Piše Renata G.
Na Međunarnodni coming out dan, 11. oktobra održana je premijera predstave „Kvir kafe: Čujte naše glasove“ koju je na osnovu razgovora sa LGBTI osobama iz regiona režirala i osmislila priznata umjetnica i aktivistkinja iz SAD-a Joan Lipkin. Nakon predstave su nastavljeni razgovori i druženje sa Joan, glumcima/ama i svima prisutnima. Razgovaralo se o aktivizmu, coming outu, osjećanjima i utiscima poslije prve Bh. povorke ponosa i još mnogim drugim temama. Neka od svjedočanstava i dijelove razgovora vam donosimo u nastavku.
„Sloboda i nikakva očekivanja da ispunjavamo, samo da se osjećamo sigurno. Mogućnosti i izbor, to je ono što je oslobađajuće“, poručili su glumci u toku izvođenja Kvir cafea.
Četvero glumaca/ica sarajevkog uprizorenja Kvir kafea su publici prenosili izjave 35 različitih ljudi i njihovih iskustava. Kroz njihove izjave očitovale su se potreba za sigurnošću, pravom na izbor, za vidljivošću, za podrškom i ljubavlju. To su potrebe u kojima se ne pronalaze samo LGBTI osobe već i svi ljudi bez obzira na mjesto, grad ili državu iz koje dolaze. No, jedna od najvažnijih potreba je potreba za dijeljenjem i razumijevanjem.
„Kada dijelimo naše priče, jasnije vidimo sebe i jasnije vidimo jedni druge, međusobno“, bila je jedna od izjava u toku predstave.
Davanje glasa ljudima koji pripadaju opresiranim grupama društva ne samo da je bitno, već je i neophodno za funkcioniranje bilo koje zajednice i predstavlja zdraviji način bavljenja društvenim problemima. Poticanje na razgovor i dijeljenje iskustva je osobito važno unutar LGBTI zajednice gdje se o nekim temama još uvijek ne govori dovoljno. To je istaknula i Sara, jedna od glumica predstave govoreći o nevidljivosti demiseksualnih osoba.
„U radu na predstavi prvi put sam vidjela da se spominje demiseksualna osoba. To je seksualna orijentacija o kojoj nema dovoljno govora, niti je dovoljno poznata ljudima. Većina ljudi koje upoznam ne znaju šta je to demiseksualna osoba i većina moje raje se čude, ne mogu to da koncipiraju“, objasnila je Sara.
Svoju priču je sa prisutnima podijelila i jedna od učesnica iz publike koja je za potrebe ovog teksta ostala anonimna. Govorila je o problemima sa kojima se susretala od trenutka kada je svoju seksualnost i ličnost prestala negirati i potiskivati. Njeno autovanje nije značilo samo izlazak iz ormara prijateljima/cama i porodici, već je predstavljalo veliku prekretnicu u njenome životu kao pokrivene djevojke iz izrazito religiozne porodice.
„Čak i da kažem svima, to neće biti „ja sam kao individua“ tako nešto nego će to biti „ja sam kao neko ko nosi maramu i predstavlja čitavu religiju“, a predstavlja i ono protiv čega je ta religija – previše kontradikcije u jednoj ličnosti. Moja najbolja drugarica u to vrijeme i ja smo u isto vrijeme izašle iz ormara jedna drugoj. Nakon te prve interakcije sam skontala da to nije toliko strašno, nije se otvorila zemlja i ja upala na dno Džehennema. Došlo je do tog trenutka kada sam skinula maramu, kada sam izašla iz ormara, kada je to sve meni bilo super. Naravno, široj javnosti ali ne roditeljima.“
Prisutnima je opisala trenutak odlaska na Bh. povorku ponosa kao izrazito emotivan: od svađe sa roditeljima, porodičnog nasilja, bježanja iz kuće, stajanja pred vratima sve dok je kućno zvono radilo i teškog odlučivanja o svojoj budućnosti.
„Vidim kako je to neracionalno – sa svih strana prebacivanje krivice koje je zasnovano na pretpostavci. Bilo me je strah budućnosti, jer nisam imala dugoročno rješenje. Skontala sam da je jedini način da trenutno živim u nekoj relativnoj sigurnosti da se povučem, da se pravim da sam strejt, da se najbolji drug pravi da mi je momak. I dalje konstatno telefon zvoni, a nepovjerenje je veće nego što je ikad bilo.“
Dodala je i to da se, bez obzira na ovu borbu koju prolazi sa porodicom, nije pokajala što je otišla na povorku, i da bi isto učinila ponovo.
Njena lična priča, ali i mnoge druge, svakodnevno dokazuju u kolikoj nesigurnosti žive LGBTI osobe, i koliko je često teško naći podršku čak i od najbližih i najdražih ljudi. Istovremeno, reakcije na ovakve i slične priče pokazuju koliko LGBTI osobe imaju zajedničkog i da je lakše kada nisu sami/e. Na to je ukazala i Amina, jedna od članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.
„Meni je dan povorke pokazao koliko je naša porodica ustvari velika i da je ustvari veća nego što je bilo onih tri hiljade ljudi. Mnogi ljudi nisu mogli biti tu. Važni su procesi autovanja i svi ćemo ih proći. Nadam se da ćemo jednoga dana biti svi na ulicama i da ćemo zajedno šetati i biti jedni za druge tu, ne samo taj dan, već i kroz čitavu godinu i kroz cijele živote“, poručila je Amina.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
