LgbtČiTAONICA je nova rubrika našeg portala u kojoj ćete svakog drugog ponedjeljka u mjesecu moći čitati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Rubriku uređuje književnica Lamija Begagić, a svečano je otvaramo danas pričom Metak u ustima Lejle Kalamujić, višestruko nagrađivane bh. autorice.
Piše: Lejla Kalamujić (dio iz neobjavljenog rukopisa)
Allan! Allan! Mladi Grey!
Gurnuo je revolver u usta, i opalio
– tako da mu je sav potiljak
– raznesen!
Tennessee Williams
Probudili su me glasovi iz hodnika. Vrata sobe su bila otvorena. Kroz njih je provirila jedna nasmijana glava. Dečko na pragu punoljetstva. Ušao je, prišao mom krevetu ispružio ruku i rekao:
Dobro jutro. Ja sam Allan. Allan Grey!
Dok smo se rukovali, pomislila sam: dobro je, ovaj je luđi od mene. Bilo je to moje prvo jutro na psihijatrijskoj klinici.
***
Prve sedmice jedva da sam ustajala iz kreveta. Vrijeme je bilo nestabilno, kao i moje stanje. Krupne kapi kiše slijevale su niz vanjsku stranu armiranog stakla, na prozoru kojeg je bilo moguće otvoriti samo par cenata. Jednom dnevno odlazila sam kod neuropsihijatrice. Najčešće je to bilo oko dva popodne. Vukla bih noge u papučama duž zatvorenog dijela hodnika. Iz drugih bolesničkih soba pratile su me sitne i bolne zjenice. Pred njima bih uvlačila glavu među ramena, pa ubrzala korak ka vratima od neprobojnog stakla. Pokucala bih. S druge strane, jedna od medicinskih sestara bi otključala i propustila me van. Po dužnosti bi me pratila do ordinacije. Hodale bismo jedna pored druge otvorenim hodnicima. Tu se nalazio normalan prozor, zaštićen samo vanjskim rešetkama. Nekad bi ga na moju molbu sestra otvorila. Izvadila bih cigaru i zapalila. Ruke bih proturila kroz rešetke. Taj ponovni osjećaj vjetra na licu, u vrhovima prstiju. Pušila bih polako i gledala u ljude, s druge strane. Hodali su čistih glava i čvrstog koraka. Tako sam im zavidila.
***
Možda je on osjetio, ili naslutio. U svakom slučaju Allan je nastavio dolaziti. Uporno se uplitati u moju zakletvu samoće. Nije ga ometalo ni kad bih se pravila da spavam. Žmirim, a oči mi nemirno poigravaju pod kapcima. Dolazio je. Sjeo bi u dno mog kreveta i čitao. Sve da nikad prije i nisam čula za dramu Tramvaj zvani čežnja, tad bih je naučila napamet. Njegov je glas bio nježan, kao i njegov ten. Cijelo mu je biće treperilo od blagosti, i ja sam na kraju popustila. Da, taj je mršavi dečko slomio moju tišinu. Uz njega sam shvatila da lude glave i nisu baš toliko lude, te da je kraj s one strane prozora, samo početak s ove. Nasmijala bih se svaki put kad bi se pojavio razigran, sa šlampavim rukavima koji su mu dosezali do vrhova prstiju. Bili su nalik krilima neke daleke i vesele ptice sasvim slučajno zalutale u ovo otužno gnijezdo.
***
Ja sam imala i loših dana. Pucali bi me napadi panike. Misli postajale preglasne. I rasute. S njima se mrvila i stvarnost, kao kriška bajata hljeba. Pred strahom koji sam osjećala, sve bi utrnulo. Lice bi mi posivilo. Plakala bih sklupčana u krevetu do prozora, u svojoj sobi broj 2. Tad bi se i Allan prepao. Kucao bi na neprobojna vrata i moljakao sestre da mi daju nešto za smirenje. Trudio se na sve načine da me oraspoloži. Pjevao bi i plesao po sobi. Glumio Blanche. Obožavao je da glumi Blanche, izgubljenu u svojim izmaštanim ljubavima. Jednog takvog dana smogla sam snage. Pridigla sam se, pogledala ga podbuhlim očima i rekla:
Ja znam zašto sam poludila.
***
Naravno da sam znala. Svako zna. Ali rijetko ko i kaže. Jako sam pazila da svoje razloge ne otkrivam. Čak ni neuropsihijatrici, koja je iz ladice vadila Rorschachove testove. Pred mene bi stavljala jednu po jednu karticu s mrljom od tinte i pitala:
Šta vidiš?
Možda neki neće vjerovati, ali stid je nekad jači i od ludila. Ni za živu glavu nisam htjela priznati da mi iz svake mrlje izranja lice jedne žene. Samo bih prekrižila ruke, zavrtila glavom i rekla:
Kukce, vidim kukce.*
* Napomena!
Ovdje je vrlo važno napomenuti da ja zapravo ne mrzim kukce. Naprotiv, u mnogo čemu im se divim. Kao što sam sklona diviti se drveću, stijenama i drugim pojavama, mahom ne-ljudskog karaktera. U ovom slučaju kukac je trebao biti zagonetka. Mali trik. Ponekad dok bih ležala u svojoj praznoj sobi, krevet do prozora, namaštavala sam situaciju u kojoj će doktorica jedne večeri pred spavanje, u svojoj sobi s puno knjiga, krajičkom oka na polici ugledati i nju. Knjigu preobražaja. Uzeće je, upaliti stolnu lampu, liznuti prst i čitati stranice gusto ispisanog teksta. Tad će, maštala sam, shvatiti šta se desi kad se jednog jutra, onako iznenada, probudiš bolno stiješnjena u stvrdnutoj samoći crnog oklopa.
