Piše: Nera Mešinović
Foto: SOC
Panel koji je zatvorio konferenciju “Vrijeme je za ravnopravnost” nosio je naziv Interspolne osobe – pravno prevazilaženje spolne binarnosti, a panelisti/ce su bili/e Darko Pandurević (Sarajevski otvoreni centar, BiH), Kristijan Ranđelović (Gayten, Srbija), i Kitty Andersen (Međunarodna organizacija interspolnih osoba Europe). Moderatorica panela je bila Slobodanka Boba Dekić.
U uvodnom govoru Boba Dekić definisala je pojam interspolnosti kao krovni termin za 30-40 različitih medicinskih stanja, te naglasila kako ni u BiH, a ni u regiji nema interspolnih osoba koje bi bile spremne govoriti javno o tome.
Darko Pandurević govorio je o tome kako se medicinska struka odnosi prema interspolnosti na nekoliko nivoa. Prvi nivo je ujedno i prvi izazov s kojim se kao istraživač susreo, a to je nespremnost zdravstvenih institucija da surađuju. Predstavio je istraživanje kao komparativni prikaz informativnog sadržaja. Na poslane upite o upoznatosti sa postojanjem interspolnih osoba i postupanja u slučajevima rođenja interspolne djece, od 28 bolnica samo osam je dalo odgovor. Darko naglašava kako su četiri zdravstvene ustanove dale potvrdan odgovor na upit. Publikacija je imala za cilj utvrditi postojanje interspolnih osoba u BiH, saznati da li se vrši operacija korekcije spola i da li se procedura radi u suglasnosti s roditeljima ili se pristupa genetskim i hromosomskim ispitivanjima, te dati pregled procesa registracije i upisa spola. Darko je zaključio kako je, da bi se pravilno pristupilo ovom problemu, potreban interdisciplinaran pristup u radu i sa roditeljima i sa djecom, kako medicinski, tako i psihološki. S obzirom na to da ne postoji mogućnost trećeg spolnog markera, spol se dodjeljuje u binarnom okviru. Darko ističe da su preporuke stručnjaka_inja da se operativni zahvat izbjegne, te da se izbor ostavi samoj osobi jer on svakako nakon određenog vremena postaje zapravo pitanje rodnog identiteta.
Kristijan Ranđelović iza sebe ima pet godina rada u oblasti ljudskih prava interspolnih osoba. Naglašava da postoji klinika u Beogradu koja radi korektivne zahvate već 15 godina, a da je ovakvo postupanje prema interspolnim osobama nedopustivo i “ima veze sa torturom”. Protokol klinike još uvijek interspolnost naziva hermafroditizmom, te insistira na invazivnim plastičnim korekcijama zbog razlike u izgledu genitalija. Krisitijan je istakao kako je problematično što veliki broj interspolnih osoba tek u pubertetu sazna za izvršeni hirurški zahvat, te ističe kako su djeci podvrgnutoj takvim medicinskim tretmanima narušena prava djeteta i ugroženi tjelesni integritet i tjelesna autonomija. Interspolne osobe i stručnjaci_kinje žele da se prekine praksa hirurških zahtjeva, jer se preispitivanjem argumentacije za proceduru došlo do njene neosnovanosti i nepotrebnosti.
Kitty Anderson dala je pregled pokreta borbe za prava interspolnih osoba, te istakla kako je pokret još uvijek u ranom djetinjstvu, za razliku od LGB pokreta koji je doživio svoju zrelost i T* pokreta koji je u tinejdžerskim godinama. Prema njenim informacijama, više od 60% roditelja se pri donošenju odluke kako postupati sa djetetom konsultuje samo sa ljekarima, a ljekari nisu sposobni pružiti adekvatno savjetovanje. Većina procedura podrazumijeva da se roditeljima govori o tome šta nije u redu sa njihovim djetetom i na koji način se to može “ispraviti”. Istakla je kako se roditelji u mnogo slučajeva odlučuju na zahvat jer nisu sposobni razumjeti kompliciranu medicinsku terminologiju i posljedice korektivnih zahvata za dijete. Kitty je objasnila kako je i unutar EU jako teško doći do odgovora na pitanja o slučajevima interspolnih osoba, a procedure tretiranja interspolnih osoba i njihovih roditelja se razlikuju od bolnice do bolnice.
Stručnjaci_kinje se slažu da je razlog iza medicinske intervencije isključivo socijalne argumentacije: da se pospješi proces vezivanja roditelja s djetetom, da se učvrsti podjela na binarne rodne identitete, te da se izbjegne stigma, te ističu kako je ovo problem kojem bi vlade trebale ozbiljno pristupiti, i da se ne može više čekati jer interspolne osobe trpe ozbiljne posljedice u odrasloj fazi života zbog takvih medicinskih zahvata. Većina izgubi sposobnost za reprodukciju, te sposobnost lučenja hormona koji su neophodni za opće zdravlje organizma.
Osteoporoza, fibromialgija, konstantan zamor, su samo neke od posljedičnih dijagnoza. Genitalne operacije dovode do taktilne neosjetljivosti i bola zbog rasta osobe, te ožiljaka koji se formiraju tokom čestih hiruških intervencija, koji kasnije uslijed istanjivanja tkiva pucaju i dovode do novih zahvata. Kitty je naglasila da se, ako bi se čekalo sa operacijama, ne bi narušavao tjelesni integritet djeteta, te da bi rezultati operativnih zahvata u starijoj dobi, ukoliko bi se oni radili i uz saglasnost same osobe, bili puno bolji. Kitty je istakla da ne postoji nijedan medicinski razlog za medicinske zahtvate “normalizacije spola”, navodeći da ako su interspolnim osobama i potrebne operacije i zahvati, to su isti oni zahvati koji su neophodni i svim ostalim osobama, i da trebamo osvijestiti kako je većina operacija “normalizacija spola” izvršenih na interspolnim osobama isključivo kozmetičke prirode.
