PIŠE: Admir Adilović
Koliko puta ste samo čuli’e da neko kaže „Ja imam prijatelje koji su dio zajednice, ALI“ ili „Ja podržavam LGBTI zajednicu, ALI“. Moramo naučiti da sve ono rečeno prije tog kobnog ALI postaje apsolutno nevažno. Podrška, savezništvo i solidarnost ne mogu sadržati izgovor „ali“ ni pod kojim uslovom jer tada podrška nije bezuvjetna. Tada se postavljaju uvjeti o tome kako i šta će neko zapravo da podrži. Primjera radi „Meni je okej da je neko gej, ali ne volim ove što su feminizirani mnogo“ – rečenica koja je diskriminatorna i uvredljiva na mnogo nivoa i koja pokazuje da osoba koja ju izgovara zapravo ne podržava zajednicu i da pokušava naći izgovore za netrpeljivost ili čak mržnju koju osjeća. S druge strane koristiti činjenicu poznavanja ili prijateljstva s nekoliko LGBTI osoba postaje gnusno jer ih se ponovo koristi samo kako bi se nešto opravdalo i kako bi osoba koja to izgovara društvu izgledala kao liberalna, otvorena i prepuna solidarnosti.
LGBTI osobe svakodnevno dišu nasilje, zbog čega podrška ne smije da ima to ALI! U društvu, kakvo je naše, koje često odiše mržnjom prema drugima i drugačijima, koje otvoreno poziva na nasilje, koje javno vrši nasilje i separaciju, prava, istinska podrška biva blago koje nam je svima neophodno. Upravo zbog ovoga ne treba da postoji prividna solidarnost i podrška. Upravo o ovoj temi razgovarao sam s različitim osobama koje daju svoju perspektivu na borbu LGBTI pokreta, ali i tome zašto podrška mora biti bezuvjetna.
Majka LGBTI osobe iz Tuzle priča o procesu shvatanja, prihvatanja i davanja podrške. „Kada mi se sin prvi put autovao kao biseksualna osoba ostala sam zbunjena. Iskreno sam znala da je dio zajednice jer mi je to bilo vidljivo od malih nogu, znala sam da to skriva i dala mu vrijeme da mi sam kaže. Iako sam se pripremala na to, već ga prihvatila sama ta izjava mi nije pala lagano. Da se razumijemo razmišljanja koja su tada počela nisu bila o tome da li treba da ga prihvatim i podržim, već o tome kako će društvo da reaguje i da li je on siguran van našeg doma. Zapravo mi je došlo i pitanje da li je siguran u našem domu jer sam pretpostavljala da moj muž nije osoba koja može da razumije.“ Majka napominje da je njen strah bio obuzimajući i da je tada izgovorila stvari koje danas nikada ne bi. „Rekla sam mu da bi bilo super ako završi sa ženom, a razmišljajući o tome da bi mu život u ovom društvu bio lakši. Kada me pogledao uplakanim očima shvatila sam da sam pogriješila i da sam ga povrijedila. Onda sam ga zagrlila i rekla da meni nije bitno s kim je on i da ga ja bezuvjetno volim.“ Dalje napominje kako i sama podrška nekada može otići u pogrešnom pravcu, iako ona dolazi iz najbolje namjere. „Uvijek kažem da smo mi različite generacije, različite osobe i da ja ne mogu znati šta njemu ili bilo kome treba u određenom trenutku. Upravo zbog toga kod nas postoji dogovor da ako ja kažem neku glupost ili pokušam da pomognem na neki pogrešan način, da će on to da mi kaže, da će mi ukazati na problem i da ćemo onda dalje. Na početku sam zbog straha i potrebe da zaštitim svog sina od ostatka porodice krila njegov identitet i imala različita opravdanja za njegovo ponašanje, ali onda sam shvatila da je to pogrešno. Pogrešno je jer moja motivacija nije bila samo da zaštitim njega već i sebe od osude porodice. Tada sam svima rekla ono što jeste i rekla im da nisu dio moje porodice ako ne prihvataju moj sina.“ Za kraj napominje zašto roditelji ne treba da sebe pravdaju s „ali“. „Mi kao roditelji treba da osjećamo bezuvjetnu ljubav prema svojoj djeci, da budemo tu za njih bez obzira na sve. Bilo kakvi naši stavovi treba da ostanu u kanti za smeće kada nam se dijete obrati za podršku. Ako smo sposobni da volimo bezuvjetno onda možemo pružiti i istu takvu podršku. Svako „ali“ daje prostor i pardon mržnji, zbog toga ga nikada ni jedan roditelj ne smije koristiti.“
