Leon Krajinović (22) je svestrani mladić raznih interesovanja. Leon je razgovarao s nama upravo o njima te gdje je bio zadnje četiri godine, svom ličnom putu, perspektivama aktivizma, samprihvatanja te slijeđenju vlastitih ambicija i snova.
Piše: Matej Vrebac
Leone, možeš li se za početak predstaviti čitateljima i čitateljicama našeg portala i reći nešto o svojim interesima? Zapravo kako ti vidiš Leona? Možda jeste teško pitanje.
Mislim da je jedno od najtežih pitanja hah, ali probat ću nešto ukratko.
Probat ću ti pomoći. Ponekad zamišljam kako je beskrajno zanimljivo biti Leon, ali jednako tako se pitam nije li dan od 24 sata prekratak za sve ono čime se Leon bavi? Je li to istina?
To je skroz stopostotna istina za 24 sata. Treba mi najmanje 28 sati, najviše za spavanje jer ne stignem od svega spavati. A tko sam ja? Ja sam Leon Krajinović, imam 22, skoro 23 godine. U maju sam rođen, isto kad i ti imaš rođendan.
Znači Bikovi.
Da, najbolji ljudi haha. Uglavnom: rođen sam u BiH, u Kiseljaku. Živio tamo devetnaest godina i prethodne četiri sam proveo kako u Njemačkoj, Španjolskoj tako i u drugih 36 država Europe i svijeta.
Ni više ni manje nego nego 36…
38 s Njemačkom i Španjolskom ako ćemo točno. To je samo broj, ali šta je bitno jeste da sam živio u Njemačkoj skoro dvije godine, u Španjolskoj godinu i pol. Bavio sam se animacijom, bio sam podšef entertainmenta hotelske industrije na Mallorci prvo, Lanzarotama i Kanarskim otocima, na Fuerteventuri. Nakon godinu i pol sam se vratio zbog korone, nažalost ili nabolje, u Njemačku 2020. u septembru.
Vjerujem da će to vrijeme pokazati. Dakle trenutno si zaposlen, pored toga si instruktor zumbe, pišeš, baviš se performativnom umjetnošću, aktivizmom, imaš YouTube vlog. U svemu tome kao da ima neki queer, dugin pečat, griješim li?
Bavim se mnogim stvarima, trenutno radim kao recepcionista na aerodromu, pored toga studiram ples na jednogodišnjem programu u Leipzigu, Leipziger Tanztheater koji sam započeo prošle godine u novembru. Osim toga radim i kao instruktor zumbe i aqua zumbe, a nešto što me najviše fascinira jeste umjetnost, pjevanje i plesanje, znači glazba generalno. Tako da imam mnogo nekih interesa i uvijek sam se bavio, otkad znam za sebe, svime: sviranje gitare, klavira, skijanje, rukomet, tenis… Uvijek sam bio u više nekih grupa i mislio sam kao „Hej, ovo je za mene, pripadam tu!“, ali nekako se nikad nisam osjetio da zapravo pripadam bilo kojoj skupini. To je nekako velik dio mog identitea i tih traženja posljednje četiri godine: Tko sam ja? Gdje pripadam? Gdje je moj dom? Zasigurno u Bosni je bilo jako teško kao gej osoba provesti svoje djetinjstvo, mislim adolescentnu dom i srednju školu, jednu godinu fakulteta. Da, bilo je mnogo izazova, ali uvijek sam tražio neki put. Kao idem negdje, idem probati, idem pronaći to gdje pripadam.
Dakle išao si pronaći sebe?
Da, i jedan veliki dio mog života su bili Erasmus+ projekti. Preko njih sam zapravo putovao u sve zemlje koje sam spomenuo i to mi je otvorilo mnoga vrata i proširenja svijeta. Sjećam se prvog Erasmus projekta 2016. u Švedskoj u Stocholmu kada sam prvi put zapravo upoznao biseksualnu osobu. Bio sam sav „Wow, ti si biseksualna osoba i ljudi te prihvaćaju u tvojoj zemlji!“, njima to nije bilo potpuno ništa novo, ali meni je bilo „Wow!“…
Kao potpuno otvaranje novog portala i novih granica.
