Koliko daleko čovjek može stići ako odluči ne odustati?
PIŠE: Nikolina Todorović
(Edi Kiseljak, Ja sam Edi… i to je dovoljno, Naklada Fragment, Split, 2026.)
Nisam htio da moja priča ostane zaključana u meni, gdje bih samo ja znao što je značilo preživjeti – piše Edi Kiseljak, u samom uvodu svoje knjige Ja sam Edi i to je dovoljno.
Ovom oštrom rečenicom autor će nas pripremiti na sve ono što ova autobiografska knjiga u sebi sažima, ali će nam ponajprije sugerirati da je progovaranje u ovoj knjizi značilo mnogo više od jednostavnog zapisivanja i pisanja o vlastitom životu. Pisati je značilo preživjeti, biti živ, svjedočiti, govoriti i postojati.
Ja sam Edi i to je dovoljno, knjiga je koja u isti mah jeste i intimistički dnevnik i važan dokumentaristički zapis; biografski i realistični prozni narativ koji se žanrovski poigrava s čvrstom naracijom romana tako što ga razbija u fragmente, u sjećanja, u kratke prozne zapise. Blistavo iskustvo za čitateljice i čitatelje bit će upravo to što Edi Kiseljak, kao autor, sve vrijeme kroz knjigu ima potrebu obraćati se čitateljima/icama – zapitkivati ih (kao što to čini kratkim pitanjima koji presijecaju knjigu i započinju novo poglavlje) i, na koncu, educirati ih (kao što to čini u momentima kada njegova proza gotovo prerasta u esejistički elaborat o liječenju i životu s HIV-om).
Stoga, da, istina, posve je razumljivo da ukoliko znate da započinjete čitati knjigu o mladiću koji je zaražen HIV-om, obavijen teškim teretom porodičnih trauma, među kojima su zlostavljanje i odrastanje u krutom patrijarhatu bez očeve ljubavi, u prvi tren možete pomisliti kako je i da li je autor uspio izbjeći klopku zvanu – samosažaljenje, malodušnost, jadikovanje i beznadežnost.
Vesela sam što nakon čitanja ove knjige mogu zaključiti – ovdje nema ni traga od beznadežnosti, gorčine i patetike.
Na momente, istina, rečenice i priče iz ove knjige mogu snažno zaboljeti, kao što autor sam i navodi: Ako vas ponegdje zaboli dok čitate, to je u redu, mene je boljelo dok sam pokušavao preživjeti. Među ovim stranicama naći ćete i smijeh, nježnost i pobjede, jer ovo je priča o tome kako, unatoč svemu, život pronađe put, a ponekad može postati i ljepši nego što ste ikada mislili da može biti (Ja sam Edi, pogovor)
Međutim, knjiga Ja sam Edi prije svega jeste knjiga o slavljenju života, slavljenju svakodnevnih pobjeda, borbi i hrabrosti, slavljenju ljubavi i – vrlo važno – slavljenju ljudskosti koja je, kako će se pokazati, ultimativni i univerzalni lijek.
BOLI LI VIŠE BOLEST ILI NAČIN NA KOJI TE LJUDI ZBOG NJE GLEDAJU?
Ova, obimom nevelika knjiga, na stotinupedesetak stranica, uspijeva smjestiti priču koja nosi strahovito mnogo važnih pitanja i problematike. Edi Kiseljak piše vrlo vješto, iskustvo u novinarstvu, čini se, uveliko je doprinijelo tome da njegov debitantski roman bude prohodna, pregledna, dobro strukturirana i upečatljiva cjelina. Kako poglavlja tako i rečenice, kratke su i odmjerene, jednostavne i nepretenciozne, što je doprinijelo tome da tako snažno i silovito progovori o vrlo teškim temama. Kiseljak je, naime, autor koji traumatska iskustva smješta u vokabular i rečenice koje su istovremeno izražajne i senzibilizirane. Upravo jezik kojim je roman napisan, postaje alat koji pomaže čitateljima i čitateljicama da lakše koračaju kroz razorno iskustvo o kojem piše.
Glavne tematske odrednice ove knjige su iskustvo bolesti, odnosno spoznaja da je glavni junak zaražen HIV-om, njegovo suočavanje s dijagnozom, svakodnevne unutarnje borbe i, na koncu, nadrastanje bolesti – time što sam junak shvata da bolest nije ono što ga treba determinirati i oblikovati njegov život.
