Lana Barić: Moje ljudsko pravo mi ne možeš oduzeti

09. 11. 2020
Na ovogodišnjem, 67. Pulskom filmskom festivalu nagrada za najbolji scenarij prvi je put u povijesti najstarijeg jugoslovenskog i hrvatskog filmskog festivala otišla u ruke glumici. Lana Barić, prvakinja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i scenaristkinja filma Tereza37 koji je ovjenčan i Zlatnom Arenom za najbolji film, priču je pisala dugo, utkivajući u nju svakodnevna, realistična iskustva dalmatinskih žena uz koje je odrastala.
Piše: Tamara Zablocki

Na čvrstim temeljima zbilje koja, budući ženska, prečesto ostaje skrajnuta i nevidljiva, Danilo Šerbedžija režirao je film u kojem pratimo tridesetsedmogodišnju Terezu u potrazi za vlastitim željama. Dosadnjikava bračna rutina u kojoj je ručak vrhunac zajednički provedenog vremena supružnika, usamljenost, šeretski savjeti i pritisak okoline da se čitav život odradi po davno postavljenom šablonu, žudnja za uzbuđenjem i utočište ženskog prijateljstva polazne su tačke Terezine potrage za sebstvom umještene u betonski prostor Splita3 za zasljepljujuće ljetne jare. S Lanom Barić, koja igra i naslovnu ulogu u filmu, razgovaramo o ženskim iskustavima i njihovoj nevidljivosti u svakodnevici, te ženama koje su se „otele“ tuđoj kontroli.

U historiji Pulskog filmskog festivala tek si sedma žena, a prva glumica koja je dobila nagradu za scenarij. Šta ova nagrada znači za tvoj budući rad? Istovremeno, znači li da je došlo neko novo vrijeme za hrvatski film, njegove teme i protagonistkinje, te autorice?

Meni znači puno, ljudi me znaju kao glumicu, ovo je nešto novo i jako mi je bitno da misle da to ima smisla, jer se želim baviti filmom u budućnosti, i s ove i s one strane kamere. Ne znam, realno, što će biti, ali da je dobro i bitno da se pojavljuju velike ženske protagonističke role, svakako. I nadam se da će se taj trend nastaviti do trenutka kad ne bude više trend nego normalna pojava.

Tereza37 je velika posveta socijalističkom Splitu3 i njegovim prepoznatljivim motivima, između ostalog i reprodukciji izgubljene skulpture Vaska Lipovca – čiji je original zahvaljujući filmu poslije i pronađen. Odrasla si u jednoj od ulica u kojima je film sniman, ulici Braće Borozan. Kakva te sjećanja vežu za ovu ulicu, za ovaj kvart? Šta te je nagnalo da čitav film smjestiš upravo tu, u dio Splita kojem je takvu posvetu u novijoj umjetničkoj produkciji, koliko se mogu sjetiti, ispisala samo još Olja Savičević Ivančević?

Meni je Split3 najljepši dio Splita i nekako je po mjeri čovjeka, tako je planiran i tako je građen. Skulpturu Vaska Lipovca sam htjela imati tamo, jer je Vasko tako htio, da tamo bude. Cijeli taj koncept prostornih skulptura je divan, on ga je nazvao Prijedlozi prostoru, jer ne zatvara umjetnost u muzej ili nečiji stan, kuću, nego je otvara ljudima, prostorima, ulicama, otvara je svakodnevnom životu koji bi ta ista umjetnost trebala i oplemeniti i to je po meni toliko veliko i nesebično, toliko bitno, taj spoj čovjeka i umjetnosti na otvorenom. Ta ulica bi drukčije disala da je ta skulptura tamo. Ne znam da li je pronađena zbog filma, ali svakako da je prevelika slučajnost da je izronila nakon pola stoljeća baš sada. Ta ulica Braće Borozan, u kojoj sam odrasla, moja je ulica, ulica mog djetinjstva i uvijek ću biti vezana za nju, za moj život tamo i moja sjećanja.

Tiha, pomalo zbunjena Tereza žena je čije se želje previđaju u tolikoj mjeri da ih više ne razaznaje ni sama i po tome se razlikuje od uobičajenih glavnih junakinja koje uspijevaju dobiti istaknuto mjesto u filmskoj industriji: „snažnih žena“ koje tačno znaju šta hoće i kako to dobiti. Film se dešava u današnjem trenutku, pa me zanima koliko se mjesto žene u Dalmaciji u kojoj si odrastala promijenilo do danas?

I dalje mislim da se nismo puno pomakli naprijed. To su velika društvena pitanja koja se sva sreća često tematiziraju i ja se nadam da će se na taj način stvari početi mijenjati, jer su korijenske, duboke i potrebno je puno ozbiljnog rada za minimalne pomake.

Zašto i ne bi spavala s kim joj se hoće?