Da, da! Tako da Erasmus projekti su mu nekako najviše pomogli da upoznam neke druge ljude i da otvorim neka druga vrata, kako profesionalna tako i privatna. Kroz vrijeme sam odlučio… mislim nisam bio sretan u BiH. Bilo je jako teško financijski, radio sam na Otoci, prodavao krompir i drugo na pijaci jer se moja obitelj bavi agrikulturom. Jedno vrijeme je bilo jako teško čak zaraditi za kruha tako da je i to bio veliki razlog zbog čega sam imao tu ambiciju da želim nešto pokušati vani i ostvariti nešto od svog života. Druga stvar je veliki dio mojih identiteta i kao takav da sam gej osoba u neprihvaćenom, homofobičnom, patrijarhalnom društvu.
Mnogim LGBTI+ mladima i danas u BiH nije lako živjeti u konzervativnim zajednicama, ali ne samo njima nego i svim drugim osobama koje se ne uklapaju u tradicionalne kalupe. U jednom svom vlogu pričaš o nekim bitkama tokom odrastanja kao gej mladić u BiH. Kakve su to bile poteškoće? Ili možda i važnije kako si ih prevazišao?
Super pitanje, znaš i sam kako je to. Prvi kontakt, prvo upoznavanje sebe i sva ta zbunjenost. Tokom odrastanja nisam uopće znao šta je to gej. Odrastao si u heteronormativnoj formi u kojoj je normalno da su muškarac i žena skupa, a nikad nisam čuo… Mislim čuo sam za pojam gej, ali kao to je tamo negdje, u Americi, znaš kao Ellen DeGeneres tamo negdje, nije to kod nas, nema kod nas pedera. Dakle nije bilo jasno šta se dešava i bio sam zbunjen na početku s dvanaest, trinaest godina. Dugo je vremena oduzelo da se samoprihvatim: „Okej, volim muškarce.“ Tako da je tih nekih pet, šest godina bilo teško i bio sam jedno vrijeme zbunjen, pokušavao sam se pronaći. Najtužnije od tog svega je da nisam imao potporu, da nisam mogao nekome reći. Znao sam da bi me svi osuđivali zbog toga što volim drugačije. Ali upravo iz tog proizlazi moja velika ambicija i neka buntovnost da odem negdje i pokušam nešto sa svojim životom. Stvarala se veća želja za boljim životom i slobodom koju u ovom trenutku uživam. Mislim da je to bio neki, hajmo reći: ili ideš nazad ili naprijed. To me u jednom trenutku kao kad skočiš, odgurnulo kao: ti si gej, imaš potencijala, ali nisi prihvaćen u zemlji u kojoj si rođen, šta napraviti? Idemo negdje drugo, idemo probati vani, upoznati ljude. Tako da mi je kroz Erasmus bio prvi neki kontakt s drugačijim ljudima, i ne mislim samo na LGBTI nego na općenito sve pripadnosti manjiskih skupina koje u bh. kontekstu nisu prihvaćene. Pokušavao sam naći tu želju: idemo naprijed, nema nazad i mislim da me ta neka ambicija u meni i neka želja za kvalitetnijim životom gurala naprijed i naprijed.
Dotako si se jako bitnog fenomena intersekcionalnosti u smislu šta znači biti manjina ne samo u našem bh. okviru nego i ostalim. Opet s druge strane za tebe se podrazmijeva borba za mnoge, različite ciljeve. Razni su fokusi, od borbe za prava žena, promicanja ekološke osviještenosti, veganstva itd.? Koliko ti je to bitno i na koji način sve to objedinjuješ?
Meni je dobrobit svih ljudi na zemlji jako bitna. Moja neka religija, moja neka uvjerenja jesu: činiti dobro, osjećaj empatičnosti, altruizma. Nekako vjerujem u altruizam, pomaganje drugih i ljudska prava bez obzira koja prava su to: pravo na život, edukaciju, slobodu. Nekako sav taj aktivizam koji sam započeo u BiH osvijestio mi je kao marginaliziranoj osobi da znam kako je biti diskriminiran u svijetu koji te ne prihvaća. Iz tog mog iskustva sam uvijek htio pomoći, ali prvo se osvijestiti, educirati o svim problemima s kojim se susrećemo poput ekoloških-klimatskih promjena. Zbog toga sam naravno vegan jer je to jedan od najbioodrživiji načina života. Ja sam dosta vremena bio ovisan o tuđim mišljenjima i nekom momentu mi je to dosadilo, nisam se uklopio niti u jednu grupu. Odlučio sam biti ja, osoba koja voli ljude, životinje i samog sebe. A ljubav prema sebi zahtijeva velik rad, trud i odricanje.
