s njom u ovakvim trenucima kad sam umorna, jadna, lijena. Ona gleda mene prazna dok ja gledam nju. U meni se prelomilo. Ne mogu je dati već je pomalo ofucana na rubovima, a ne želim je baciti u smeće jer će i tamo, negdje, ona biti zauvijek. Zgrabila sam je, okrenula se prema kaminu u kojem je gorila vatra i samo je lagano bacila na žar. Taj trenutak je bio neprocjenjiv za mene. Topila se kao svijeća, kao čudovište i nestajala u svome zauvijek. Plastika je kapala i uskoro je planula u vatru, u ništa. Okrenula sam se, uzela praznu teglu od kilo i nasula šećera. Skuhala sam kafu, najslađu do tada.
U sobi sam zaključana spavala pet sati…
Ne radi se o šećernici. Radi se o stvarima, ljudima, odnosima koji su veoma nepraktični, zamorni, naporni i teški za održavanje, ali po nekom zakonu ih radimo mehanički, ne pitajući se zašto? Zašto sam šest godina, svoga života, držala u svome domu neku šećernicu, koja mi je išla na živce? Držala sam je jer je nisam vidjela, promotrila i nisam shvaćala koliko je teška, naporna i glupo osmišljena. Tako je i kada se radi o brakovima, obavezama, poslovima, rutinama koje nas prate čitav život, kao da smo potpisali ugovor na njih da nam otežavaju korake, spuštaju ruke i utišavaju glas. Dobro promotrite ljude, okruženje, stvari i sve ostalo što Vas nesvjesno sputava. Veoma pažljivo se osvrnite na svoj život, pa ćete vidjeti šta je i tko je Vaša osobna šećernica.
Kada sam otključala sobu i izašla sve je blistalo, još jedna kafa je skuhana, a večera je bila u rerni. Palo je pitanje kroz razgovor – gdje nam je ona plava šećernica? – Pojma nemam ljubavi!
Ništa ne traje zauvijek, jer za ljude zauvijek traje samo koliko traju i oni sami.
Piše Hainsia Olindi
