Piše: Lamija Begagić
Ogradimo se na početku, da ne bude poslije nismo znale/i: knjige koje u nastavku prepočujemo kao obaveznu izolacijsku literaturu bave se lezbejskim, gej i trans- temama i iskustvima, što dakako ne znači da je to jedina njihova vrijednost. Radi se o sjajnim književnim djelima, u mnogim slučajevima pravim stilskim senzacijama, raznolikih postupaka, tematskih okvira, glasova i formi. Nerijetko duhovite, ali i mračne, ohrabrujuće i društveno angažirane, ove će vas knjige dvije „naše“ autorice i dva „strana“ glasa nasmijati, razvedriti i zamisliti u ovim teškim i za sve nas sasvim novim okolnostima.
Uz kratki opis, sasvim su namjerno priloženi i kraći odlomci kako biste, barem na trenutak, zavirili u autorski stil i „atmosferu“ djela.
P.S.
S obzirom na specifičnost okolnosti u kojima knjige nije lako nabaviti, javite se redakciji ukoliko živite u Sarajevu, pa ćemo smisliti neki način da vam dostavimo primjerak.
DO ISTEKA ZALIHA
Nora Verde: Do isteka zaliha, Sandorf, Zagreb, 2013.
Prvi roman hrvatke spisateljice Nore Verde „Do isteka zaliha“ istovremeno je topla, ali i surova i sirova ljubavna priča. Kroz autentičan glas pripovjedačice i glavne junakinje, Nora Verde ne govori „tek“ o istospolnoj ljubavi, već i o drugim važnim stvarima o kojima nerado pričamo/pišemo poput nasilja u (istospolnim) vezama i mentalnog zdravlja. Njene junakinje su žive i ma koliko priča bila suvremena i lokalno zagrebačka, ona je bliska i svima nama koji smo gazili ma koje i ma čije ulice, prije nego smo se zatvorile u četiri zida.
– Jesam seksi? – pitam i smješkam se šeretski. Primjećujem da gleda baš u onu najraskošniju modricu na mojem lijevom bedru.
– Jesi, seksi si – odgovara snuždeno. Otkači lampi i prilazi k meni, sjedajući na rub kreveta. Osvjetljava modricu i promatra je.
– Uopće se ne sjećam da sam te tu toliko jako udarila. Fakat mi nije jasno. To je valjda zbog masnog tkiva kojeg ti imaš više, meni uopće ne ostaju. Vidi.
Prelazi rukama po svojim bedrima i potkoljenicama.
– Ništa, kao da ti mene nisi ni takla – konstatira zamišljeno.
S obje ruke primim njene lijepo oblikovane noge i prebacujem je na krevet, na sebe.
Desnom joj rukom obgrim leđa.
– Ljubavi, oprosti mi – govori.
Osjećam da je uznemirena. Leđa joj se počinju polagano tresti. Nije valjda da plače.
Šutim.
(…)
Malo se smirila, sporije diše, vraćamo se u stvaran svijet sobe. Privikavamo se na njega kao oni čileanski rudari izvučeni na danje svjetlo nakon dva mjeseca u mračnom oknu rudnika ugljena.
Luna popravlja deku u koju smo se zaplele ležeći i izvodeći ovaj začudan performans poniranja u krivnju i tješenja. Diže se na noge i vezuje konopčiće trenirki koje su joj smiješno spale skoro do pola guze.
Umorne smo i ispražnjene, ostalo nam je snage još samo za šepavu nježnost i kratke poljupce.
