Iza nas je sedmi festival LGBTI filmske umjetnosti Merlinka. U odnosu na prijašnje godine, festival je tematski bio usmjeren na jedan od identiteta u LGBTI zajednici – lezbejski. Prateći događaje, pokušale smo saznati kako to izgleda lezbejska egzistencija u Bosni i Hercegovini i zašto postoji potreba da se ovaj, najvidljiviji festival za LGBTI zajednicu, usmjeri baš na lezbejsku zajednicu. Razgovarale smo sa pet lezbejki koje su posjetile festival, a one su sa nama podijelile jedno novo viđenje, govoreći o problemima i izazovima lezbejske egzistencije, koje su osvještavale kako je tekao festival.
Piše: Nera Mešinović
Vita i Virginia – Historija lezbejske ljubavi
Mia (Sarajevo) je već ranije posjećivala festival, a za LGBTI.ba je izjavila: „Svako novo izdanje festivala Merlinka čini da osjećaji nevjerovatnog ponosa i zajedništva budu još izraženiji nego prethodne godine. Nepobitna je činjenica da je Merlinka oduvijek festival svih nas, festival na kojem se svako ‘slovo’ naše etikete osjeća dobrodošlo, ali ovogodišnje stavljanje fokusa na lezbejsko iskustvo i njegovu višeslojnost je dodatno osnažilo moje uvjerenje da me barem jedna zajednica u BiH istinski uvažava, prihvata, te želi razumjeti.“
Ona kaže da je priča koja je otvorila festival, priča Vite i Virginije, snažna i simbolična. „Sam akt predstavljanja lezbejske ljubavi na velikom platnu, kao i istraživanja često zanemarivanog i osporavanog dijela identiteta kultne Virginije Woolf, kao poznatije od druge u naslovu, Vite Sackville-West, je ono što ovome filmu daje jaku političku poruku i što ga čini odličnim izborom za otvorenje 7. Merlinke u Sarajevu.“ Historia est magistra vitae – historija je učiteljica života, pa tako i ova ljubavna priča oživljava da bi potvrdila lezbejsku seksualnost kao punu, dovoljnu i sebi svojstvenu. Prikazuje ljubavnu priču između dvije žene, kao i svaku drugu, sa puno želje, mnogim ostvarenim i iznevjerenim očekivanjima, sa manje ili više intenziteta i posvećenosti.
Mia nije jedina koja je osjetila apsolutno prihvatanje, pod parolom ovogodišnje Merlinke. Pronaći ćemo slične riječi u izjavama Aiko iz Sarajeva, Ane iz Mostara i Jo sa Pala.
U razgovorima iza kulise
Nataša (Banjaluka) je govorila o diskusijama koje je vodila tokom festivala, sa nekoliko posjetitelja/ica koji/e su smatrali/e parolu problematičnom jer, navodno, isključuje neke dijelove zajednice. No, ona kaže: „S obzirom na vidljivost koju je Merlinka ostvarila, i u šest godina postojanja bila usmerena na čitavu zajednicu, sad je potrebno osvetliti probleme pojedinačnih identiteta unutar LGBTI zajednice.“ Objasnila je kako parola „nema veze sa tim ko sme da dođe, niti želi da određuje kako da se ko ponaša, nego da je vreme da određeni problemi dođu u fokus. Niko ko je došao na Merlinku nije diskriminisan ni u jednom pogledu. Biti žena, pa lezbejka, definitivno donosi duplu stigmu i velika očekivanja sa sobom i ovogodišnja poruka to želi pokazati.“
S druge strane, Aiko govori o solidarnosti s kojom se susrela na razgovoru sa glumcima. Na njeno iznenađenje, to su bile tri heteroseksualne osobe koje su tumačile LGBTI uloge. Aiko kaže: „Meni je bilo iznenađujuće koliko su bili otvoreni. Nisam očekivala tu vrstu otvorenosti, jer se i u svjetskoj kinematografiji jako puno stvari stereotipno prikazuje. Ako se prikazuje lezbejski par, ili su obje isfeminizirane ili su par butch-femme. Rijetko se nađe realna tačka onoga kako to izgleda u stvarnom životu.“ Kako vidimo, i heteroseksualni/e glumci/ice u ovim ulogama postaju lezbejke i gejevi, iz solidarnosti, promišljaju o tome kako izbjeći stereotip prikazivanja, ali i nastoje pronaći načine da ne budu previše zaštitnički nastrojeni prema zajednici, da bi prikaz bio što potpuniji.
Sve smo mi Daje i Jedrt
Merlinka nudi filmove koji su manje stereotipni, a za mnoge od nas je ovaj prostor jedna od rijetkih prilika gdje se osjećamo normalno. Gdje nemamo osjećaj da nas neko osuđuje, pa makar pogledom. Aiko kaže da joj je bivanje u Meeting Pointu i Monumentu ova tri dana donijelo osjećaj opuštenosti, za razliku od od svakodnevnog života gdje mora paziti šta će reći i kako će to reći. Smatra da je moto Merlinke fantastičan, zbog dojma da se na Balkanu lezbejski identitet ne doživljava previše ozbiljno. „Rečenica koju često čujem je da sam lezbejka jer nisam našla pravog. Imam 26 godina i našla sam pravu!“, kaže Aiko.
S druge strane, kako nam govori Ana, svojom borbom i autovanjem ona želi pokazati da u lezbejskom identitetu nema ništa drugačije u odnosu na heteroseksualni identitet, da postoje iste želje za brak i djecu. Ovdje je spomenula film Odrastanje i dodala: „Boli me što ćemo dokumentarni film koji sam gledala i osjetila, borbu lezbejskog para sa djetetom za bračnu jednakost u Sloveniji, vidjeti mi, unutar zajednice. Smatram da bi ga ipak trebali pogledati svi, jer smatram da su se one kroz svoju borbu pokušale izboriti za nešto što svi mi zaslužujemo.“ Upravo zbog toga se vraća na moto Merlinke, i kaže da nam je takva vrsta prkosa potrebna, da je ta rečenica savršen odgovor kad je pitaju, što se nerijetko događa, da li je sigurna u to što govori.
Jo (Pale) je po prvi put ove godine bila na festivalu, i za nju je najznačajnije bilo čuti priče drugih posjetitelja/ica, iskustva lezbejskog života u Bosni i Hercegovini, i načine na koji se drugi nose sa društvenom stigmom. Kao što su naše sugovornice potvrdile, sve želimo normalnost, jednaku slobodu, da nas se shvati ozbiljno, a Jo želi da u budućnosti češće bude okružena LGBTI ljudima. Najviše je uživala na zabavama, jer kako kaže, tu je mogla da se „utopi od sreće u tom magičnom krugu prihvatanja“. I da po prvi put prihvati sebe izgovarajući moto ovogodišnjeg festivala: Lezbejka sam, neka sam!
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
