Izvor: Deutsche Welle
Foto: DW/A. Sofic Salihbegovic
“U porodicama nikada nismo imali podršku. Uvijek su sa strane ili usput komentarisali kako ne žele sina pedera. Kod nas je još uvijek najbitnije'’šta će reći komšija’ i kako to objasniti drugima”, priča 25-godišnji Haris iz Sarajeva, koji se zbog takvih komentara nikad nije usudio da sa roditeljima razgovara o svojoj seksualnosti.
“Veoma je teško reći da si gej u okruženju u kojem smo živjeli. Bilo me je strah reakcije, a zatim i pitanja koja bi mogla da uslijede. Ni ja svojim roditeljima to nisam nikada rekao”, kaže Lazar.
Prisilno “liječenje”
U Srbiji i Bosni i Hercegovini postoje mnoge organizacije koje rade na zaštiti i poboljšanju stanja prava LGBTI-populacije. Jedna od njih je i Sarajevski otvoreni centar (SOC), koji je u maju objavio Rozi izvještaj u kome je dat sveobuhvatan pregled stanja prava lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interpolnih osoba u BiH. Tokom 2016. i početkom 2017. godine zabilježeni su veoma zabrinjavajući trendovi porasta slučajeva nasilja u porodici prema LGBTI osobama, slučajeva homofobnog i transfobnog vršnjačkog nasilja u školama, kao i porast broja slučajeva govora mržnje unutar akademske zajednice.
“Roditelji svoju djecu fizički i psihički zlostavljaju, prisilno ih zatvaraju i prisilno liječe, a u tome učestvuju i braća i sestre. U školama se nasilje koristi kao zajednički imenitelj da se ponize i zastraše sva djeca koja se ne uklapaju u očekivane društvene kalupe. LGBTI djeca su zato veoma često meta nasilja prouzrokovanog homofobijom i transfobijom”, kaže za DW Emina Bošnjak, izvršna direktorka SOC-a, naglašavajući da ni za jedan od tih problema još ne postoji adekvatan odgovor institucija u BiH.
Lažni životi
I Lazar i Haris kažu da je u Beogradu ipak malo lakše živjeti kao LGBTI osoba, nego u Sarajevu. Postoje mnogi gej-klubovi, održava se i Parada ponosa… Ali ipak, ljudi koji bi se i pojavili na tim mjestima, boje se da ih neko ne vidi i prepozna. Lazareva prva veza bila je sa pravoslavnim sveštenikom koji je bio oženjen. “To je trajalo devet mjeseci. Naravno, ni danas niko za to ne zna. Ogroman broj ljudi krije svoju seksualnost ili živi u lažnim brakovima bez ljubavi, u kojima lažu prvenstveno sebe, pa onda i ostale.”
“U BiH je u posljednje dvije godine ipak bilo određenih pozitivnih pomaka”, kaže Emina Bošnjak. “Međutim, ono što nedostaje jeste da u institucijama shvate da su LGBTI osobe u stvari građani i građanke BiH – i da, pored rješavanja pitanja diskriminacije, nasilja i inkluzije, moraju da razmišljaju i u pravcu zadovoljavanja potreba koje imaju i drugi građani i građanke BiH u oblastima obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja. LGBTI zajednica ne živi na nekom izdvojenom ostrvu, već je tu, u mjesnim zajednicama, u kantonima i entitetima. BiH još uvijek čeka mnogo posla do krajnjeg cilja, a to je puna ravnopravnost LGBTI-osoba.”
Budite ponosni
Lazar i Haris nisu željeli takav život. Otkako su došli u Njemačku, njih dvojica po prvi put mogu glasno da kažu da su u vezi. Cijena za to bila je odlazak iz domovine. U Frankfurtu su registrovali partnerstvo i srećni su što bez straha mogu da se drže za ruke dok šetaju ulicom.
“Onaj ko te voli”, kaže Lazar, “voljeće te zbog tebe, a ne zbog tvoje seksualnosti ili odabira partnera. Zbog toga bismo svim pripadnicima LGBTI zajednice na Balkanu preporučili da budu ponosni i vole sebe onakvima kakvi jesu. Ali i da istovremeno paze da ne povrijede ni sebe, a ni one koje ih vole.”