ANĐEO HISTORIJE
Rabih Alameddine: Anđeo historije, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2017, s engleskog prevela: Mirjana Evtov
Jakub je, kao i njegov autor, libansko-američki pisac Rabih Alameddine, beskrajno duhovit i tankoćutan junak, jedan od onih koji je u sebi spojio toliko drugosti da je svima nama, baždarenim na senzibilnost ka otpadnicima, odmah ušao pod kožu: Arapin, gej muškarac kojem je epidemija AIDS-a pokosila partnera i pet najboljih prijatelja, musliman u katoličkom internatu, kršćanin u egipatskom bordelu, neshvaćeni pjesnik, junak koji odmor od sebe i svih tih Drugih u sebi traži na mjestu toliko drugačijem od svih njegovih domova, bliskoistočnih, evropskih, američkih, u utočištu svih odbačenih: na klinici za hitne psihijatrijske slučajeve gdje se dešava i odlomak u nastavku.
Za razliku od ostalih ovdje navedenih naslova, ovaj je objavljen u „domaćoj“ izdavačkoj kući, IK Buybook, koja ima online knjižaru i, vjerujemo, dovoljno naslova na stanju: trošak zbog kojeg sigurno nećete požalititi. U protivnom, vraćamo novac 🙂
Svijet se pretvarao u tamu, a ja sam u onoj sobi čekao potpuno sam i kroz prozor veličine A4 posmatrao kako tamno sivilo crni između vrhova zgrada. Onda su se vrata otvorila i tresnula o zid. Izvinjavam se, rekla je ona, postiđeno, gotovo se hihoćući, i ležerno ušetala u sobu. Predstavila se neformalno, živahnim glasom: Ja sam Jeannie, rekla, jedna od ovdašnjih savjetnica, a vi, sudeći po ovome – pokazala je formular u svojoj ruci – imate problema i željeli biste do psihijatra, ali dajte da najprije vidimo mogu li vam ja pomoći.
Sjela je preko puta mene, ured je bio tako majušan da sam praktično mogao osjetiti miris njene vodice za usta i kreme za ruke.
(…)
Kako vam mogu pomoći, upitala je, otvorila svesku, odvrnula poklopac sa hemijske i nagnula se k meni. Rekao sam joj da razgovaram s imaginarnim ljudima, uglavnom s tobom, Doc, svojim partnerom, mrtvim već dvadeset godina. Ona je čekala, kao da to što sam upravo rekao nije dovoljno da me proglasi ludim, ali ja sam za svaki slučaj naglasio da nisam lud jer znam da i ti, i svi ostali, postojite samo u meni. Rašio mi se u duši neki šav, ali haljina je još u komadu.
(…)
Kako ti je bilo ime. Ime mu je bilo John, ali svi su ga zvali Doc, oduvijek su ga zvali Doc, kad smo se upoznali studirao je medicinu, postao je pedijatar jer je volio djecu, s tim što taj posao i nije osobito volio – užasnuo se kad se ispostavilo da roditelji mogu biti užasni, o tome nije razmišljao dok je studirao. I nije imao mnogo prilike da praktikuje svoje umijeće jer je postao znatno bolesniji od djece koju je liječio. I onda je umro.
Kako je umro, upitala je. Sotona u mojoj glavi smjesta je rekao: Od muke. Ja sam rekao: AIDS.
Sve nas je pobio AIDS.
ADOLESCENTI TROGLODITI
Emmanuelle Pagano: Adolescenti trogloditi, MeandarMedia, Zagreb, 2014, s francuskog prevela Ursula Burger Oesch
Francuska književnica Emmanuelle Pagano napisala je, kako jedan kritičar reče, „roman ceste na francuski način“, po mnogo čemu drugačiji o romanima o avanturima sa putovanja dosadčitanim, jer putovanje njene junakinje Adele svakodnevno je putovanje izvana, i iznutra.
Adele putuje po hladnim i ledenim cestama sela u francuskim Alpima, vozeći školski autobus, ali putuje i kroz svoje djetinjstvo i odrastanje i kroz djetinjstva i porodične priče svakog svog đaka kojeg svakodnevno vozi u školu i iz nje.
