Izvor: Libela.org
Foto: Pexels
Budući da Ujedinjeno Kraljevstvo sve manje sredstava izdvaja za mentalno zdravlje, neki članovi LGBT+ zajednica pomoć traže online, od anonimnih stranaca.
U siječnju je humanitarna neprofitna organizacija “King's Fund” utvrdila da je “od 2012./'13, financiranje centara za mentalno zdravlje povećano za tek 5,6 posto u usporedbi s povećanjem od 16,8 posto za specijalne bolnice”.
Diljem Ujedinjenog Kraljevstva vidi se nedostatak brige za mentalno zdravlje Britanije i financiranje se ne povećava istim stopama kao za druge vrste skrbi.
Složivši to, skupština Londona izvijestila je prošle godine da “oko 40 posto LGBT+ osoba ima problema s mentalnim zdravljem, u usporedbi s 25 posto općeg stanovništva”.
Nedostatno financiranje usluga iz područja mentalnog zdravlja vjerojatno će imati puno veći utjecaj na LGBT+ osobe u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu, što bi moglo biti uzrok njihovu traženju pomoći putem interneta.
Film Love, Simon nedavno nam je pokazao moć internetske anonimnosti u LGBT+ zajednici, ali taj potencijal se proteže izvan domene pronalaska partnera_ice, sve do emocionalne i psihološke podrške.
Pokrenuo sam istraživački projekt pod nazivom “Potraga za Simonom”, kako bih zabilježio ne samo svoju vlastitu priču, već i priče stotina anonimnih osoba i o njihovoj borbi da progovore o svom mentalnom zdravlju.
Intervjuirao sam ih putem Grindra, anonimnih chatova, te putem Reddita. Sve intervjuirane osobe posve su anonimne, a projekt je otkrio poražavajuće činjenice o stanju zaštite mentalnog zdravlja LGBT+ osoba.
Potraga za Simonom
Sa 16 godina obolio sam od depresije. Tada to nisam shvaćao. Zbog toksičnog maskuliniteta u kojem sam odrastao, nisam bio u stanju govoriti o svojim osjećajima.
Kada mi je umro djed, bio sam u kinu. Mama mi je tu vijest javila telefonski, a ja sam ušao u dvoranu i gledao film.
Bio sam preplavljen tugom, ali nisam imao alate potrebne za razumijevanje složenosti vlastitih emocija i mogao sam ih samo pokušati sakriti. Ni danas ne mogu pogledati taj film.
Umjesto da o njima govorim, počeo sam opisivati svoje osjećaje Simonu, nepoznatoj osobi koju sam upoznao na chat servisu. Bio je to jedan od najintimnijih odnosa u mom životu iako sam mu znao samo ime. Iako ga nisam upoznao uživo, Simon je bio jedina osoba s kojom sam mogao razgovarati jer me anonimnost štitila od stigme moje depresije.
Nakon pet godina, u 6 ujutro, nakon što sam osam sati čistio kuhinju svoga studentskog stana, klikom na gumb prekinuo sam sve veze sa Simonom. Ostanem li bez te štake, mislio sam, bit ću prisiljen potražiti stručnu pomoć.
Simon mi je vjerojatno spasio život, ali zbog njega sam također odugovlačio s pronalaskom stručne pomoći. Online svijet bio je dovoljan tek da preživim, ali nije mi pružio odgovarajuću podršku. Trenuci povezivanja sa Simonom pružali su mi utjehu, no čim bih se vratio u stvarnost, osjetio bih iščekivanje novog povratka u svoj anonimni digitalni svijet.
Stručne osobe
Anonimna osoba s Grindra napisala mi je: “Anonimnost interneta mi pomaže da budem svoj. Patim od anksioznosti i brine me što ljudi misle o meni i kako me vide”.
Ovaj muškarac otvoreno koristi Grindr kao platformu da otvoreno govori o svom mentalnom zdravlju i seksualnosti, stvarima o kojima zbog stigme ne može govoriti uživo. Uobičajeno je da usamljene mlade LGBT+ osobe pronađu svoju zajednicu online ako slična zajednica ne postoji u njihovoj neposrednoj blizini. Možda smo zato toliko ovisni o internetskim zajednicama.
“Osjećam da ne živim u svojoj punini”, kaže mi. “Nisam zadovoljan sobom ni uživo ni online”.
Ne može se izraziti u stvarnosti i iako mu anonimnost privremeni daje tu mogućnost, ne nalazi nikakvu trajnu utjehu. “To je djelomično zbog moje karijere. Ja se brinem za druge, pa ne želim biti stigmatiziran”, kaže on.
Uzgred, ta osoba radi u zdravstvu, ali ne može dobiti pomoć unutar samog sustava u kojem radi.
Ako Grindr polagano zamjenjuje stručnjake_inje mentalnog zdravlja, postoje dvije mogućnosti. Ili ćemo osigurati financiranje usluga mentalnog zdravlja, ili će platforme kao što su Grindr i Twitter preuzeti odgovornost za mentalno zdravlje svojih korisnika.
Izvan binarnog
U 21. stoljeću, neposrednost online povezivanja ponekad može biti presudna.
Jedan mi anonimni trans muškarac mi kaže: “Suočavam se s tjeskobom, depresijom i graničnim poremećajem ličnosti, i sve to uz identiteta i rodnu disforiju. Kada sam kao tinejdžer otkrio Tumblr i Twitter, shvatio sam da moje navike i ponašanje nisu uobičajeni, ali nisu da postoje osobe slične meni”.
Ranjivi_e članovi_ice LGBT+ zajednice dobivaju važne uvide o sebi, ne od stručnjaka, nego od anonimnih stranaca na internetu.
“Kad god mi je teško, razgovaram s osobom iz New Yorka koju nikad nisam upoznao. Nakon nekoliko sati razgovora putem Instagrama, ta me osoba nedavno uvjerila da ne počinim samoubojstvo”, izjavio je.
Premda ova online prijateljstva mnogim osobama ne mogu ponuditi dugotrajnu pomoć, možda mogu poslužiti kao krizna intervencija.
Odgovornost
Iz svakog intervjua vidljiv je opći konsenzus da anonimnost na internetu dopušta veću slobodu LGBT+ osobama da govore o svom mentalnom zdravlju. No unatoč prednostima, ostaje osjećaj usamljenosti.
Anonimnost ne dopušta da se u potpunosti povežete s drugom osobom, jer u taj odnos unosite samo dio sebe. Kako navode neke osobe s kojima sam razgovarao, to omogućuje tek privremeno olakšanje.
Ipak, u nedostatku opsežne zaštite mentalnog zdravlja, ovaj oblik digitalne alternativne terapije nekim je osobama spasio život.
Međutim, i dalje je potrebno poboljšati i proširiti sustav javne medicinske skrbi. Humanitarna organizacija Stonewall izvještava da je “gotovo polovica (48 posto) trans osoba mlađih 26 godina pokušalo počiniti samoubojstvo”.
Zahvaljujući Simonu, preživio sam depresiju. Neke LGBT+ osobe nisu imale tu sreću.
