Na radionici koju je organizirao SOC u saradnji sa SHL Fondacijom govorilo se o mogućnostima traženja azila na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Praktične savjete, smjernice, definicije pojmova, kao i iskustva osoba koje su prošle proceduru predavanja zahtjeva za azil ili se tek ohrabruju da je započnu, pronađite u tekstu Mirze Halilčevića.
Piše: Mirza Halilčević
Bosnu i Hercegovinu je do sada uslijed nepogodnih ekonomskih i političkih prilika napustio veliki broj ljudi. Opći kvalitet života bh. građana/ki prilično je nizak. Uz sve to, neke osobe se suočavaju i sa specifičnim oblicima diskriminacije poput homofobije i transfobije, koji se nerijetko manifestuju kao govor mržnje, nasilje ili prijetnje. Ovim su osobama često upravo azil i odlazak iz države jedino rješenje za dostojanstven život. O mogućnostima traženja azila na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta se govorilo i u petak, 14. decembra, na radionici koju je organizirao Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa SHL fondacijom.
Vinko Mališ iz Zenice jedan je od onih koji su pokušali iskoristiti mogućnost azila. Nažalost, njegov zahtjev je odbijen. Kako objašnjava, sve je počelo pričom o autovanju koja trebala imati za cilj da ohrabri i druge LGBTI osobe na to. “Ja sam se, naime, greškom autovao javno. U intervjuu koji sam dao za jedne novine nije bilo predviđeno da budem potpisan imenom i prezimenom. Novinar je tada, sjećam se, forsirao da pristanem na to, jer navodno redakcija ne bi pristala da drugačije objavi tu priču. Ja sam se u to vrijeme nalazio u Švicarskoj, kada mi je on posljednji put pisao i pitao me da li ćemo intervju brisati ili ga objavljivati. Detaljno sam odgovarao na pitanja, da bi se poslije desilo da je u finalnom tekstu on moje riječi potpuno izvukao iz konteksta. Tog dana kada je tekst objavljen krenule su prijetnje preko društvenih mreža. Tada sam se, naravno, prepao, i plašio sam se da se vratim nazad u Bosnu i Hercegovinu. Predao sam zahtjev za azil i, iako sam odrastao u Švicarskoj i jezik govorim jako dobro, odbijen sam jer se Bosna i Hercegovina smatra sigurnom državom za LGBTI osobe”, objašnjava Mališ.
Iako su migracije vrlo aktuelan fenomen u svijetu, bitno je oprezno tretirati ovaj pojam i kontekstualizirati ga u odnosu na društveno političku situaciju. Naime, i u slučajevima ostvarivanja prava na azil na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta stvari se moraju posmatrati individualno. Nisu sve LGBTI osobe po automatizmu izložene istom nivou nasilja i diskriminacije, niti sve pripadaju istom društvenom sloju. S druge strane, ni situacija u Bosni i Hercegovini ne može se porediti sa situacijama u državama gdje je homoseksualnost kriminalizirana i patologizirana. Bosna i Hercegovina, između ostalog, raspolaže i sa antidiskiminacionim zakonom koji eksplicitno zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije što drugima daje za pravo da našu državu označe sigurnom za LGBTI osobe.
Kako su kazali u SOC-u, potreba za radionicom koja bi tematizirala pitanje traženja azila na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta nametnula se uslijed sveprisutne atmosfere migriranja stanovništva, kao i potrebe da se izoluju životne okolnosti LGBTI osoba u odnosu na ovu temu.
“Ono što je specifično je da uz sve postojeće probleme u državi, LGBTI osobe imaju još niz problema zbog kojih ne mogu zamisliti život u BiH. To su nasilje, neadekvatni zakoni, loša implementacija, nepostojanje određenih propisa… SOC, između ostalog, LGBTI osobama nudi edukaciju na ovu temu, kao i usluge psihološkog i pravnog savjetovanja. Konkretno u odnosu na ovu temu možemo da pripremimo osobu na proces traženja azila i možemo da osobe uvežemo sa aktivistima ili drugim ljudima koji su prošli proces traženja azila”, rekao je Darko Pandurević, organizator radionice, programski koordinator i pravni savjetnik u SOC-u.
