Ljudi u pokreti napustili su svoje zemlje u nadi da će pronaći svoje bolje sutra i državu u kojoj će se njihova osnovna ljudska prava poštivati. Međutim, na svome putu umjesto razumijevanja nailaze na dehumanizaciju, otpor, otvoreno i direktno nasilje, ali i ogromnu odbačenost od ostatka društva.
Autor_ica: Admir Adilović
Glavni motiv LGBTI osoba za odlazak iz vlastitog doma jeste osjećaj odbačenosti, strah za budućnost, nemogućnost izražavanja ili čak zakonska regulativa koja im prijeti smrću samo zato što postoje. Upravo zbog ovoga ovu vrstu migracije moramo svrstati u onu krajnje nasilnu. LGBTI ljudi u pokretu iz svojih domova ne odlaze samo zbog socio-ekonomskih problema već i kako bi spasili vlastiti život. Na putu doživljavaju podjednaku diskriminaciju od ostatka društva kao i od samih grupa s kojima putuju. Svoje domove napustili su u nadi da će nasilje prestati, ali naši sagovornici naglašavaju da ono nije prestalo već se povećalo. O tome kako migrantski put izgleda iz perspektive LGBTI ljudi u pokretu, razgovarali smo s Alijem, Onurom i Azirom.
Ali je gay muškarac koji se već šest mjeseci nalazi u Sarajevu, navodi da je zbog političke klime zapeo u Bosni i Hercegovini koja ga previše podsjeća na dom.
„Bosna i Hercegovina je mnogo slična Iranu, a odakle ja dolazim. Postoje te neke građevine koje me svaki put podsjete na dom, dođe mi da zaplačem kada hodam ulicama jer je sve tako slično, a opet ništa nije isto. Ja sam svoju porodicu i dom napustio u nadi da ću zaista otići u neku evropsku zemlju u kojoj ću se osjećati prihvaćeno. Na kraju sam zapeo u BiH, ovdje uistinu ima ljudi koji su topli i koji me prihvataju, ali se ne osjećam ni sigurno, a ni dobrodošlo. Moj put traje već četiri godine, prošao sam živi pakao. Da li uopšte možete zamisliti kako je glumiti da si heteroseksualan i ponašati se u skladu sa svim onim od čega bježiš? Ja sam pobjegao kako ne bih morao glumiti, kako bih bio slobodan a sada mogu preživjeti samo ako glumim“.
Ali je uz suze rekao da ne želi razgovarati o onome što je tokom puta doživio ali je naglasio da je često bio „vreća za udaranje“ svim drugim licima u pokretu. Ako bi se i opustio dovoljno da nekome prizna svoj identitet bio bi fizički napadnut. „Sjećam se jednom da sam se probudio u sred šume s posjekotinama na rukama, stomaku i licu. Ne znam šta i kako se dogodilo, ali sve moje stvari su nestale, moji saputnici su otišli i ostavili me usred ničega da se sam snalazim. Život nije lagan to svi znamo, ali nisam znao da mora biti ovako okrutan“, zaključuje Ali.
Onur je biseksualni muškarac koji je upravo na ovom putu uspio pronaći nekoga za koga smatra da je ljubav njegovog života. Onur se zajedno sa svojim partnerom nalazi u Tuzli, ali ističe da iako su zajedno i podržavaju se, njihov život nije prepun ljubavi.