Terezina želja za majčinstvom u dobroj je mjeri uslovljena pritiskom okoline koji se u našim krajevima podrazumijeva: sve mi koje nismo rodile do 30. godine dobro znamo te upitne i osuđujuće poglede, ta neumjesna pitanja čak i od najusputnijih osoba u našim životima, to opšte podrazumijevanje da će djece uopšte biti. Koliko su u tom kontekstu želje i izbori žena na našim prostorima uopšte njihovi?

Taj pritisak zna biti nesnosan, ali nesnosan, čak i kad ga naizgled nema. E, taj je najgori. Ima ljudi koji vrlo jasno donose neke izbore, da se razumijemo, odluke, i blago njima. Ima jako puno onih koji kopiraju uzorke i ne promišljaju, ne samo zato što se to očekuje, nego nekako se to tretira i kao normalan razvoj događaja. Također, još uvijek imate snažan koncept ‘pomoći’ muškarca ženi, gdje se jasno implicira dobra volja muškog partnera da ‘pomaže’ svojoj partnerici naprosto zato što je on ejakulirao desetak sekundi, a ona devet mjeseci nosila dijete, pa je valjda njegov ‘upliv’ ‘manji,’ što li. Smiješno je to, ali i strašno, i opet dolazimo do teme odgovornosti, ali i društvenog pritiska na ženu koja teret prokreacije nosi puno više. Parodiram, naravno, ali ovo je sve dio rodno uslovljenih uloga. Često naši izbori nisu naši, to je točno. Svatko od nas upada u tu zamku i zato je jako bitno ‘kontaktirati’ sa samom/im sobom koliko god je to moguće. Nekih stvari nisi svjesna/tan i samo ih pokupiš po putu, pogotovo u mladosti. Često nas dočekaju kasnije i bitno je baviti se njima bilo kad kad nam dođu do mozga.

Terezina emancipacija, njeno konačno usuđivanje da propituje i traga za vlastitim željama, dešava se kroz relacije s drugim muškarcima. Zašto su joj za taj dolazak do sebstva uopšte bili potrebni muškarci i mahom površni i jednokratni, nepamtljivi odnosi s njima?

Ne dolazi ona do sebe kroz to, ne radi se uopće o tome. Radi se o onoj najbanalnijoj činjenici da se mijenjanje partnera/partnerica gleda s različitim predznacima kad je u pitanju muškarac i kad je u pitanju žena. Na koncu konca, zašto i ne bi spavala s kim joj se hoće? To je određena vrsta pobune i to što su oni jednokratni, nepamtljivi ili površni nema nikakve veze. Ja ih čak ne bih nazvala takvima niti bih to kategorizirala na takav način.

U filmu svjedočimo i sceni seksualnog nasilja, onakvoj kako ono nikad ne izgleda u stereotipima: počinilac nije nepoznati manijak u mraku već poznanik, kolega, prijatelj. Seksualno nasilje ovdje funkcioniše kao kazna za ženu koja se „otela“. Zašto si se odlučila i ovu važnu temu uvrstiti u film i zašto je prikazana baš na taj način?

Zato što je ona realna. Zato što se to događa. Ne bih rekla da ne poznajem niti jednu ženu koja nije doživjela seksualno nasilje, ali ih poznajem jako puno i scena nije bazirana na nekim općim iskustvima, ona ima mnogostruko realno utemeljenje koje mahom to i jest – kažnjavanje žene koja se ‘otela’ kontroli, koje je u principu uvijek ili gotovo uvijek od strane muškarca i sa stajališta muškarca koji je tu da o tome sudi. Pojavio se neki trend kod glumica i kod scenarista/ica da se silovanje na filmu ne prikazuje, odnosno da nije popularno, pojavili su se neki komentari i da neke glumice to ne žele glumiti, ali da bi to bilo tako, realnost bi trebala biti drukčija. Ja bih sad mogla napisati cijeli traktat mojih iskustava i svaki intervju me zove da napravim upravo to i nikad to ne napravim. Činjenica jest, a to je i moje iskustvo, da sam često bila kažnjavana i stavljana ili gurana u neki okvir u kojem je smatrano da pripadam, kad god sam se ‘otela’ kontroli. Šanse, ako se iz muške perspektive otmete kontroli, da ćete biti kažnjeni su velike, jer ‘provocirate’, ‘zovete’, ‘tražite’ i same smo si krive. To je naravno nešto najstrašnije na svijetu i priče koje znam, poznajem i koje sam sama iskusila su sve na tom tragu. I u velikoj većini slučajeva to nisu neki random muškarci, to su neki dobri susjedi za koje nitko ne bi rekao da bi takvo nešto ikad mogli napraviti, jer su mirni, pozdravljaju kad vas sretnu, kao što po novinama čitamo često, o divnim obiteljskim ljudima koji jednog divnog sunčanog dana pobiju cijelu porodicu.