Kako je na samom početku objašnjeno, bitno je naglasiti da postoji razlika između pojmova “migrant” i “izbjeglica”. Kada se govori o migrantima, tada se uglavnom misli na sve one koji napuštaju zemlju kako bi se, recimo, po osnovu spajanja porodice ili boljih ekonomskih prilika nastanili u drugoj zemlji. Pod pojmom “izbjeglice” podrazumijevamo osobe koje uslijed progona, ratnih dejstava i nemogućnosti države da ih zaštiti napuštaju svoju zemlju. Migranti, za razliku od izbjeglica, ne uživaju nikakvu podršku vlade svoje matične države. Izbjeglički status odobrava se, dakle, strancu koji se uslijed osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja odluči napustiti svoju zemlju. U ovom slučaju, LGBTI osobe se najčešće podrazumijevaju pod kategorijom “određena društvena skupina”, u okviru čega i imaju mogućnost podnošenja zahtjeva za azil.
Razlikuje se više oblika azila, ali se u kontekstu ostvarivanja prava na azil na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta najčešće misli na teritorijalni ili politički azil. Osobe koje žive u azilantskim smještajima nazivaju se azilantima, dok azil doslovno podrazumijeva nešto što nije predmetom progona ili slobodu od progona. Azilanti imaju prava koja ih štite, čak i u slučajevima ako azil nije odobren. Oni kao takvi ne smiju biti vraćeni u zemlje progona.
Strah od progona razlikuje svoj subjektivni i objektivni element. Subjektivni element podrazumijeva ličnu percepciju straha, dok objektivni element predstavlja pravni aspekt koji dokazuje opće nepovoljan politički položaj pojedinca/ke ili grupe u društvu. Država iz koje se odlazi može i sama biti vršitelj progona ili može ne biti u mogućnosti da pruži adekvatnu zaštitu oobama koje se progone. Tijela koja se mogu tretirati kao subjekti progona su: državna tijela, stranke ili organizacije koje nadgledaju rad državnih tijela, nedržavni subjekti (grupe građana/ki, ekstremisti…) ili međunarodne organizacije koje odbijaju pružiti pomoć. Djela koja se mogu tretirati kao djela progona predstavljaju istovremeno i ozbiljno kršenje ljudskih prava u odnosu na opće deklaracije o ljudskim pravima, a neka od njih su: tjelesno ili duševno nasilje, uključujući i seksualno nasilje, zakonske, administrativne, policijske ili sudske mjere koje su same po sebi diskriminacijske ili se provode diskriminatorno, sudski progon ili kažnjavanje (nesrazmjerno ili diskriminacijsko), te uskraćivanje prava na sudsku zaštitu.
O slučajevima bh. građana/ki koji/e su na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta predavali zahtjeve za azil govori Vladana Vasić, rukovoditeljica zagovaranja pri SOC-u: “Nama se u prosjeku godišnje javi 10-15 osoba sa pitanjima vezanim za azil. Nismo imali nijedan slučaj da su ljudi u čijim procesima smo posredovali dobili azil u državama Evrope. Čini mi se da EU države imaju kompliciranije uvjete prijema, s tim da su one također primile veliki broj ljudi – izbjeglica iz našeg posljednjeg rata, pa je i to dijelom definisalo taj odnos.” Vladana dodaje: “Naša praksa je pokazala kako se azilantske procedure najbrže dešavaju u SAD-u. Veliki broj aktivista/kinja je otišao upravo tamo. Što je također simptomatično, da su u pitanju uglavnom aktivisti/kinje, jer što je osoba vidljivija, to je izloženija nasilju. Mi smo do sada pomogli četiri procesa dobijanja azila, dok je peti još uvijek u toku.”