„Sjećam se kada smo tek stigli u Tuzlu, bilo je to prije nekih dva ili tri mjeseca, Isdran i ja smo otišli do najbližeg hotela koji smo našli na mapi. Ušli smo u hol, zaista prelijepog hotela, prišli recepciji i objasnili na engleskom da želimo sobu. Umjesto sobe dobili smo poglede od muškaraca koji su se nalazili na recepciji ali i neko brbljanje na bosanskom jeziku koji nijedno nismo razumjeli. Ubrzo se na recepciji pojavila mlađa djevojka koja nam je objasnila da ne možemo dobiti sobu bez ličnih dokumenata. Ja sam odmah izvadio papir iz Srbije jer smo se i tamo prijavljivali, djevojka mi odmah preklopi papir i najtera me da ga brzo vratim u torbu. Objasnila nam je da taj papir moramo ili uništiti ili dobro sakriti jer ako ga policija pronađe mogu nas vratiti u Srbiju. Dok smo razgovarali s njom, muškarci iza pulta su joj uporno nešto dobacivala. Ona na kraju reče da zaista ne može ništa i da moramo napustiti hotel. Kako nismo imali mnogo izbora, Isdran izvadi novac na pult i naglasi da nije problem i da platimo skuplje. Na kraju umjesto sobe dobismo bukvalno izbacivanje na ulicu od dvojice muškaraca. Očigledno je jedino djevojka u hotelu znala engleski i bila dovoljno ljubazna da s nama razgovara. Hodali smo mi tako satima u nadi da ćemo pronaći hotel u koji će nas primiti ali to nije bilo moguće. Završili smo na autobuskoj stanici gdje nam priđe jedan mladić i upita o tome odakle smo, ko smo i kako smo. Odmah mi prođe kroz misli koliko dugo nas niko nije pitao kako smo. Ubrzo nam je ponudio smještaj za novac, mi smo prihvatili i evo sve do danas živimo na spratu njegove kuće.“
Upitali smo Onura da li se on i njegov partner osjećaju slobodno u Tuzli, te da li planiraju tu i ostati. Onur ističe da čak ni čovjeku koji im izdaje sprat kuće nisu rekli da su partneri već da su prijatelji. „Strah je skoro pa isti ovdje i u Maroku. Ne mogu reći da je situacija ista jer nije, ali strah jeste. Mene je strah postojati ovdje prvenstveno jer sam migrant, a zamislite kako bih se osjećali nas dvojica da svi znaju da smo u vezi? Da smo gej muškarci? Mi se nadamo da će se politička situacija poboljšati i da ćemo uskoro moći otiči u neku od nama željenih destinacija gdje ćemo uspjeti osnovati porodicu.“
Azir je trans muškarac koji je na ovom putu morao zaboraviti na svoj identitet i ponašati kao da je žena. Ističe da niko od grupe s kojom putuje ne zna njegov pravi identitet, zamjenicu koju želi da koriste kada mu se obraćaju a ni njegova istinska osjećanja. Azir ovo putovanje uspoređuje s onim što su ga učili da je pakao.
„Ja tokom ovog puta nijednom nisam skinuo svoju masku. Ovo je prvi put da se sebi obraćam u muškom rodu u zadnjih nekoliko godina. Svaki put me strah da će me neko čuti, a ako me čuju onda znam i da će me ubiti. Javnosti je prikazana samo jedna strana onog što mi dosita doživljavamo. Priča se o migrantima, migrantskoj krizi ali nas su svi zaboravili, mi kao da i ne postojimo. Ma ustvari i ne postojimo jer se skrivamo kako bi spasili svoje žive glave. Nas su naši roditelji učili o tome koliko patiš kada umreš kao zla osoba, kako postoji to neko mjesto gdje ti duša gori zato što si ti nešto loše uradio tokom života. E ja taj osjećaj imam i trenutno, ja se osjećam kao da mi duša svake sekunde sve više i više gori od boli. Nosim masku jer samo tako mogu preživjeti, a kada nosim masku mrzim sebe. Ako ovo nije pakao, šta onda jeste? Ja sam se nadao boljem životu a zapao sam u ovoj državi, nije da je želim uvrijediti ali ona jednostavno nije ono što sam ja želio. Ovdje se ne osjećam sigurno, ovdje nemam nikoga. Pa zapravo si ti prva osoba sa kojom ja otvorenom razgovaram. Volio bih kada bi iako postojale grupe podrške, neko sigurno mjesto za nas.“
Put ljudi u pokretu nije nimalo lagan jer osim onih fizičkih prepreka i boli postoje i one psihološke traume koje nas vode u potpuno novu dimenziju gledanja na svijet. Svi naši sagovornici su istakli da su humanost i emocije morali ostaviti u svome domu jer tim vrlinama nema mjesta na ovakvom putu. Na nama ostaje da ispratimo njihove priče u nadi da će imati svoj sretan kraj. A vama poručujemo da nabacite osmjeh kada prolazite pored ljudi u pokretu, pružite im blagi, topao pogled i sigurnost u razgovoru. Nekada naša minuta nekome znači sve. Nemojmo zaboraviti da smo mi jedini koji možemo pružiti podršku i siguran prostor LGBTI ljudima u pokretu koji prolaze ili su trenutno zastali u našoj državi.
