Piše: Lamija Begagić
The Present from Jacob Frey on Vimeo.
Ovo je radnja petominutnog animiranog filma Poklon Jakoba Freya koji će se, zalaganjem ekipe okupljene oko festivala filmova o ljudskim pravima Pravo Ljudski, uskoro prikazivati i u sarajevskim osnovnim školama. Prekrasna animacija, priča i poruka koju nam ovaj film šalje, otvarajući za razgovor našem školstvu tako potrebne teme o prihvatanju različitosti, zaslužuju svoje mjesto u školskim klupama.
Sa Pravo Ljudski timom učestvovala sam na izradi priručnika za učenice i učenike i njihove učiteljice i učitelje koji će se u nastavi koristiti nakon odgledanog filma. Pored prihvatanja različitosti i uključivanja u život osoba sa invaliditetom, u priručniku smo govorili i o poklonima, materijalnim i onim besplatnim, o drugarstvu između djeteta i psa, pravima životinja, različitim porodicama… U vidu zadataka prikladnih najmlađem školskom uzrastu, obradili smo teme koje su, između ostalih, i same učiteljice od nas tražile, jer smo prije rada na materijalima zamolili učiteljice iz jedne sarajevske osnovne škole, partnerske na projektu, da nam daju spisak tema koje smatraju važnim za razgovor u razredu.
Spektar je bio širok, od prihvatanja različitosti, nenasilnog rješavanja sukoba i vršnjačkog nasilja do pozitivnih vrijednosti i priče o kvalitetnom provođenju slobodnog vremena.
No, mada je priča o prihvaćanju drugačijih još kako dobro došla našem školstvu, postoje ipak neki Drugi koji iza zatvorenih vrata škole, tog altiserovskog ideološkog državnog aparata, nikako ne mogu. Među njima su, svakako, LGBT osobe i njihove porodice.
Gajenje tabua
Da se prava LGBT manjine nađu na spisku naših učiteljica, dakako, nisam ni očekivala. Ne bih to očekivala ni da su naša ciljna grupa bila stariji osnovci, pa čak ni srednjoškolci kojih se pitanja seksualnosti u najširem smislu još kako dotiču. Pitanja prava LGBT osoba da budu ono što jesu i da ih društvo takvim prihvati u našim društvima pokrenu tek poneki progresivni profesori na fakultetima, kada studenti izađu iz osnovnih i srednjih škola već dobrano izbrušeni i kada priče o tim temama doživljaju kao tabu i teške. Manje bi teške bile, dakako, da se o njima pričalo u gimnaziji. Još manje da se o njima govorilo na Biologiji ili Zdravim životnim stilovima u višim razredima osnovne, a potpuno bismo ih detabuizirali da smo spremni s djecom o tome pričati od prvog razreda. No, da bi škola postala mjesto na kojem se o tome govori, to prvo mora učiniti društvo i vladajuća državna ideologija čija je škola produžena ruka. Da bi škola učila djecu odrastanju u istinskoj različitosti, a ne samo onoj konfesionalnoj, društvo mora biti istinski različito, ono mora prihvatiti sve svoje Drugačije da bi im, potom, otvorila vrata kurikuluma.
Sjedinjene Američke Države razvile su program edukacije o ljudskim pravima koji se naziva Welcoming Schools. Ova platforma pruža nastavnom osoblju, djeci i roditeljima niz potrebnih materijala vezanih uz različite vrste porodica, prava LGBT djece i roditelja, podršku transrodnoj djeci, te prevenciju homofobnog međuvršnjačkog nasilja. Program je namijenjen osnovnim školama, a obiluje sadržajima pogodnim za rad sa djecom raznih uzrasta, od šestogodišnjaka, pa nadalje. Uz priče o različitim porodicama, tu su i literarni predološci, knjige i slikovnice. U jednoj vila koja ispunjava želje primi rođendansku želju devetogodišnjeg Davida koji bi volio da nije David već Daniella. U drugoj dva gay pingvina u njujorškom ZOO vrtu jako žele svoje jaje, svog budućeg pingvinića. U trećoj se priprema velika svadba za dvije mame dječaka Donovana. U četvrtoj Stella, djevojčica sa dva oca, priprema iznenađenje razredu za Majčin dan.
Spisak svih materijala, udžbenika, knjiga i slikovnica možete pronaći ovdje.