No, kroz to nas putovanje, Adele vozi polako, odajući nam tajne u naznakama, igrajući se rodovima u jeziku, dok napokon ne shvatimo da u to malo mjesto nije došla odnekud, iz nepoznata, nego je odrasla tu, rodila se tu, tu imala mlađeg brata kojem je nekad bila brat, dok se danas trudi da je napokon prizna kao sestru, da je doživi kao sestru, jer Adele, protagonistica i pripovjedačica ovog sjajnog romana je trans žena koja se nakon mnogo godina odlučila vratiti se u provinciju u kojoj je odrasla. Roman nije veliki, ne prati ga epska naracija, na momente je fragmentaran i poetski, sjećanje i stvarnost prepliću se na neobične načine i savršeno je štivo za karantenske babine huke!
Glasina će polako obići visoravan. Kad zatopli, magle će se spustiti stijenkama klanaca poput uskiptjelih lavina, sve će izgledati kao u nekom lošem filmu. Jednom od onih filmova u kojima se snimatelj malko zanese.
Glasina će putovati još mjesecima. Proći će dobrih nekoliko tjedana prije nego što dođe do Tonyja, u kafiću ili za vrijeme stočnog sajma.
(…)
Odlučit ću ostati ovdje jer ovdje mi je dom.
Znam da će vrijeme utišati govorkanja, rane. Tračevi će postati ono što su mislili da prikrivaju, stanovita istina, moja vlastita.
Bio sam dječak odavde i nikad nisam postao muškarcem. Bio sam dječak, postao sam žena, odavde.
OTKAKO SAM KUPILA LABUDA
Tanja Stupar Trifunović: Otkako sam kupila labuda, Arhipelag, Beograd, 2019.
Tanja Stupar Trifunović odlična je pjesnikinja koja nam je svojim prvim romanom „Satovi u majčinoj sobi“ dokazala da još kako dobro pliva i u proznim morima, taj nam je svoj talenat još jednom potvrdila i u nagrađivanom romanu „Otkako sam kupila labuda“ kroz kojeg putujemo sa bibliotekarkom u srednjim godinama i njenom mlađahnom ljubavnicom, studenticom dramaturgije. A kao i u svakoj priči o ljubavima i strasti, i u ovoj skačemo od uljuljkanosti u toplinu romanse, do straha od svijeta i sebe.
Za svoj četrdeset peti rođendan sam se prvi put poljubila sa ženom. Nisam bila pijana. Nisu mi se sviđale žene. Nisam eksperimentisala. Ja sam stara i kruta žena za takve stvari. Ti bi rekla opaka žena. Ti si ona s kojom sam se poljubila i koja ne želi da čuje ništa o meni. Tako je bilo svaki put kad bismo se posvađale. A svađale smo se često. Počinjao bi dug period zvani ne želim da čujem ništa o tebi. Nakon kojeg bi uvijek slijedila strastvena mirenja i beskrajna objašnjavanja.
Već sam počela da lažem. I krivotvorim. To nije bilo za moj četrdeset peti nego tvoj dvadeseti rođendan. Sramota me je reći da si ti tada imala samo dvadeset. Za moj četrdeset peti rođendan se još nismo poznavale. Upoznale smo se nešto kasnije posredstvom čudnih okolnosti. Ne, nisu to bile nikakve čudne okolnosti, ja sam bibliotekarka koja radi u Gradskoj biblioteci, u dijelu grada gdje samo narkomani i probisvijeti ulaze ponekad da uzmu nešto za čitanje, a češće da traže sitan novac ili cigaru. I ti. Dolazila si svaki dan otkad si naučila čitati. Ne, ja te ne znam od početka.
Nisam ovdje radila. Nekad dok sam još bila mlada, zlurade kolege bi rekle i normalna, radila sam u centralnoj, velikoj biblioteci. Sa staklenim pročeljem. Sa mermernim hodnikom. Sa suncem koje upada kroz prozor. I mnogo knjiga. Ovdje ima manje knjiga i više mraka. Ali ti si, kao svi sumračni adolescenti, više voljela ovdje dolaziti.