Ako bi trebalo izdvojiti samo jednu kvalitetu ove knjige, onda bi to bila upravo sljedeća: blistav i rijetko dragocjen prikaz unutrašnje usamljeničke borbe i snage čovjeka kojeg ponajprije bolest savlada i razara, dokida i gasi, a onda je upravo on svojom snagom, voljom i hrabrošću, prihvata i nadilazi. Bolest se ne mora izliječiti da bi se pobijedila. Dovoljno je ne dozvoliti joj da postane sudbina, usud koji tjera u mrak, samoću i patnju. Eto, to je ono što je Edi Kiseljak pokazao na svome primjeru:
Zovem se Edi, a ovdje nisam jer to želim. Nisam to birao, ne u ovom tijelu, ne s ovom prošlošću, niti u ovoj priči. (…) Volim i bilje, osobito citruse. Volim kremama mazati lice, kupovati tenisice. Volim iznenađenja, poklanjati, dvoriti… Volim dobar film, dokumentarne serije, ali i knjigu koja me ne ostavi ravnodušnim. Ja nisam HIV. Ja sam ljubav, tišina, tuga, snaga, toplina, nježnost, hrabrost i prisutnost. (str. 115-116)
Sada je, dakle, jasno zašto autor nekoliko puta kroz knjigu podvlači upravo to da je dokidanje šutnje jedan od glavnih razloga zašto piše. Iskustvo samoće, tišine i stigme, gotovo su ga ugušile. Hrabrost da se javno i otvoreno progovori o iskustvu života s HIV-om, posebice na našim prostorima, čini Edija Kiseljaka i njegovu knjigu gotovo vizionarskom.
Potrebe koje imam iste su kao i prije (str. 51) – rečenica je u koju staje cijeli vulkan emocija. Jer, da, čovjekove potrebe ne nestaju kada se razboli. Ali bolest itekako može napraviti oštar i hladan rez između želja i stvarnosti.
Jedna od snažnijih epizoda u romanu jeste i ta kada autor progovara o iskustvima s bolnicama, ustanovama i pojedincima s kojima je dolazio u dodir nakon što je saznao za dijagnozu. Posebice bih izdvojila epizodu u kojoj prepričava iskustvo prve posjete psihijatru. Naime, nakon što je ispričao svoju situaciju, doktor mu je posavjetovao da šuti i skriva svoju dijagnozu:
Nelagoda uskoro postaje još veća jer mi psihijatar savjetuje da svoju dijagnozu držim samo za sebe i o njoj ne govorim s drugima. Najbolje je tako, kaže, samo to mi može donijeti mir. Ne pruža mi pritom alat za suočavanje s traumom. Dobivam samo savjet da se povučem i šutim, ne govorim o istini. (…) Iskustvo s prvim psihijatrom ostaje podsjetnik na to koliko često oni kojima se obraćamo za pomoć mogu dodatno produbiti naše rane. (str. 122-123)
Ovo je zaista dobar primjer toga koliko smo kao društvo, od ustanova i pojedinaca koji su predodređeni da se bave našim zdravljem, do prijatelja i prijateljica koji nas okružuju, svi/e skupa otuđeni i hladni naspram briga drugoga, nemoćnoga i onoga koji treba našu pomoć.
Beskrajno bole epizode u kojima Kiseljak opisuje kroz kakvu je samoću i psihičku krizu prolazio gledajući samoga sebe kako fizički tone. Momenti u kojima opisuje kako se teško i bolno suočavao s propadanjem vlastitog tijela, mršavljenjem, ranicama po tijelu… Vrlo slikovito predstavlja to stanje onda kada piše kako je krišom bušio nove rupe u kaišu da bi mogao stegnuti hlače koje su svakoga mjeseca postajale sve šire. Takvo emotivno, psihičko i fizičko propadanje, dovelo ga je na koncu do pokušaja samoubojstva. Još jednom – Edi Kiseljak je pišući otvoreno o pokušaju samoubojstva pokazao da krajnje želi demaskirati agoniju kroz koju prolaze odbačeni, usamljeni, stigmatizirani i etiketirani pojedinci/ke.