Podrška treba da postoji jer smo svi ljudi, barem to kaže prijateljica iz Lukavca. „Svaka rečenica koja počinje sa „Ja imam prijatelja/icu koji je..“ treba da završi s „i dao bi mu/joj bubreg“. Sve druge formulacije ove rečenice za mene nisu prihvatljive. Osim toga treba jasno definisati šta znači nekome biti prijatelj. To što ja nekoga poznajem i sretnemo se ponekada na ulici, ispričamo se i možda jednom godišnje popijemo kafu, ne znači da smo mi prijatelji. Nismo, ba! Prijatelj je osoba koja je uvijek tu za tebe i za koju si ti uvijek tu. Ona ista osoba koja ti može reći sve, a da se ti i ne naljutiš. Meni je dosta ljudi koji kažu da imaju neke prijatelje ali da nešto ne podržavaju. Ma je l’ majke ti imaš prijatelja, ali bi ga ubio? Pa što ste prijatelji, eto zašto? Da bi ti mogao da mrziš sve druge koji su drugačiji, a da pri tome izgledaš kao čovjek? Ma nisi čovjek ako mrziš i tačka, nema tu rasprave.“ Prijateljica nastavlja o tome kako za nju izgleda prava podrška bez kompromisa. „Ja odem na povorku i podržim svog prijatelja, zaustavim nasilje koje vidim na ulici, raspravljam se s ljudima koji su homofobni ili pokazuju bilo koji oblik mržnje prema drugima. Ja pitam svog prijatelja kakvu podršku želi i takvu podršku pružim u tom trenutku. Solidarnost kreće od sitnica, ili barem onoga što mi smatramo sitnicama. Zaustavljanje neslanih i pogrdnih šala, direktno prozivanje mržnje, zaustavljanja verbalnog ili fizičkog nasilja, reagovanje na bilo koju vrstu nasilja, jasno iskazivanje podrške i naravno oduzimanjem prostora bilo čemu što nije prava i istinska podrška.“ Za kraj moja prijateljica napominje da ljubav jeste osnova podrške, ali da podržati možemo i ako nemamo nekoga iz neke zajednice koga bezuvjetno volimo. „Trebamo podržati sve ljude jer ljudski je ljubav, mi smo rođeni s ljubavlju. Ne moram poznavati neku lezbejku da bih pružila podršku svim lezbejkama, to je moja ljudska dužnost.“
Neizostavan dio ove priče bila je perspektiva LGBTI osobe, zbog čega razgovaramo s gej muškarcem iz Doboja koji naglašava da se uz podršku pobjeđuje strah. „Dugo me je bilo strah živjeti. Naprosto sam u svakom trenutku osjećao strah i činjenicu da mi je život ugrožen. Možda to realno i nije bilo baš tako, možda moj život nije bio ugrožen stalno, ali sam se osjećao kao da nemam podrške, kao da sam potpuno sam i da me niko ne razumije. Prva nada ili ti ga svjetlost bila je moja prijateljica koja me pitala da li sam gej i rekla da me voli bez obzira na to kakav odgovor bio, te da se raduje biti uz mene koga god ja volio. Tada je moj strah postao mrvicu lakši jer sam shvatio da ne moram život provesti u onom uskom ormaru u kojem nemam zraka. Kasnije se ta podrška zaista samo širila, meni je to bilo nevjerovatno. A evo došli smo do momenta da ja pričam s nekim o tome kako je biti gej i kako se osjećam kada imam podršku.“ Fascinantno je koliko je podrška ključna da bismo mi mogli raširiti svoja krila i slobodno letjeti. „S podrškom koju danas imam, straha skoro da i nema. Postoji samo onaj realan strah u situacijama kojima on pripada. On nije konstantan i znam da mogu biti siguran, barem u svom društvu. Moram još da napomenem da kada kažemo „Podržavam ih ja ALI oni ne trebaju da…“ je isto kao da nekome kažemo „Volim ja tebe, ali te tvoje plave oči su razlog što ti ne trebaš da…“ Podrška ne smije biti izgovor za mržnju već pokazatelj ljubavi.
Podrška treba da bude bezuvjetna kao i ljudska ljubav, ona na koju smo svi'e sposobni'e. Upravo zbog toga ne smije da postoji kobno „ali“.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