Allan je bio prva osoba kojoj sam ispričala o njoj. Starijoj ženi u koju sam bila zaljubljena. Saslušao me pažljivo, svaku riječ. A onda se primakao bliže. Zadigao je svoje dugačke rukave i spustio ruke u moje krilo. Na obje, od zgloba prema laktu, imao je još uvijek svježe, rumene ožiljke. Pogledali smo se. Njemu je naravno moralo biti jasno da sam ja vrlo brzo saznala kako se on zapravo zove Alen, da još nije napunio 18 godina, da je iz Banovića i da je na psihijatriji zbog pokušaja samoubistva. Samoj mi je bilo jasno i da osim tog imena na kojem toliko insistira u njemu nema ni traga ludila. Zato sam ga pitala:
Dobro, sve. Ali što Allan Grey?
Nasmijao se. Nikad nije bilo lako, priznao je. Od malena su ga zadirkivali zbog načina na koji hoda, govori, zbog nekih njegovih gesta. Smijali su mu se i rugali u lice. Znao je dobiti i batine. A volio je glumu. Jako. Taj osjećaj da si svoj, a i neko drugi u isto vrijeme. Upisao se u dramsku sekciju. Išlo mu je dobro. Sve do Tramvaja. Profesorica je imala ideju da se na sceni pojavi i mladi Grey. Napaćeni mladić koji je pucao sebi u usta, kad je Blanche, njegova žena, saznala da je homoseksualac. Ulogu je dodijelila Alenu. Bunio se, tražio bilo šta drugo. Ona je rekla da ne razumije … I da, rekla je: Alene, ali to si baš ti. Pokupio je svoje stvari i plačući napustio probu.
Ipak, nešto se lijepo desilo nakon toga. Dečko u kojeg je mjesecima bio zaljubljen napravio je prvi korak. Alen je bio van sebe od sreće. Toliko van sebe da su malo po malo stege u njemu popuštale. Popustio je i oprez. Neko ih je vidio kako se ljube iza zgrade, u školskom dvorištu. Puklo je na sve strane. U gradu, u školi, u kući. Prepao se kao nikad prije. Pokušao sve negirati. Prekinuo kontakt s dečkom. Ali kamen kad krene nizbrdo, nikad sam od sebe ne stane. Bio je ismijan i ponižen. Umirao je od stida. Otac je ludio. Prijetio. Uslijedili su ucjene. I onda zid. Samo zid. Nema dalje. U kupatilu je očevim žiletom prerezao vene. Probudio se u hitnoj, odakle su ga doveli pravo ovdje.
Ja sam umro tog dana. Profesorica je bila u pravu.
Ja sam Allan. Allan Grey – rekao je i spustio rukave.
***
Sjedila sam na krevetu. Satima. Samo sjedila. Medicinska sestra je donijela večernju terapiju. Popila sam sve što treba. Kad je otišla, stala sam na noge, svjesna da priču moram dovesti do kraja. Koraci su mi bili tihi. Hodnik je postao limb, za koji ne postoji zaobilaznica. Allan je mirno ležao u svojoj sobi. Ruke su mu bile prekrižene ispod potiljka. S vrata sam progovorila:
Ako si ti mladi Grey, ja sam onda Blanche.
Pogledao me blago. S osmijehom, koji mi kaže da on to već odavno zna. Pridigao se, a ja sam sjela na krevet do njega. Rekla sam mu da se ja ne stidim što sam ju voljela. Mene je stid, jer sam ja tu ljubav izmislila. Na temelju samoće. Njene, i moje. Jer sam pogrešno mislila da su dvije samoće dovoljne za ljubav. Sve je to bilo pomalo i bizarno, o detaljima mu nisam pričala. Samo da sam to u sebi vukla par godina. Tu ideju o ljubavi. O sreći, koja poništava usamljenost.
Jednostavno, ona mi je bila sve – rekla sam mu.
A sve se, i to sam mu rekla, jednog dana pretvorilo u ništa. Bio je to samo tren, čista slika, ali dovoljna da shvatim. I to je taj smiješni dio ove priče o ludilu. Jer meni ono nije došlo kao obmana. Naprotiv, ono je stiglo kao spoznaja da u mom životu nema ničega. Pa sam se pitala koliko mora da sam promašena, koliko jadna, da sam čak i ljubav izmislila? Pred tim sam se pitanjem jednostavno sasula.
I ja sam se prepala. Ali Alene, ja sam se same sebe prepala.
***
Nije se imalo više šta reći. Alen je otvorio svoj ormarić i izvadio dva pudinga. Jedan njemu, jedan meni. Jeli smo u tišini. Poslije smo se dugo gledali u svojoj uzaludnosti. Mogli smo se tako vječno gledati, da nam se nije pušilo. Uzeli smo cigare, uhvatili se za ruke i krenuli. Bilo je kasno. Svi su bili u svojim krevetima. Noć je uspavala patnje u njihovim tijelima. Stali smo pored neprobojnih vrata. Pokucala sam. Sestra je otvorila. Sad su nas svi već dovoljno dobro znali, pa smo mogli ići sami.
Alen je otvorio prozor. Ruke su nam se našle izvan rešetaka. U jednoj od prvih proljetnih noći bez kiše. Sitne žeravice su svijetlile među našim prstima. Sve je bilo tako tiho i mirno. Sve dok jedno kuče nije utrčalo u krug bolnice. Malo, kratkodlako, s velikim klempavim ušima. Kad nas je ugledalo, radosno je zalajalo i zavrtilo repom.
Istovremeno smo rekli.
Alen: Kako je lijep.
A ja: Kako je lijepa.