Seksualno nasilje se događa, pa neka ga i na filmu

U jednoj kritici sam pročitala ocjenu da se izbor scene seksualnog nasilja „doima kao suviše ekstreman“, što mi je izuzetno zanimljivo: nešto što je stvarnost u premnogim ženskim životima – ilustracije radi ću spomenuti da je u 2015. u Evropskoj uniji prijavljeno 80.000 slučajeva najekstremnijeg seksualnog nasilja, silovanja, što znači da ih je zapravo bilo daleko više – prikazano na filmu može se doimati kao „suviše ekstremno“. Šta nam to govori?

Uvod u tu scenu je bio napisan malo drukčije nego što je sproveden, ja sam taj film pisala, režirao ga je Danilo i imao je potpunu slobodu u tome kako će to i napraviti, naravno, i kako će režijski do toga dovesti. U posljednje vrijeme kako se sve visoko estetizira i sterilizira, dezinficira, to se počelo događati i u umjetnosti. Naravno da tako nešto ne želite gledati, jer je grozno surovo i teško. I meni je teško o tome govoriti, da se razumijemo, i prvi poriv ti je da pobjegneš. Ali je realno, seksualno se nasilje događa, događa se meni, događa se ženama oko mene. Cijele civilizacije su bile građene na temelju činjenica da se ženu stavi u okvire u kojima ona može biti definirana i kontrolirana, pogotovo od strane bliskih ljudi.

Općenito, koliko su teme ženskih intimnih borbi, od, recimo, spontanih pobačaja koji se uvijek preživljavaju u najvećoj samoći – uostalom, znamo da se u najrizičnijim prvim mjesecima o trudnoći nikome i ne govori, da ne bismo „iznevjerile očekivanja“ ukoliko nešto pođe po zlu, preko želje ili neželje za majčinstvom, pa do nasilja koje doživljavaju, još tabu? Koliko znamo o tome o čemu žene šute jer ih na drugoj strani dočekuju osude i sramoćenje? Uostalom, ženska iskustva se ne doživljava ozbiljno čak ni kad se radi o glasno izrečenim zahtjevima zbog kojih 100.000 njih izađe na ulicu, kao što ovih dana gledamo u Poljskoj…

Jako puno. Nedavno mi je jedna moja prijateljica ispričala groznu priču o seksualnom nasilju koje je doživljavala godinama i osudi koju je pretrpjela kad je to konačno i obznanila. I vjerujete, sve se to temelji na krivici, mi smo, naime, same krive. Ja sam abortirala svoju prvu trudnoću i to je jedna od najboljih odluka koje sam donijela i nikad je nisam zažalila. S tim priznanjem sebe stavljam u jednu ranjivu poziciju zbog onoga što se trenutno događa u Poljskoj, ali i mišljenjem velike većine stanovništva naše države. Potpuno mi je nepojmljivo da mi netko oduzme moje pravo da sa svojim tijelom radim što hoću, nepojmljivo. Uz to, time se barata u javnosti tako paušalno kao da je to k'o vode se napit’ i kao da to nije jedna strašno teška odluka. Želudac mi se okrene. Mi kao civilizacija imamo toliko puno posla koji će, bojim se, biti predug da bih rezultat i doživjela, pogotovo zbog svih ovih kontinuiranih koraka prema natrag kojima svakodnevno svjedočimo. Moje ljudsko pravo mi ne možeš oduzeti. A a propos tabua, malograđanština je ukorijenjena duboko, jako duboko, i svima nam se potkrada, čak i kao obrambeni mehanizam.

U filmu se pojavljuje još jedan tabu Splita i Dalmacije, ali i drugih dijelova naših prostora: lik „dobrog Srbina“, nježnog muškarca kojeg maestralno igra Dragan Mićanović. To da bi glavnu junakinju njeni „ubili“ da pođe s nekim ko „nije naš“ dobro poznajemo iz svih ovdašnjih ksenofobnih sredina. Zašto je Terezin novi susjed i najprivlačniji muškarac u filmu morao biti manjinskog, nepodobnog nacionalnog identiteta, za šta ti je to poslužilo?

Nije morao, ali je i to bilo realno. Situaciju sam promatrala osobno, moja tetka je otišla na jedno vjenčanje u Beograd i tamo se zaljubila, udala i ostala do dan danas. Pričale smo o tome kako ju je osvojio suprug i rekla mi je da joj je poklonio knjigu, da je bila u šoku: sjećam se da je rekla – zamisli da ti Dalmatinac pokloni knjigu? Ne možeš. Mislim, to je generalizacija, jasno vam je, ali to je njena priča. Ona mi je poslužila samo kao motiv, u filmu je nešto drugo. I realno, ako pogledate sve ove grafite koji svako malo osvanu na nekom splitskom zidu, jasno vam je o čemu pričam.

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!