PIŠE: Lamija Milišić
Ušavši u mrak dvorane crnih zidova Sarajevskog ratnog teatra – uoči predstave „Svijet i sve u njemu“ koja je otvorila 5. Kvirhana festival – dočekalo me meko rumenilo scenske postavke, u kom su se zrcalili naslov i svjetonazor predstojećeg teatarskog čina. Naime, i samo djelo Aleksandra Hemona, roman The World and All That It Holds (eng. Svijet i sve u njemu, na naš preveden kao Bejturan i ruža), istražuje viziju postojane nutrine svijeta, štaviše, prizor svijeta koji uokviruje, time i propituje smisao „svega u njemu“.
Kraj prethodne rečenice mogu vjerovatno uzeti kao jednu od definicija teatra pa s tom mišlju nastaviti s opisom scenografije (Lili Anscütz) predstave-adaptacije Hemonovog romana. „Svijet“ je predstavljen pravougaonim drvenim okvirom, uz koji su postavljene ploče, stepenice, skele i druge putanje po kojima će se likovi kretati. Okvir je otvoren na jednom mjestu – to je prolaz za ljude izvana, za publiku. Pri ulasku primjećujem da je čine mahom mlađi ljudi, da sam sa svojih nepunih trideset godina među starijima. Dvoumim se o bitnosti te činjenice, o sumnji u pravičnu procjenu koju iz nje mogu izvući, obzirom da nas jedva stotinjak stane u uokvireni svijet predstave. Sutradan ću se na otvaranju Kvirhane i ujedno promociji knjige Historija kvir života u Bosni i Hercegovini jednako boriti s mišlju da mnogobrojnu publiku čine mahom žene, što je bio slučaj i na samoj ovoj predstavi srodnog senzibiliteta.
Bilo kako bilo – prešavši taj magični prag, publika postaje dio nutrine svijeta teatra. Sjedišta su poredana unutar drvenog okvira, i to u vidu drvenih stolica sa sjedištima koja se okreću u punom krugu. Jasna je sugestija svake osobe u gledalištu kao svijeta po sebi, što se okreće oko zasebne ose. Jasna je i sugestija izmještenosti publike iz neutralne pozicije konvencionalnog gledališta u samu žižu teatarske fikcije. Sve ove pojedinosti nas izlažu toj fikciji gotovo invazivno, svakako uslijed svoje ambivalentnosti upečatljivo, te sa dozom nepredvidljivosti. Tokom predstave će se nekoliko likova kretati kroz nas, kroz tu košnicu publike, a mi ćemo se poput malih kotača okretati kako bismo im napravili mjesta, ukazali put. Kako predstava bude odmicala, neki će se skupiti uz svoju stilicu da ne smetaju, neki će se statično raširiti, a iza sebe ću čuti i iznenadan šapat: „Ne da mi se više okretati…“ Sve ovo čini publiku i predstavu slobodnima u dinamici dešavanja tako uokvirenog svijeta. U ovom aspektu, režisersko ostvarenje Selme Spahić izvrstan je primjer adaptacije književnog djela u teatarsku predstavu – prepoznavanjem ideje susreta pojedinaca u vremenu i prostoru kao sudara svjetova koji se uzajamno isprepliću, upijaju i nepovratno mijenjaju i, nadalje, dovođenjem te estetske ideje u registar teatarskog diskursa.
Promišljena, razrađena estetika ove adaptacije buja u još jednom aspektu, kom je na sceni posebno naglašen značenjski potencijal, a to je aspekt zvučnosti, melodičnosti jezika i dalekosežnosti njegovog odjeka u vremenu i prostoru, u sjećanju. Kroz roman pratimo ispreplitanje našeg jezika sa ladinom, njemačkim, kineskim, engleskim, francuskim, ruskim… Dramatizacija teksta (Selma Spahić, Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija) nam upravo donosi jednu živu polifoniju glasova, procvalost jezika. Zašto je ovo bitno, pa i u kontekstu Kvirhane kao festivala kvir umjetnosti i aktivizma? Zato što su „granice mog jezika granice mog svijeta“ – kako je rekao Ludwig Wittgenstein – zato što se jezik, izreke, poštapalice i uzrečice Rafaela Pinte (sanjarski i iskren jezik izvedbe Ermina Brave) i jezik Osmana Karišika (ponosit i zaštitnički jezik izvedbe Albana Ukaja) slijevaju u jezik njihove ljubavi, čijim svjedocima bivamo ograničeni na svoje male drvene stolice, ali istovremeno okrećući se skladno, u ritmu našeg svijeta u nastajanju. Zato što im se jezici slijevaju u svjetonazor kćeri Rahele (krepak i idealistički jezik izvedbe Snežane Bogičević). Zato što je taj svjetonazor pun trauma, od kojih se ona odmiče jezikom i svijetom Lenke (iskustva pun i prkosan jezik izvedbe Tatjane Šojić), Henryja (života gladan i nepokolebljiv jezik izvedbe Faruka Hajdarevića), Mosera (vispren i samozatajan jezik izvedbe Kemala Rizvanovića) i Lua (od opijuma miran, stihiji života predan jezik izvedbe Igora Skvarice), ne zaboravljajući ni priču o svojoj majci Klari (odlučan i smjeran jezik izvedbe Hane Zrno).
S tim povezano, na početku predstave me najprije začudila mehanika kojom jedan ili pak nekoliko likova na sceni služe kao narator života drugog, tu prisutnog lika čije potpuke pratimo. Prepričavanje radnje je na momente postajalo zamorno, jer se činilo odveć preciznom, vjernom pratnjom teksta romana. To je na koncu rezultiralo predstavom od gotovo tri sata. Ipak, u toku predstave postaje jasnom ideja da svi članovi glumačke postave istovremeno glume nekolicinu likova u predstavi, smjenjujući se ujedno u tim pripovjedačkim ulogama. Time bivaju uzajamnim svjedocima svojih života. Kada od svog ili tuđeg života načinimo priču, taj život biva još jednom proživljen, ovaj put s početkom, sredinom i krajem koje smo mu dodijelili u okviru našeg smisla.
Sjajna glumačka ekipa pritom pomenutu višejezičnost predstave prati skladno uigranom smjenom likova – kako mekšaju granice jezika, tako mekšaju granice njihovih identiteta, muškosti i ženskosti, zrelosti i mladosti, ponositosti i posrnulosti. I sve to iznova nastaje i nestaje, tragično, komično i odveć nam blisko – u ovako režiranom svijetu Selme Spahić.
