Piše: Selma Kešetović
Iako su queer elementi bili prisutni u raznim poetskim izričajima ovog prostora, dugo se čekalo (ili nije) na autora i autoricu koji/a će iz svojih queer identiteta izvući poeziju koju bismo označili kao autetično takvu. Budući da se hrvatski aktivizam uspješno vezivao za umjetnost (rezultat je i hvaljeni Zagreb Queer Festival) i da se otvorio prostor za autore/autorice koji/e žele nedvosmisleno progovoriti o svojoj homoseksualnosti, izašle su dvije zbirke poezije koje se danas smatraju prvim gay/lezbian poetskim izričajima. Titulu prve lezbijke koja je izašla sa svojom zbirkom poezije pripala je autorici Sanji Sagasti. Sanja Sagasta je najprije objavila sa zbirkom pod nazivom „Igre ljubavi i ponosa“, a potom nastavila svoje poetske igre novom zbirkom „Sapfino ogledalo“. S druge strane, prvi autor koji je izravno progovorio o homoseksualnosti u svojoj poeziji je aktivist i pjesnik Vinko Kalinić, inače poznat pod pseudonimom Ivan David. Riječ je o zbirci poezije pod nazivom „Adame, koji jesi.“
Sanja Sagasta se uspješno nadovezala na povijest feminističkog aktivizma, ženske alternativne tradicije i potrage za ženskim pismom, tijelom i kodovima. Rado koristi motive iz predkršćanske tradicije, a kada progovara o kršćanskoj, pita se tko je oduzeo ženama riječ i kome je moć govora pripala. Sanju Sagastu interesira tijelo, želi sa njega skinuti falogocentrične konstrukcije (isto što je uradila teoretičarka i spisateljica M. Wittig u svojoj programskom tekstu „Lezbijsko tijelo“) i pronaći neke nove ženske i lezbijske odrednice Zbirka poezije „Sapfino ogledalo“ podijeljena je na par cjelina: „Serviranje queer identiteta“, „Homofobija u kavezu“, „Lezbijski soneti“, „Ogledala“ Prstenja“, „Okviri“ i „Bog i lezbijke“.
U prvoj cjelini „Serviranje queer identiteta“ vidimo njenu queer poziciju iz koje progovara sa same margine društva. Svjesna svog političkog i egzistencijalnog pokreta, posvećuje nekoliko pjesama samoj simbolici zastave kao nevidljive identifikacije, karaktera koji će da mijenja. Zastava je simbol projekta marginalne skupine (kao recimo, pride manifestacije) koja ide u pohod za ostvarivanje svojih feminističkih i seksualno drugačijih (a samim tim i humanističkih) prava. Ta zastava koju kroje queer identiteti, nije ni tijelo ni transidentalno, ona je oblik u nastajanju, oblik koji još nije javno vidljiv. Autorica iz močvare patrijarhalnog svijeta poziva na potisnuti svijet ženskog pisma kojeg su muškarci odbacili kako bi zasnovali filozofiju na praksi isključivanja. Zbog toga, ona u pjesmi „Zastava našeg pisanja“ poziva utemeljitelje muške filozofije Platona i Aristotela na sud. Zastava je ništa drugo doli stigmatizacija, ali sada u obrnutom smislu. Jednako kako su muškarci stoljećima stigmatizirali žensko tijelo patrijarhalnim kodovima koji su se potom naturalizirali i postali glavne odrednice simbolične interpolacije, autorica poziva na resimbolizaciju statusa ženskog pisma i tijela. Poziva ka pletenju novih kodova, koji bi uključili žensko tijelo, i skinuli sa njega teret simboličkog onečišćenja. Istodobno, upućuje aktivistički poziv ženama da reinterpretiraju povijest i podignu glas. Posebno je to poruka umjetnicama pisane riječi koje imaju ponovno da tragaju za ženskim pismom, prekinutom tradicijom i jezikom koji bi uključivao, a ne samo isključivao.