O Mickaelu i Ludovicu
Odgajajući djecu u društvima nedovoljno otvorenim za drugačije, društvima još uvijek duboko heteronormativnim, patrijahalnim, religioznim, roditelji nužno moraju plivati mimo struja i učiti djecu kako nije istina baš sve što nauče u školi ili čuju od obrazovnih autoriteta. Nužno se oslanjamo na vlastite, ali i one dječije, unutrašnje moralne kompase, malo ih sami baždarimo, a malo pustimo da to učine djeca, slušajući vlastitu savjest. Možda nam ne trebaju naše slikovnice, možda ih možemo prevesti, pa ih prepričavati djeci pred spavanje? Ili, dok ne napišemo svoje, možda se možemo opet okrenuti materijalima s početka ovog teksta: onim audiovizuelnim?
Iz rukava možda ne mogu izvaditi animirani film kratke forme poput dragulja Poklon o kojem sam ovdje govorila sa odgovarajućom LGBT tematikom, ali zasigurno postoji niz odličnih igranih filmova, izuzetno pogodnih za razgovor sa djecom. Dva tematski dosta slična filma, oba s temom transrodnosti kod djece, gledala sam u kratkom vremenskom intervalu.
Prvi, francuski film Tomboy, sasvim je slučajno mene i sina presreo na nekoj od regionalnih TV stanica, u jednom od onih besmislenih surfanja televizijskim kanalima. Ulovili smo ga, srećom, na početku. Priča je to o prekrasnom transrodnom dječaku Mickaelu koji se doseljava u novu sredinu jednog vrelog ljeta, gdje stiče nove prijatelje i zaljubljuje se u djevojčicu. Kako ljeto odmiče i bliži se početak školske godine, Mickaelu je sve jasnije da će drugarima, ali i Njoj, uskoro morati otkriti da zapravo i nije Mickael već Lorie.
Film je snimljen sa minimalnim budžetom i sjajnom glumačkom postavom, a mala Zoe Heran koja je tumačila Lorie/Mickaela apsolutno je oduševila svojim prirodnim talentom. Sin ga je gledao bez treptanja i jedina situacija u kojoj je glasno reagovao bio je upravo taj trenutak otkrivanja tajne: u toj sceni mama dječaka iz ulice kuca na vrata koja otvara Loriena majka i saopštava joj da se njen sin potukao. Majka poriče da ima sina, ima, kaže, dvije kćerke, a onda se na vratima pojavljuje Mickael. U tom trenutku dok majka viče na dijete, moj sin je svoju pobunu artikulirao riječima: Nije fer! Trebala mu je reći da nije ona prva počela tuču, već da je branila sestru. Ohrabrujuće je da on, mada već dobrano formiran društvom i sredinom, donoseći pokatkad i kući meni često neprihvatljive obrasce mačoističkog ponašanja kojeg vršnjaci odobravaju, nije vidio problem u njenoj želji da je se prihvati kao dječaka. Njegov je problem bio u djetinjoj priči o pravednosti: ne može se optužiti za nasilje onaj ko je branio slabijeg – mlađu sestru.
Mickaelova priča, uprkos svemu, prilično je oslobođena dramatike i one teške napetosti unutar porodice i zajednice. Ludovik, transrodna djevojčica iz belgijskog filma Ma vie en Rose nije takve sreće. Ona će na svom putu do odrastanja proći kroz mnogo porodične buke i bijesa, majčinih napada histerije, prezrivih pogleda sredine i selidbi od nemila do nedraga. Ludovic je dječak koji vjeruje da može postati djevojčica i ne samo da vjeruje već to istinski želi. Kad poraste i to postane, želi se oženiti sinom očevog šefa. Stvari se dodatno zakomplikuju kada biva uhvaćen u haljini mrtve sestre svog nesuđenog izabranika. I sa Ludovicom djeca intuitivno suosjećaju, prave grimase na licu kad ga roditelji teroriziraju – reaguju na ono što ni sami u odgoju ne vole: silu, dogmu, represiju i uskraćivanje prava na stav, mišljenje i odbranu. Upravo su to principi na kojima počiva naše današnje obrazovanje koje, dostupnosti informacija uprkos, još uvijek vjeruje da je sretna porodica samo ona sa reklame za deterdžent sačinjena od mame i tate u svetoj zajednici braka, njihovog nestašnog sina i plavokose kćerkice.