Možemo pričati o tom vidu ljubavi prema sebi jer si jednom spomenuo kako je važno biti sam sebi najbolji prijatelj, ali i općenito pričati o radu na sebi. Tvoj aktivizam i voloniranje uglavnom nisu poznavali granice i vodili su te posvuda. Kakvo je bilo iskustvo prelaska svih tih granica, i stvarnih, „fizičkih“, odnosno šta čovjek dobija putovanjima? Pomjera li onda i one lične granice? Na koji način se gradi taj odnos sa sobom?
Sva ta moja ljubav prema svijetu koju želim podijeliti potiče iz ljubavi prema samom sebi. A već sam rekao da to zahtijeva veliko odricanje i veliki rad. Prvo neko odricanje je bilo napuštanje BiH s devetenaest godina, bez para i cilja, jednostavno samo radi putovanja. Idem negdje vani gdje mogu biti slobodniji i sretniji. Naravno to je bilo odricanje da više nisam mogao biti sa svojom obitelji, da nisam mogao imati neki „siguran dom“, ali mi je otvorilo neka druga vrata. Upoznao sam neke druge ljude, radio, volontirao i učio jezik prvo u Njemačkoj pa onda u Španjolskoj. Tako da sam sva odricanja pretvorio u nešto kreativno, u nešto značajno što će mi pomoći mnogo više u budućnosti. Nije sve bilo crno-bijelo, bilo je uvijek trenutaka da sam bio down, „dolje“, i još uvijek to traje, to je neki proces koji je vječan. Bitno je osjećati sve emocije i kada si tužan, važno je da si svjestan i plakati. Okej je biti tužan. Okej je osjećati se bilo kako. Generalno u mom slučaju, ne znam je li to stvar moje osobnosti, ali gledam na stvari uvijek pozitivno. Sutra je novi dan, Sunce je tu, osjećam se sretno i zahvalan sam da sam živ te da imam hranu i stan jer u jednom trenutku u BiH to nisam imao. Morao sam raditi puno sati na pijaci da imam za kruha, da preživim, neki survival. Svjestan sam i ponosan gdje sam bio, ja se opće ne stidim da sam prodavao krompir, ponosan sam na svoju obitelj i poštenje, ali ta neka usporedba mi daje taj neki osvrt na to odricanje i trud koji sam uložio da budem tu gdje jesam danas. A to gdje sam danas jeste jedna osoba od 22 godine koja priča tečno pet jezika i proputovala je 38 zemalja.
Možeš li se zamisliti jednoga dana da se vratiš u BiH i da stvaraš svoj život ovdje? Kakvi bi to „uslovi“ trebali biti da se vidiš ovdje?
Definitivno ne. Evo prvo ću krenuti od ove situacije s koronom. BiH je jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja nije nabavila vakcinu. Ne bih želio biti u državi čija vlada te ubija, nema više „bum, bum“, nego na druge načine. Bez obzira što ima mnogo ostalih potencijala, trebamo krenuti od te neke sigurnosti i sigurnosti u zdravstveni sistem. Ako ćemo pričati šta bi bilo kad bi bilo, možda kad bih imao neko normalno zdravstveno osiguranje i bolje stanje, bolju vladu koju nažalost već godinama nemamo, onda definitivno da. Ja volim BiH, tu sam odrastao i proveo djetinjstvo, prvi poljubac, prve uspomene. Moje emocije za Bosnu su i dalje tu, moja obitelje je i dalje tu, ali ne vidim se više tamo kao osoba koja želi ostvariti svoj život tu.
Imam dojam da je tvoj moto životni moto: never give up dreaming and working hard! Šta bi imao poručiti nekom mlađem Leonu iz te perspektive?
Leonu s osam godina bih rekao da je okej biti različit, igrati se s barbikama, oblačiti maminu suknjicu i okej je da se družiš s djevojčicama jer one su jedine koje su bile ljubazne prema tebi. Još bi mu dodao da se ne plaši biti svoj. Leonu s devetnaest godina bih rekao: “Leone, sada si na putu da uđeš u neki totalno drugi život koji će biti pun izazova i neizvjesnosti, upoznat ćeš neke neke nevjerojatne ljude i razočarat ćeš se u neke, ali nemoj odustati!” Svim drugim mladim uplašenim ljudima koji jednako ne znaju tko su i šta su jednako bih rekao da je okej biti različit, biti ti i da zaslužuju ljubav, slobodu, pravo na život, obrazovanje i zdravstveni sistem. Bitno je ne odustati od svojih snova. I mnogo raditi, i to je isto bitno. It's not how many times you get knocked down that count, it's how many times you get back up. Just go for it.