U „Organskoj trilogiji“, vraća se na antičke ženske simbole, uočavajući da povijest iz tog perioda počiva na penetraciji kao veličanju muške moći. Interesantno je da se danas antička ljubav između dva muškarca često uzima kao naziv za homoseksualnu ljubav, iako se tu radilo na raspodjeli moći. Stariji muškarac bi uzimao mladog, nedozrelog ljubavnika i učio ga za život u tom društvu, i istovremeno imao seksualni odnos sa njim. Taj seksualni odnos podrazumijevao je starijeg aktivnog muškarca, i mlađeg pasivnog mladića. Tako je mladić morao da se pokori dominaciji koju će kasnije i on sam provoditi. S druge strane, žene nisu imale ni glasa niti seksualne moći. Zbog toga se autorica vraća na Sapfo koja je kreirala žensku alternativu. Na tu žensku alternativu poezije (kao glasa) i ženske drugačije seksualnosti (koja se krvarenjem suprostavlja penetraciji), autorica se želi nadovezati. U pjesmi „Spoznaja, Raspadanje tijela“, autorica primjećuje da muškarac tvori boga na sliku i priliku svoju. Na početku bijaše riječ, riječ stvori mit, a mit filozofiju i religiju. Lezbijke pišu sebe za povijest, u istovremenom procesu grcajućeg raspadanja tijela i kreiranja snažne poruke kojom poziva na kreiranje ženskih mitova.
Ispišimo ženske mitove
Ispišimo pad silovane Eve samo zbog glupog
Nabreklog uda koji se mora gurnuti
Po svaku cijenu
Lezbijke pišu povijest u nadi da će zapitati sebe za nju u
Vječnost
Druga cjelina „Homofobija u kavezu“ nosi pjesme sa nazivima životinja koji oslikavuju jedan od simbola. U pjesmi „Crv“ vidi svijet kao zbirku imperativa (Smijse, Ubij, Rodi, Jedi, Spavaj) koji nikada ne može biti sasvim zatvoren sustav. Rečeno lakanovski, svaki susav da bi bio zatvoren, mora nešto isključiti. Procjep u sustavu, zaborav sustava, nije ništa drugo nego sjećanje autorice. To sjećanje je sasvim mali procjep, ali dovoljan da u njega stane cijela. Istovremeno, taj je procjep proždire. Međutim, upravo ta želja prema plavokosoj partnerici otvara put ka preispitivanju izbora i samoodređujućem imperativu na kritičku misao.
U pjesmi „Ogledalo rasapa“ (cjelina „Ogledala“), autorica će koristiti isti motiv korišten u drami nobelovke Elfride Jelinek „Bolest ili moderne žene“-motiv mrtve lezbijke.U queer teoriji često nailazimo na tumačenje homoseksualnog tijela kao mrtvog tijela, prijetećeg tijela, i sa njim je često povezan smrtnonosni virus HIV-a koji je odgovoran za pokretanje jačeg LGBTTIQ pokreta. Lezbijsko tijelo, s druge strane, dvostruko je simbolički negirano-i kao tijelo žene i kao lezbijke. Mrtve lezbijke utjelovljuju istovremeno odsustvo i prisustvo. Njihova hrana je krv, a patrijarhaln društvo zazire od krvi kao oblika vaginalnog izlučevine, smrti i prijeteće želje.
Posljednjom pjesmom u zbirci „Muk“, autorica sažima jezovitu dijalektiku između imaginarnog evanđelja po ženi i užasne spoznaje o jačini muškog boga koji nije ništa drugo nego simbol muške dominacije. Ponovno spaja logos sa isključenjem ženskog jezika i oduzete ženske slobode govora, i vraća se korjenitom sustavu represije na kojem počiva falogocentrično društvo.
Fotografija preuzeta sa Crol.hr