Zanimljiva i dragocjena mjesta u ovoj knjizi jesu i ta u kojima autor priznaje da je i u najvećim momentima vlastite krize mislio na druge. Mislio je na majku – pa je šutio, samo da bi je zaštitio od tuge i poštedio bola. Mislio je na sve oko sebe. Nezaboravna je priča o tome kako je trpio snažnu zubobolju samo da ne bi ugrozio druge ili doveo sebe u situaciju da se mora objašnjavati i demonizirati u očima drugih:
Te mi noći san ne donosi predah. Budi me bol, prodoran i oštar. Isprva mislim da će proći, da je to samo privremena nelagoda, ali ne prolazi, pulsira, širi se i preuzima me. Shvaćam da me boli zub, ali zubaru ne mogu otići. Ne zbog straha od bušilice, već zbog svog HIV statusa. Bol nije samo fizička, ona je podsjetnik na stigmu, izolaciju koja me odvaja od svijeta. Što bi se dogodilo ako odem? Hoću li ugroziti druge? Što ako moj strah postane njihov? Ne podnosim pomisao da bih mogao postati izvor opasnosti za nekog drugog i zato čekam. Zarobljen sam između dviju stvarnosti – potrebe za pomoći i odgovornosti prema drugima. (str. 67)
Izolacija od svijeta jedna je od glavnih tema ovog romana, koja se u životu ovoga junaka usložnjava na više nivoa – ponajprije izoliranost počinje time što vrlo rano osvještava da ga privlače muškarci, potom dolazi bolest, a u svemu tome stoji i niz kompliciranih i traumatskih iskustava iz djetinjstva.
Roman nimalo slučajno počinje i završava pričom o ocu i porodici. Iskustvo života i odrastanja sa strogim, hladnim i nasilnim ocem, jedna je od ključnih tema ove knjige. Njihov komplicirani odnos u jednom se momentu posve prekida, da bi se ponovno sreli godinama kasnije… Momenat u kojem jedan drugome pokušavaju ispovijediti svoje vizure i iskustva, vrlo je potresan i snažan. Oštećenost koju je glavni junak prošao kroz djetinjstvo, zajedno sa seksualnim zlostavljanjem, važan je za razumijevanje cjelokupne emotivne i psihičke složenosti i iscrpljenosti koju je junak pretrpio i s kojom je živio.
Sve to skupa, čini da su sloboda, ljubav i sreća koje iznenada ulaze u njegov život, dragocjenije, vrijednije i emotivnije.
ARILD – IME ZA SREĆU
Jedno od najljepših mjesta u ovome romanu čini priča o ljubavi između glavnog junaka i njegovog supruga Arilda. Usudila bih se reći da je unutar korica ove knjige, na našim prostorima, ispisana jedna od najljepših ljubavnih priča između dvojice muškaraca. Arild je sreća, utjeha, lijek, dobrota. A to je sve ono što je trebalo junaku ove knjige:
Zaljubiti se u njega, to je najlakše na svijetu (…). U tih pet dana u Norveškoj upoznajem ga još bolje. Sve postaje još stvarnije. Potvrđujem ono čemu sam se nadao – savršenstvo postoji i nosi njegove oči. Njegova me prisutnost podsjeća da sam živ. Pored njega zaboravljam da me tijelo izdaje, nestaju i bol, simptomi, lijekovi, kalendar… Daje mi nešto što nisam dugo osjetio; dlan na mome koljenu, nadu kroz pogled, kroz obećanje da ćemo se vidjeti već na ljeto… (str. 73)
Da su ljubav, pažnja, razumijevanje, suosjećanje i empatija ljekoviti, dokazuje upravo i primjer ove ljubavi. Bezuslovna podrška koju je Arild pružio svome partneru, njihova veza koja prerasta u sretan brak, zasigurno su najemotivniji trenuci unutar romana koji čitatelje/ice ne mogu ostaviti ravnodušnim.
PODRŠKA ZNAČI ŽIVOT
Bitno je da sam odabrao živjeti u ljubavi, borbi i nadi – piše Edi Kiseljak, i time nas podsjeća na to kako ne smijemo klonuti.
Knjiga Ja sam Edi i to je dovoljno, svoje će buduće čitateljice i čitatelje podsjetiti upravo na to da volja za životom ima snaga vodene stihije koja se zna proliti niotkuda.
Jednako tako, ova knjiga će vas podsjetiti na to da nemamo svi snagu za to da dižemo sami sebe. Jedni druge trebamo. Jedni od drugih se ne smijemo okretati.
Podrška možda znači jedan spašen život. Razumijevanje možda znači jedan spašen život. Razgovor može da znači jedan spašen život.
Ljubav znači život.
Doslovno.