Naša sugovornica napominje da je ovdje riječ i o prilično emotivno zahtjevnim procesima u okviru kojih i samih azilanti/ce često odustaju od procedure. Neki od njih ne izdrže boravak u azilantskim centrima, neki ne mogu podnijeti izoliranost od porodice, kao ni činjenicu da nemaju mogućnost povratka u matičnu državu ukoliko žele nastaviti proceduru odobravanja azila. U odnosu na ovo pitanje, Evropa je mnogo više skoncentrisana na ratna područja, tako da su često i zahtjevi za azil predati na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta na čekanju. Za razliku od toga, SAD nerijetko odobrava azilantima i radne vize, tako da im se nudi i prilika ekonomskog privređivanja. Za predavanje zahtjeva za azil potrebno je da podnosilac zahtjeva stupi na tlo države za koju predaje azil.
U odnosu na pomaganje procesa, SOC tražiteljima/cama azila može da pomogne činjeničnim svjedočenjem o stanju na terenu. Obzirom da je Bosna i Hercegovina u odnosu na amandmane i unaprijeđene zakone okarakterisana kao sigurna zemlja za LGBTI osobe, SOC izdavanjem dokumenta eventualno može da ukaže na lošu implementaciju postojećih zakona ili potencijalnu nesigurnost za tražitelja/icu azila. S tim u vezi može se govoriti i o jako malom broju sudski procesuiranih slučajeva napada i zločina iz mržnje. No, pozitivna stvar je da se svaki od ovih slučajeva ispituje individualno, i da osoba koja trpi nasilje i diskriminaciju ima veliku mogućnost za dobijanje azila. Nažalost, i procedure dokazivanja preživljenog nasilja i diskriminacije, a ponekad i dokazivanja seksualnog identiteta, mogu biti iscrpljujuće. Ranije se događalo da se osobe ispituju o vrlo privatnim stvarima, o historiji partnerskog života, da ih se odbija jer “nisu dovoljno gej” ili da ih se pita o značenju duginih boja na zastavi.
Jovana Boljanić također preispituje mogućnosti odlaska iz države. Ona je aktivistkinja i jedna od pokretačica neformalne grupe Art Kvir Sokolac. Na radionicu je došla jer joj se, kako kaže, uz sve probleme sa kojima se suočava, poznavanje ove teme čini prijeko potrebnim. “Moj angažman kroz malu grupu ljudi koju mi okupljamo svodi se na problematiziranje LGBTI pitanja kao i pitanja nasilja kroz angažovanu umjetnost. Nedavno smo zaključile i kampanju ‘16 dana aktivizma’ u okviru koje smo govorile o nasilju sa kojim se suočavaju žene. Jedan od razloga zašto sam se odlučila prisustvovati i ovoj radionici jeste upravo moja sve veća izloženost i vidljivost. Veliko mi je zadovoljstvo da sam imala priliku nadograditi svoje znanje o ovoj temi. Radionicu smatram itekako korisnom i mislim da sam se dodatno ohrabrila na razmišljanje o ovoj temi”, zaključuje Jovana.
Mogućnost azila ne bi trebala da podrazumijeva egzodus LGBTI osoba iz BiH u neki izolovani prostor sigurnosti. Sigurnost nije nemoguća ni u okvirima BiH, samo je treba graditi postepeno i zajedno. Štaviše, situacija se u odnosu na period od prije deset godina značajno promijenila, iako je pojam sigurnosti i dalje prilično relativan. No, pozitivno u svemu tome ostaje da se svaki zahtjev za azil tumači individualno i da je za izvanredne slučajeve koji trpe izvjesne oblike nasilja omogućena opcija odlaska iz države. S druge strane, takvi slučajevi mogu da posluže i kao relevantan primjer u mapiranju nedostataka sistema i njegovom eventualnom unapređenju.
